Ostaviti bebu

Za roditelje dijete nije samo osoba, tvoje je dijete mjesto, neka vrsta Narnije, ogromno vječno mjesto u kojem sadašnjost koju živiš i prošlost koje se sjećaš i budućnost za kojom čezneš postoje istovremeno. Možeš to vidjeti svaki put kad je pogledaš: u slojevima njezina lica je beba koja je bila, dijete u koje se pretvorila i odrasla osoba koja će postati, i vidiš ih simultano, kao 3D sliku. To je mjesto u kojem možeš pronaći utočište ako znaš kako ući u nj. I svaki put kad ga napustiš, svaki put kad ti dijete nestane iz vidokruga, bojiš se da se nikad više nećeš moći vratiti na to mjesto.¹

U romanu Little Fires Everywhere Celeste Ng spor o skrbništvu nad bebom May Lin unijet će razdor u (pre)tipično srednjoklasno susjedstvo američkog predgrađa. Samohrana majka, Kineskinja Bebe, zarađuje mizerno, slabo priča engleski, ne poznaje skoro nikoga u novoj okolini te je pogođena neliječenom postporođajnom depresijom i akutnom neimaštinom. Jedne zimske noći ostavlja ušuškanu bebu pred vatrogasnom postajom uz poruku u kojoj joj želi bolji život. Iako je brzo požalila ovu odluku, Bebe mjesecima ne može ući u trag kćeri. May Lin u međuvremenu je posvojio dobrostojeći bračni par nadjenuvši joj ime Mirabelle McCullough. Grčevito natezanje u sudnici zaključuje se presudom u korist bračnog para: za majku koja ostavi dijete (a usto se usuđuje biti siromašna imigrantica), pa makar se instantno predomislila, nema razumijevanja, olakotnih okolnosti, a kamoli mogućnosti iskupljenja.²

Očevi koji su isparili iz djetetova života redovito su dobrohotno tretirani u popularnoj kulturi, ali i u stvarnom životu. Otac koji je ostavio dijete možebitno je nezreo, neodgovoran, neozbiljan, ali nikako nije monstruozan i vrlo će vjerojatno dobiti šansu da se u on-off maniri iskupi kao weekend dad. Roryn otac Christopher godinama će poput dosadnog kućnog duha opsjedati radnju Gilmoreica. Odsutni očevi, očevi koji se rasplinjuju ili nestaju izloženi dnevnom svjetlu nikoga ne iznenađuju (trenutno na jednog samohranog oca u Hrvatskoj dolazi više od pet samohranih majki), majčina odsutnost šokira i traži objašnjenje. O radikalno različitim standardima dopuštene odsutnosti najbolje govore aktualni američki slučajevi ostavljanja djeteta u autu. Protiv oca u Nashvilleu koji je svoje dijete na deset sati zaboravio u autu (dijete je umrlo od vrućine) nema podizanja optužnice. Nezaustavljivi shitstorm i optužnica dočekali su majku iz Virginije koja je svoje usnulo dijete u autu bez posljedica ostavila točno tri minute (što su potvrdile i nadzorne kamere) — da kupi krafnu.

Jako dobro se sjećam svog prvog večernjeg izlaska. Prošla su tri tjedna od poroda, bila je topla proljetna večer. Našla sam se s prijateljicom, pile smo radler i sjedile na obali kanala. Moj prvi alkohol, prvi dim povučen iz prijateljičine cigarete… Uzbuđena sam i osjećam se kao da sam usprkos teškoj gripi i vrućici otišla na techno party. Jer ja sam majka. Već nepuna četiri tjedna. Dosta mi je što sama moram probaviti taj izlazak, ne trebaju mi još komentari drugih. Ali ne trebam dugo čekati na njih. Jedna poznanica sa sedmomjesečnom bebom u nosiljci i bezalkoholnim pićem u ruci prolazi pokraj nas upravo u trenutku kad sam povukla (jedan jedini) dim cigarete: „Gdje je tvoje dijete?“ Odgovaram: „Kod kuće, Micha i ja smo morali malo izaći. Moja sestra ga čuva.“ Uhvatila sam samu sebe u defenzivi: „Da, sve je u redu, znam točno kad će Karline biti gladna, a između se ionako ne budi. U nevjerojatnom slučaju da se ipak probudi mogu biti kod kuće za pet minuta.“ Poznanica ništa ne odgovara i gleda me začuđeno. Pretvaram se u savršeno lošu majku kad me druga poznanica direktno pozdravi s: „Ah, sjediš ovdje i piješ alkohol, a gdje ti je dijete?“ Ponovno objašnjavam, ponovno osuđujući pogled, obuzima me grižnja savjesti i bicikliram kući mnogo ranije nego planirano, duboko udahnem tek nakon što sam zatvorila vrata stana. Naime, samo ovdje pripadam – to je poruka ove večeri.³

Već sićušnim pitanjem upućenim majci „A gdje je beba?“ okolina (ne)svjesno reproducira uvjerenje da je majka u nedodirljivo intuitivnoj vezi s djetetom. Znak upitnika bliži je uskličniku, ne traži se odgovor (jer gdje bi beba bila nego doma s drugim roditeljem ili na čuvanju kod neke druge osobe?) već se upire prstom u prazninu, u odsutnost. Naturalizacija ženskog reproduktivnog i emocionalnog rada opravdava nesrazmjerno sudjelovanje heteroseksualnih roditelja u brizi za bebu. Upravo me tako poznanik „pozdravio“ kad sam prvi put nakon poroda otišla sama u kino, pitanje koje mojem partneru nitko nije postavio čak ni kad je bio odsutan cijeli vikend. Što je majka bez bebe? Je li još uvijek majka?

Dok je dinamika prisutnosti i odsutnosti sve kompliciranija što je dijete starije, posvemašnja bespomoćnost beba uvjetuje njihovu potpunu ovisnost o skrbnic⁞ama i traži gotovo neprekinutu prisutnost. Patrijarhatu je teško misliti majčino tijelo bez bebina, majčino vrijeme bez bebe, a još teže uvažiti uvjerenje da i druge osobe (a pogotovo očevi) jednako kvalitetno mogu brinuti o bebi. To bi pogubno moglo implicirati da u heteroseksualnim roditeljskim konstelacijama očevi mogu (ili čak moraju) ravnopravno sudjelovati u brizi za dijete. O prosječnoj nenaklonjenosti novopečenih očeva prema 50/50 modelu brige o bebi svjedoče i rezultati nedavnog istraživanja životnog zadovoljstva koje je utvrdilo da su njemački mladi očevi najsretniji kad rade 50 sati tjedno (u usporedbi s optimalnih 40 sati za muškarce bez djece), što znači da gotovo da i ne vide svoje potomstvo, točnije, s djecom provode pukih 38 minuta dnevno.

Standardi prisutnosti posljednjih su desetljeća postali osjetno do nedostižno viši. Rijetko koji današnji priručnik za roditeljstvo propušta upozoriti na pogubnost svrtanja pažnje i lutanja pogleda roditelj⁞ica makar i na sekundu prilikom rutinskih radnji na stoliću za prematanje. Neupitnost stalne prisutnosti u suvremenim je odgojnim trendovima osnažena imperativom stalnog videonadzora. Premise attachment parentinga inzistiranjem na spavanju u zajedničkom krevetu, obilatom fizičkom kontaktu između bebe i roditelja te maksimalnoj emocionalnoj prisutnosti odsutnost koja ne ide na štetu djeteta svode na minimum. Pogled na smartphone ili koncentriranje na razgovor s odraslom osobom postaju nepoželjne prakse mentalne poluprisutnosti, gotovo emocionalnog zapostavljanja bebe.

Majka će uvijek biti tu za nas, obećava nam bezvremena floskula. Ta utopija bezgranične dostupnosti nailazi na višestruke granice počevši od onih bioloških – očekivano neminovne smrti roditelj⁞ica prije djeteta, ali i ograničenja ljudskog organizma na dnevnoj bazi. Ostavljanje itekako može biti u funkciji boljeg povratka. Majka u romanu Camille Bordas How to Behave in a Crowd u deset sati uvečer završava sa svojim radnim vremenom i u noćnom periodu „nema djece“, kako priča njezin tinejdžerski sin Isidore: „Treba to vrijeme za sebe, običavala je reći, za čitanje i punjenje svojih majčinskih baterija preko noći, u suprotnom uopće ne bi bila u stanju biti našom majkom preko dana.“ Budući da je majčinstvo u mnogim aspektima iscrpljujući – fizički, emocionalni, intelektualni – rad, ono, baš kao i konvencionalno prepoznati oblici rada, u sebi nosi opasnost od burnouta, stresa i pritiska očekivanja. Izrabljen⁞e radni⁞ce u 19. stoljeću trebalo je barem trunku rasteretiti ograničenje trajanja radnog dana i godišnji odmor, majke su dobile neoliberalni koncept Me-Time. Kako jednostavni humor stranice Man who has it all kontinuirano objelodanjuje, „vrijeme za sebe“ uglavnom je ispunjeno udovoljavanjem tuđim potrebama i normama, za obavljanje još jednog kućanskog “poslića” ili rad na održavanju fizičkog izgleda.

Koji je feministički recept za uspjelu ravnotežu između majčinske prisutnosti i odsutnosti? Nakon čitanja prvog kompleta feminističkih tekstova o majčinstvu mislila sam da je odgovor jednostavan — treba redovito izlaziti i odlaziti, posvetiti se sebi s vremena na vrijeme i bez grižnje savjesti. Tri tjedna nakon poroda provela sam prvu samu postporođajnu večer na debati o aktualnim stambenim politikama u Berlinu. Zapljusnuta vanjskim svijetom, čak i u bljuzgavu zimsku večer iskričavim od fascinantnih detalja nakon kućne poluizolacije, nisam uživala samo u kulturnom sadržaju koji (opet) imam prilike konzumirati već i u samom tom činu, u samoći i uspješnom odvajanju od bebe. Potajno sam si čestitala na tom blistavom emancipacijskom koraku. Pred sam kraj večeri, u bloku pitanja iz publike, iznenada je nestalo čarolije. Jedna od žrtava neoliberalne stambene politike nije došla na diskusiju iz intelektualne znatiželje već s nadom u rješavanje vlastitog stambenog problema – osciliranja između beskućništva i substandardnih stambenih uvjeta koje nema privilegij odbiti. U njezinu je naručju u polusnu ležalo petogodišnje dijete koje je morala vući preko pola grada jer ga nema tko pričuvati, odnosno jer si ne može priuštiti babysitter⁞icu. Istog sam trena sišla sa svog oblaka samozadovoljstva uvidjevši da je emancipatorski ponos na uspješno ostavljeno dijete golem privilegij.

Stvari postaju komplicirane. Antifeminističke društvene silnice koje majke žele zavezati za bebu supostoje s jednako antifeminističkim neoliberalnim prekarijatom koji traži bespogovorno odvajanje majke od bebe i ekspresan, nezahtjevan povratak u radnu snagu. S jedne strane, vidljivost zaposlenih majki u javnom prostoru neporecivo je bitna za kontriranje još uvijek živahnoj konzervativnoj demonizaciji žena koje se drznu kombinirati karijeru i majčinstvo. S druge strane, ako od figura koje bi nam mogle poslužiti kao feministički uzor očekujemo praktičan savjet ili inspiraciju, rijetko ćemo saznati nešto onkraj hvalospjeva neoliberalnoj fleksibilizaciji.

Kako „uklanjanje tragova“ i proizvodnja nerealističnih očekivanja funkcioniraju, pokazuje jedna recentna Instagram priča o uljepšanoj stvarnosti dovođenja djeteta na posao. Autorica se uhvatila u simuliranju bešavnog savršenstva dijeljenjem idilično nasmiješene fotografije sa sinom u posjetu svom radnom mjestu. U realističnijoj verziji istog posta autorica je priznala da za izazivanje frustracija i malodušja u novopečenih roditelj⁞ica nema goreg sadržaja od onog koji je sama stvorila. Dodala je reality check: fotografirala ih je dadilja koja je odjenula dijete i ubrzo ga odvela (njegova je prisutnost bila tek simbolična) te da joj je povratak na radno mjesto bio moguć samo zato jer s kolegicom dijeli troškove za dadilju. Nevidljivost pozadinskih logističkih, financijskih i drugih preduvjeta za ostavljanje djeteta na čuvanju reproducira iluziju o jednostavnosti, banalnosti ovog čina i sugerira da je ta mogućnost otvorena svima, a roditelji⁞ce koje je ne iskoriste jednostavno to ne žele. Zakonski okviri prava na besplatan vrtić i jaslice kao i alternative (član⁞ice obitelji, dadilje, coworking prostori s organiziranom brigom za djecu) ledeni su brijeg ispod površine roditeljske zaposlenosti. Izgleda da nam pitanje Gdje je beba? (ili: Gdje će biti beba?) ipak treba, ne kao okidač majčinske krivnje već kao praktičan instrument za roditelj⁞ice koj⁞e žele sudjelovati u javnom životu. Učenje iz tuđih iskustava i upoznavanje drugih legislativa daju impulse za konkretnu organizaciju svakodnevice, ali i okvire za političku borbu. Možemo, primjerice, zajednički upućivati na važnost organizirane brige za djecu u različitim poslovnim kontekstima, ali i zagovarati širenje prostora prihvaćanja i tolerancije prema bebama kad je teže naći bolje rješenje.

Smilja Glavaš, mlada majka iz dokumentarnog filma Kreše Golika Od 3 do 22 (1966.) koji prati jedan njezin radni dan, polaže svoje otprilike jednogodišnje dijete u krevetić stavljajući mu igračku u ručicu i odlazi na posao. Iako i otac jednako napušta kuću i odlazi na posao, ostaje dojam da je „napustiteljica“ isključivo majka, kako sugeriraju recentni komentari ispod videa. U njihovu susjedstvu najvjerojatnije još nije bilo obećanih jaslica ili vrtića, šira obitelj nije bila u blizini ili je uopće nije bilo i dijete je – na užas svih koj⁞e film gledaju kroz današnje norme o hiperprisutnosti roditelj⁞ica (ili barem druge odgovorne osobe) – ostalo samo kod kuće. To je ostavljanje proizvod nužde, nedostatka adekvatne državne infrastrukture, ali i danas zastarjelih društvenih normi, i bez okolišanja prikazuje jedan od ekstremnih odgovora na nedostupnost odgojnih kapaciteta.

Promatrajući igru svoga unuka koji je naizmjence odbacivao i privlačio drveni objekt na končiću, Sigmund Freud zaključuje da je krhka ravnoteža između prisutnosti (da, „ovdje“) i odsutnosti (fort, „tamo“, „nestalo“) način na koji dijete kompenzira traumu majčine odsutnosti. Umjesto još jednog narativa koji okrivljuje i posramljuje majku te isključivo od nje očekuje bezrezervnu prisutnost, u ovoj anegdoti vidim radost u izmjenjivanju prisutnosti i odsutnosti. Kao u igri skrivača, svako novo iskakanje iz zaklona beba dočekuje grcajući od smijeha i uživa u ponavljanju vjerujući u ponovni susret. Umjesto defetističkog zaključka o pogrešnosti obiju opcija – ostajanja s djetetom i njegova ostavljanja – vidim horizont mogućnosti: šanse za solidarizaciju roditelj⁞ica, za vidljivu važnost obuhvatnije skrbi za djecu. Vidim ljepotu odsutnosti – autonomnog roditeljskog tijela bez posebne odgovornosti, okretanja drugim aspektima vlastite osobe. Vidim ljepotu prisutnosti – doslovnog umirujućeg disanja, glava do glave, ali i znanja da smo tu negdje između ovdje i tamo, čak i kad nakratko nestanemo.

Ilustracije: Jonas Köhler

1. Celeste Ng: Little Fires Everywhere, 2017, str. 122.
2. Među rijetkim je iznimkama Peggy Olson iz Momaka s Madisona. Njezina odluka o davanju djeteta svojoj majci na skrb nije se pretvorila u ključan događaj za određivanje i ograničenje razvoja njezina lika. Upravo suprotno, gledatelj⁞ice bi se lako mogle složiti s komentarom Dona Drapera prilikom bolničkog posjeta: „This never happened. It will shock you how much it never happened.“
3. Susanne Bruha, Michael Bohmeyer: „50/50: Mutter, Vater, beide gleich? Ein Modell auf dem langen Weg zur Gleichberechtigung“, u: Annika Mecklenbrauck, Lukas Böckmann (ur.): The Mamas and the Papas: Reproduktion, Pop & widerspenstige Verhältnisse, 2017, str. 114-115.