Baka nam je uvijek pričala strašne priče. Jednom nam je ispričala priču o tome kako je njezinog tatu susjed ubio sjekirom na dvorištu ispred kuće, rekla je da su njezina mama i njezine sestre uskočile u crninu pa kleknule i ribale, ribale, ali da je tata bio tvrdoglav i krv se nije dala oprati s kućnog praga pa su nakon nekog vremena odustale i kupile otirač. Nismo nikada pitale baku zašto je susjed ubio pradjeda sjekirom, ali smo često razmišljale, svaka u svome kutu bakine spavaće sobe, o tvrdoglavoj krvi koju smo i same naslijedile i o svim onim silnim cipelama što su ga pregazile na ulasku u kuću.
Baka je bila moja najdraža osoba u obitelji, imala je tanke, ali snažne noge, gustu kovrčavu kosu i blagu, popustljivu narav. Prije je bila veliki ljubitelj čistih površina – mama kaže da je svaki dan ribala podove i police, lupala jastuke i poplune u potrazi za skrivenim gnjidama, a onda je jednog dana samo prestala, slegnula ramenima i pomirila se sa zrncima prašine i skorenim blatom na kućnom otiraču. Nije se šminkala, nije lakirala nokte i svako se jutro budila prije svih ostalih da pokupi svježa, još uvijek blatom i govnima uprljana jaja iz kokošinjca i baci ih na vrući špek u tavi. Svakog me jutra budio težak miris prženog špeka, provukao bi se ispod vrata i ušuljao ravno u moje snove, jedan bih tren bježala od morskih pasa, a u drugom bi njihove peraje hrskale pod mojim mliječnim zubima, ukusne i sočne poput dobrog starog domaćeg špeka.
Mamila nas je iz sna doručkom i kockama šećera, bila je srijeda, sjećam se da su na televiziji reprizirali Otimačicu i da smo sve četiri žvakale žumanjke, strugale kruhom po tanjuru i buljile u Gabrielu Spanic koja će slučajno svojoj zločestoj sestri blizanki preoteti muža. Utopljene u vrućinu ljetnog jutra, sjedile smo za stolom i branile se od tvrdoglavih muha što su se motale oko naših tanjura. Moje tri sestrične i ja ljeta smo provodile kod bake i dede na selu, među vinogradima i neuškopljenim mačkama. One su bile krakate i štrkljave, a ja sam bila zaobljena i mala, često sam se znala upiknuti na njihovu kost ili koljeno, spavale smo porazbacane po bakinoj sobi kao ukrasni jastuci među teglama s cvijećem i goblenima, i pretvarale se da nas nešto boli kada je trebalo ruliti kuruzu ili skupljati gnjile kruške s poda.
Popodne su se na vratima pojavile bakine prijateljice: strina Sofa, kojoj je, pričalo se, zmija jedno vrijeme živjela u frižideru, i susjeda Anđela, koja je uvijek izgledala kao da spava s anđelima. Nitko nije znao koliko strina Sofa ima godina, u dvorištu je skupljala kramu, bila je žilava i snažna, sama je okopavala vrt motikom i nije se baš ničega bojala. Susjeda Anđela imala je spore kretnje, dugu sijedu kosu i mirne plave oči, a živjela je u kući na rubu ulice s ljuljačkom pokraj bunara. Baka mi je navukla na noge dva broja veće gumene čizme i zavezala mi staru maramu oko glave. “Idemo?” pogledala me, a ja sam hrabro kimnula glavom; srijedom su se klali pilići, a ja sam imala najjači želudac.
Stajala sam iza kuće u dva broja prevelikim gumenim čizmama i, musava od narančastih žumanjaka, čekala da baka odrubi glavu jednom bijelom piliću. Koliko sam shvatila, bijeli su pilići bili za jelo, a žuti za igru. Jednom sam se toliko dugo igrala s jednim žutim pilićem da nisam ni primijetila da je zaspao, iscrpljen od igre. Položila sam ga među braću i sestre i ostavila ga da spava. Tata se smijao i nazvao me ubojicom pilića. Plakala sam jer nisam shvaćala zašto, možda ga je ubilo to što sam ga toliko voljela. Baka je sada zgrabila jednog i prerezala mu vrat, čvrsto ga je držala dok je vrištao, pitala sam se je li i moj pradjed vrištao kada ga je susjed ubio sjekirom, ritao se još neko vrijeme, prateći ritam otkucaja svog malog ptičjeg srca, sve dok se nije umirio. Krv se probijala kroz šljunak u bijegu od mjesta zločina, sve dok se nije zaustavila pokraj mojih gumenih čizama. Osjećala sam se kao da me netko promatra, čula sam dedu kako pjevuši u vinogradu i ljetni povjetarac kako prolazi prstima kroz čempres, osvrnula sam se, ali nije bilo nikoga. Učinilo mi se kao da čujem kokoši kako snažnije mlataraju krilima. Promatrala sam baku kako skida pilićima glave i nikada je nisam zbog toga manje voljela; selo je okrutno, to sam znala, kljastoj su Savi svinje pojele šake.
Najviše sam voljela čistiti želudac, pilići su živjeli od trave, izvrnula bih njihove želudce i čistila unutrašnjost od biljaka i zrnja i snova da će jednog dana postati kokoši ili pijetlovi. Zurila sam u bijelu kantu u kojoj su bili poslagani mrtvi pilići, crvene mlitave nožice, krvlju uprljano bijelo perje; sjetila sam se nožice koja je ponekad plivala u bakinoj masnoj juhi s debelim rezancima. Svakog pilića prvo treba dobro pofuriti kipućom vodom, tako im se lakše skida perje. Strina Sofa, Anđela i baka sjedile su nalakćene nad pilićima i čerupale, pričale su o seriji i o tuči koja je uništila šljive, potpuno nesvjesne mirisa mrtvih zaklanih pilića i skorene krvi što nam se motao oko glave. Taj je miris još uvijek ponekad sa mnom, vidim ga na svojim nečistim dlanovima i osjetim ga u bezbrižnim ljetnim danima. Anđela je gurala svoje nježne ruke u beživotna obezglavljena tijela nepomičnih pilića, u daljini se čuo pseći lavež, baka je naoštrenim nožem rezala piliće i sparinu u zraku, a neka je muha neprestano zujala oko mog želudca.
Od vrućine smo se sakrile u kuću, ručale smo juhu, pohane svinjeće odreske i pečeni krumpir, sigurne iza teških tamnozelenih zastora i velikog bijelog ventilatora koji je zujao baš poput onih pohlepnih muha što su jutros posrkale ostatke života iz bijele kante s pilićima. Zvonio je telefon, zvao je susjed, izvukla sam se iz unutrašnjosti dnevne sobe i istrčala bosa na vrelo sunce u potrazi za dedom. Dozivala sam ga i dozivala, ali bezuspješno; nisam ga mogla pronaći. Učinilo mi se da ga čujem pa sam potrčala za njegovim glasom duboko u zamršeni labirint vinove loze i marelica. Probijala sam se kroz nepokošenu travu i koprive, gazila krtičnjake, tabani su mi bili prljavi od crne zemlje, a zvuk je bio sve bliže i bliže. Došla sam do samog ruba šume – nigdje nije bilo nikoga, samo stari radioprijemnik obješen o staro drvo i tamni oblaci u daljini nad šumom. Ispunjeni srdžbom, potiho su se približavali. Pobjegla sam u kuću najbrže što sam mogla, dok sam trčala činilo mi se kao da je sve oko mene progledalo – i stari čempres i ruže penjačice i metalna ograda, cijeli me bakin vrt odjednom vrebao. Zatvorila sam vrata, podignula slušalicu i rekla susjedu da ne mogu pronaći dedu, ali da ću mu reći da ga nazove kada dođe doma.
Ubrzo je vjetar počeo snažno puhati, prozorska su se krila toliko razmahala da se činilo kao da će čitava kuća u jednom trenutku odletjeti, vani se spremala oluja, a baka je zavezala crni rubac oko glave, uzela srp i otišla nabrati radič za zečeve. Deda se još uvijek nije vratio. Odlučila sam poći za njom, a moje su se sestrične razbježale po imanju; jedna je skidala veš, druga je sklanjala staklene vrčeve i tanjure s terase u kuću, trebalo je skinuti tepihe, zatvoriti prozore, pronaći dedu, nahraniti životinje. Voljela sam zečeve, ponudila sam se da ću ih ja nahraniti. Narančasti bljesak munje obasjao je njihove hrđave zdjelice za vodu, a ubrzo nakon toga zrakom se razlegao i glasan tutanj, baš poput potresa na nebu. Znala sam da je oluja jako blizu. Izvadila sam jednog zečića iz kaveza i čvrsto ga privila uz sebe. U sljedećem se trenutku još jedan tutanj prolomio zrakom – bila sam to ja – nešto je skočilo na mene, a ja sam se okrenula i vrisnula toliko snažno da mi je zečić ispao iz ruku i pobjegao. Bio je to pijevac. Pijevac je stajao iza mene, imao je bijeli raskuštrani čuperak na glavi i prazan pogled. Ratoborno je poskakivao s jedne noge na drugu, pripremajući se za sljedeći napad. Sve se odvijalo toliko brzo. Zaletio se u mene uz snažan klepet krilima – u borbi za preživljavanje, noga mi je ispala iz dva broja prevelike gumene čizme i sada sam gazila ravno po kokošjem dreku, čula sam ih kako mi se smiju iz kokošinjca i kako me gledaju dok se pokušavam iskoprcati iz njihovih govana. Ubojica pilića. Sjetila sam se onih mlitavih crvenih nožica kako plivaju u juhi, sjekire kojom im je moja baka elegantno skidala glave, onog pileta koje je zauvijek usnulo među svojom braćom i sestrama. Zavrtjelo mi se u glavi, sve je oko mene bilo zeleno baš kao da sam u unutrašnjosti njihova želudca. Uzela sam drugu čizmu i bacila je na njega, ali to ga je još više razljutilo. Počeo je padati pljusak, a ja sam se u bijegu bacila preko ograde i poderala majicu na metalnu žicu. Moje su sestrične stajale na kiši i plakale, pas je zgrabio zečića u bijegu i zavrnuo mu vrat ispod starog čempresa, baka se u šoku poskliznula i pala među svinje. Nasreću, nije ostala bez šaka, nahranila ih je netom prije. Deda se vraćao iz polja na traktoru i nije se prestao smijati sve do sljedećeg jutra kada je baka za doručak poslužila palačinke.
Predobro…