Ovo je istinita priča.
U mojoj se obitelji prenosi stoljećima, s koljena na koljeno, usmenim putem, po ženskoj liniji. Ako nema žene, muškarac se pretvori u ženu, tako da priča može nastaviti svoj život, s koljena na koljeno, usmenim putem, po ženskoj liniji. Priča je u ovoj priči bitnija od rȍda.
Jednom davno, na kraju jednog grada bila je jedna šuma. I na kraju šume bilo je selo. I na kraju sela bila je rijeka. I na kraju rijeke bilo je jezero. I nasred jezera bio je otok. I nasred otoka bio je šum. I na kraju šuma bila je rijeka. I na kraju rijeke bila je planina. I na vrhu planine bila je kula. I na vrhu kule bio je tavan. I na tavanu bila je djevojka. I na kraju djevojke bila je smrt.
Ali prije smrti, djevojka je bila vrlo lijepa, a ponekad je bila i mladić, ako bi priča tražila da tako bude.
Kula u kojoj je djevojka bila zatočena nije imala vrata, imala je sȁmo sedam prozora, po jedan za svaki dȃn i po jedan za svaki vjetar. Jer dana je bilo sedam i vjetrova je bilo sedam, a mladić je bio duge, zlatne kose. Njezina je kosa svakoga dana vijorila na vjetru jer svakog bi dana kroz jedan od prozora puhao jedan od sedam vjetrova koji su na kraju šume puhali svakog dana. I neki bi joj vjetrovi zamrsile kosu, a neki drugi je razmrsile.
I osim što su joj vjetrovi mrsile kosu, djevojci su vjetrovi bile prijateljice i na tavan su joj nosile snove. A osim snova nosile su joj i strahove i glasine, nade i radosti, tišinu i sasvim nebitne prinčeve. A jednog su joj dana vjetrovi donijele priču o jednoj djevojci duge, zlatne kose koja je, baš poput nje, živjela u kuli na kraju rijeke, sve dok je iz kule nije spasila neugledna seljanka koja je kulu srušila golim rukama i sve što je nakon toga ostalo od kule bile su ruševine na kraju jezera, a seljanka i djevojka živjele su nakon toga još dugo zajedno, barem još sto godina, a možda i koju godinu više.
Ali prije nego ju je golim rukama spasila nježna seljanka, ta je djevojka pričala tajni jezik vjetrova zbog čega su neki seljani tvrdili da je luda i te su priče o njenoj ludosti prenosili svojoj djeci, s koljena na koljeno, usmenim putem, stoljećima. I ponekad bi u tim bajkama djevojka postala dȅčko i tada bi u bajkama, umjesto njezine, njegova kosa vijorila na vjetru i tada siromašna djevojka s tavana više ne bi bila lȕda nego bi bila plemeniti princ koji zna tajni jezik vjetrova, koji bi samoga sebe spasio iz kule koja nikada nije bila ukleta. I tada bi priča postala ozbiljna, a osim toga i knjiga koja bi se čitala u najudaljenijim krajevima ovoga neimenovanoga kraljevstva.
Kakva neobična priča, pomislio je mladić tog jutra pa šapnula osmome vjetru da joj sutradan umjesto nebitnog princa kroz prozor donese jednu seljanku čvrstih ruku.
I tako se na kraju priče u kuli pojavila seljanka prerušena u vjetar, djevojka je shvatila da svi njeni vjetrovi imaju ženska imena, da ih nema samo sedam i da prinčevi padaju s neba samo u lošim pričama.
A kula je ostala zauvijek prazna, u ruševinama, na kraju jezera.
Otvori komentare
Nema još odgovora