Godina je 2003. Republika Hrvatska predala je službeni zahtjev za članstvom u Europskoj Uniji, Rafael Dropulić pobijedio je na Story Super Nova Music Talents Showu, BRITNEY JE POLJUBILA MADONNU. Ja imam dvanaest godina, nosim Adidas Superstar sa žutim prugama po uzoru na Avril Lavigne, zapravo na repeat slušam „Justified“, opsjednuta sam časopisom Top of The Pops, užasnuta smrću Siriusa Blacka i niti ne slutim kakve će strašne tragedije uskoro zadesiti moje omiljene likove – prvo Bellu Goth, potom Marrisu Cooper – a donekle i samu Britney.
Studeni, 2020., SAD. Jezive božićne dekoracije Bijele kuće konačno su u reciklaži, psi su opet dobrodošli – budućnost je izgleda svijetla, no jesen je (bila) teška. Uz predsjedničke izbore, glavnu frustraciju sezone izazvao je debitantski film „Mignonnes“ francusko-senegalske redateljice Maïmoune Doucouré. Film donosi priču o kompliciranom odrastanju djevojke Amy, na razmeđu tradicionalnog muslimanskog odgoja i suvremene zapadnjačke kulture. Moralnu paniku dosta šokantnih razmjera – od heštega, preko ispada konzervativnih dušobrižnika, do podizanja optužnice – izazvala je prvenstveno koreografija glavnih junakinja jedanaestogodišnjakinja koja se bazira na twerkanju i sličnim seksualiziranim plesnim pokretima. U obranu filma stal⁞e su mnog⁞e kritičar⁞ke i ujedinil⁞e se u stavu da film, suprotno optužbama, na empatičan način osvjetljava problem objektivizacije i seksualizacije djevojaka i žena u medijima.
I ja se s tim u potpunosti slažem, no stav filma prema navedenom problemu toliko je očit da mi je kao fokus analize bio pomalo – dosadan. Zanimljivijim mi se učinilo razmotriti kako različiti (izvan)filmski diskursi kompliciraju njegovu poruku – Netflixova marketinška strategija, redateljičina reakcija na kritike, rangiranje filma s obzirom na preporučenu dob publike, prije svega u žarištu kontroverze, SAD-u, te žanrovska pripadnost. Nastalom moralnom panikom odlučila sam se baviti isključivo u kontekstu navedenih diskursa, no smatram da je bitno napomenuti da glavnina pojedinačnih napada film svodi na propagandu seksualizacije djece, dio i na dječju pornografiju, dio pak dodatno osuđuje angažiranje djevojaka u takvim ulogama,1 a dio brine da bi prikazano ponašanje maloljetna publika mogla shvatiti instruktivno. Posebno zabavan dodatak, i to ravno iz spomenute optužnice koja je protiv Netflixa podignuta u saveznoj državi Texas, jest negiranje, među ostalim, umjetničke vrijednosti filma, što implicira da bi sve ranije navedene zamjerke pale u vodu da je redateljica Maïmouna Doucouré jednostavno – bolja umjetnica.
Najuzbudljivija stvar koja nam se 2003. godine desila, moguće u jesen, bio je film „Thirteen“ Catherine Hardwick. Skandalozan film o našim vršnjakinjama? – gledamo ga zajedno!!! Naivna Adriana neuspješno ga je pokušala posuditi u videoteci „Višnja“. Nismo je zadirkivale, zabrinula se da bi gospođa Višnja incident mogla spomenuti njezinim roditeljima. Šanse su minimalne, uvjerile smo je, iako se gospođa Višnja već dokazala kao drukerica. 🖕 Na kraju ga je posudila Evina punoljetna sestra Selma, tada model u usponu, koju je potencijalno kvarenje djevojčica, na našu sreću, vječito zabavljalo. Mjesto radnje: spavaća soba Evinih imućnih roditelja kojih nikada nije bilo kod kuće, ali je zato kuća bila opremljena litrama kokakole i jednako nepresušnim fondom za dostavu pizze. Potajno smo sve mislile da je Eva dobila na lutriji roditelja.
Krenut ću odostraga. „Mignonnes“ je na filmskom festivalu Sundance osvojio nagradu za najbolju režiju u konkurenciji međunarodnog igranog filma, što smatram dovoljnim pokazateljem njegove umjetničke vrijednosti. Zato sam ga, među ostalim, i odlučila dovesti u vezu s različitim tradicijama u okviru teen filma radije nego s drugim filmskim strujama koje su u većoj mjeri utemeljene u estetičkim sličnostima među njima pripadajućim filmovima.2 U proučavanju teen filma inače prevladava diskurzivna analiza jer prevladava i stav da je teen film specifičan upravo po tome što prikazuje iskustvo adolescencije, dok stilska inovativnost ovisi o pojedinačnom slučaju.3 U filmskoj teoriji teen film jest ustaljen kao samostalan žanr – o njemu se, dakle, može govoriti s obzirom na neke distinktivne formalističke aspekte, mahom narativne konvencije, tipske likove i/ili stalne motive – no on se uvijek nužno naslanja na druge žanrove.4 Predominantno se zapravo shvaća mimetički, pri čemu mimetizam podrazumijeva da je specifičnost žanra, zbog koje nam je u ovom kontekstu i zanimljiv, u tome što reflektira prevladavajuće diskurse o mladima. To, uostalom, donekle pokazuje i ranije opisana moralna panika.
„Mignonnes“ obuhvaća niz konstitutivnih žanrovskih elemenata – sazrijevanje, seksualnost, tjelesnost, prijateljstvo, sukob s autoritetima. Dramaturška je okosnica filma ples – glavna junakinja Amy na početku je filma tek pridružena članica plesne skupine, zadužena za videodokumentaciju koreografije. Paralelno sama u tajnosti naporno uvježbava plesne korake, a dio skupine postaje tek kada ostale djevojke odlučuju izbaciti Yasmine zato što je za vrijeme zajedničkog zafrkavanja tipova na Chatrouletteu nepromišljeno upalila kameru i razotkrila identitet Angelice koja je u tom času igrom slučaja stajala neposredno pred kamerom. Angelica, Coumba i Jess isprva su skeptične oko uključivanja Amy, no ona ih brzo osvaja svojim koreografskim inovacijama koje im u konačnici i osiguraju mjesto u finalu plesnog natjecanja, ujedno dramaturškog vrhunca radnje. Nasuprot kultnim teen filmovima o plesu, kao što su „Save the Last Dance“ ili „Step Up“, u „Mignonnes“ ples funkcionira kao dramaturška,5 no ne toliko kao tematska okosnica filma.6 Navedeni filmovi dotiču se, naravno, raznih osobnih problema likova i širih društvenih pitanja, no sve je to u odnosu na ples zapravo sporedno. O samom plesu u „Mignonnes“ ne saznajemo puno. Saznajemo da junakinje sudjeluju na plesnom natjecanju u parku i da su njihove najveće konkurentice starije djevojke koje plešu kao „The Sweety-Swaggs“, no širi značaj, ustrojstvo ili kontekst u kojem se odvija natjecanje, kao uostalom i sama vrsta plesa (izuzev toga je njegov glavni element twerkanje), ostaju više-manje nepoznanice.7 Ples je predstavljen kao aktualna zanimacija junakinja, sredstvo putem kojeg istražuju vlastito tijelo i seksualnost te kao svojevrsno utočište, prostor u koji bježe od obiteljskih, školskih i drugih briga. Nije, dakle, toliko važan sam po sebi, on je naprosto – funkcija. Zamislivo je stoga da je vrši i neka druga umjetnost, sport ili nešto sasvim treće.
Središnja je tema filma, koliko god se činila širokom i apstraktnom, zapravo (Amyno) odrastanje, a prijelomni je događaj u tom procesu, ujedno i tipičan žanrovski motiv, njezina prva menstruacija. U očima tradicionalne obitelji Amy to momentalno pretvara u ženu. Osim depresivnosti same spoznaje da će većinu svog života odsad krvariti na mjesečnoj bazi, izostanku Amynog entuzijazma oko novostečenog društvenog položaja doprinose tetkine tradicionalne lekcije o postajanju ženom, a pogotovo bezizlazna situacija u kojoj se zatekla njezina majka, slijedeći utabane obrasce. Iako majka relativno uspješno hini staloženost, Amy je svjesna dubine očaja u koji ju je bacila očeva odluka da se ponovno vjenča te sa svojom novom suprugom doseli u njihov zajednički stan. Na obiteljskom planu imamo, dakle, jednu tipičnu situaciju – Amy prezire svog odsutnog oca i ne želi postati svoja depresivna majka. Srećom, tu je twerkanje!
Napetost između dva kontradiktorna diskursa o ženstvenosti – uvjetno rečeno tradicionalnog i zapadnjačkog – redateljica podcrtava fantastičnim motivima. Glavni je Amyn outfit za očevo vjenčanje – golema, kičasta haljina koju joj otac šalje na početku filma. Haljina visi u ormaru, gotovo zlokobno najavljujući Amy svaku sljedeću fazu njezinoga odrastanja – prvo se meškolji, zatim krvari, groteskno se napuhuje i konačno dobiva obris tijela odrasle žene. Fantastično u teen filmu često funkcionira kao ispušni ventil, iskaz nemoći tinejdžerki da jezikom diskursa koji ih oblikuju, ograničavaju i discipliniraju, pregovaraju vlastiti društveni položaj.8 Silina i sveobuhvatnost pritiska uzrokuje zapanjujući lom, rez, otpor koji se uglavnom materijalizira u tijelu, mimo jezika. Fantastično je tako zapravo stvarno, a time i suludo uznemirujuće, zazorno. Amy doista zapada u grčeviti trans za vrijeme rituala kojim tetka i majka pokušavaju i iz nje (doslovno) istjerati đavla suvremenosti. No ritual za Amy nije transformativan, upravo suprotno, njegova je funkcija isključivo narativna – normalizirati gledateljicama Amyne frustracije. Fantastično tako u konačnici ostaje na razini simbolike – svojeglavu haljinu Amy u samoj završnici filma ostavlja pored oskudnog plesnog kostima i, odjevena u obične traperice, shvaća i prihvaća da je i dalje ipak – djevojčica.
Prvih pola sata pokušale smo utvrditi koja je koji lik. Eva je bila najpopularnija, dakle, očigledno Evie. Adriana i ja smo definitivno bile Tracy – obje smo odustale od literarne sekcije da bismo postale kul. Antea je silno htjela biti Evie jer se navodno stalno družila sa starijim dečkima iz dvorišta. Nijedna od nas nije tome nikada svjedočila. Riječi su bile suvišne, jednim znakovitim pogledom Eva, Adriana i ja Antei smo dodijelile ulogu Tracyne bivše prijateljice Noel. Noel je nosila majicu s printom laneta, a Antea je sama u jednom trenutku slabosti izjavila da ponekad još uvijek plače dok gleda „Bambija“.
Kontroverzu oko filma pokrenula je američka verzija plakata za koji se Netflix odlučio. Plakat prikazuje junakinje filma kako sugestivno poziraju u svojim oskudnim plesnim kostimima. Traumatizirana američka javnost isprepadala je Netflix koji se u konačnici ispričao te sporni plakat zamijenio novom verzijom, ustvari originalnim plakatom za francusko tržište. S tim plakatom izgleda ništa nije sporno, svi su zadovoljni, a za razliku od prvog, odobrila ga je i sama redateljica. Junakinje tu zatječemo u trenutku totalnog ushićenja evidentno izazvanog nedavnim šopingom. Odjeća sada jest primjerena djevojčicama, no preko nje su navukle svoje najnovije ulove – šarene grudnjake i prozirne gaće. Logika je iza oba plakata zapravo ista: naglasiti diskrepanciju između dobi i odijevanja/ponašanja djevojčica. No drugi plakat upućuje na naivnu dječju igru, nevino isprobavanje rodnih uloga, otprilike kao da se igraju barbikama. U prvom pak ne možemo s tolikom sigurnošću tvrditi da djevojke nisu svjesne vlasitite seksualnosti. To je već zabrinjavajuće!
Na početku nam se još bježanje s nastave, šopliftanje i usputno drogiranje činilo potencijalno zabavno, pomalo i kul, premda potiho zastrašujuće. Do druge polovice filma sve smo se dosta deprimirale. Tišinu je razbila Adriana zaključkom da je Tracy užasno glupa. Ja sam dodala da je Evie evidentno zla. Eva je imala najviše osnova da se poistovjeti s obiteljskim dramama obiju junakinja pa je i pokazala najviše suosjećanja. Mi smo se iz solidarnosti malo smekšale. Antea je većinu vremena provela zabijajući glavu u plišani jastuk, no dosta ju je oduševilo to što se Evie i Tracy s dečkima ljubile u istoj prostoriji – to joj se činilo kao puno manji stres. Iako nijedna nije u tom trenutku poljubila nikoga, složile smo da nam je to jako čudno. Antea je rekla da smo loše prijateljice.
Za razliku od junakinja mnogih filmova koje sam dosad navela u fusnotama i njihovih potencijalno neprimjerenih hobija, djevojke u filmu „Mignonnes“ su redom jedanaestogodišnjakinje, dakle, tweenke, i to je (njihov) glavni problem. Termin je uvriježen, uobičajeno se koristi u marketinškom diskursu za potrošačice u dobi od deset do trinaest godina. Premda su feministkinje odavno razbile mit o djevojkama kao lakomislenim potrošačicama, tweenkama su se počele baviti relativno nedavno stoga se njih i dalje, kako ističu Claudia Mitchell i Jacqueline Reid-Walsh,9 u široj društveno-kulturnoj imaginaciji doživljava kao ranjivu skupinu, nesposobnu da razumije i odupre se raznoraznim čarima masovne kulture. Negiranje mogućnosti djelovanja te – da budem malo dramatična – subjektiviteta tweenki, oprimjeruje prvo ranije izložena tipologija napada, zatim Netflixovo povlačenje plakata uz ispriku, a u konačnici i redateljičina odluka da uz ispriku stane i sama. Potonje je razumljivo iz strateških razloga, no svejedno relativizira poruku filma, a tako i pomalo izigrava prvo svoje junakinje, a onda i gledateljice.
Napisala sam već da je film „Mignonnes“ najuspješniji upravo u prikazu kompliciranosti navigiranja djevojaka silnim kontradiktornim diskursima s kojima ih društvo suočava. U jednom su trenutku spremne odrasti – sve odvažno flertaju s dečkima u parku, Angelica izgleda konstantno samostalno pere veš, Amy brine o svojoj mlađoj braći – a u drugom se vraćaju u bezbrižnost i sigurnost djetinjstva – prejedaju se slatkišima, glupiraju u igraonici, totalno se uspaničare kada shvate da su kondom slučajno zamijenile balonom. Sporna koreografija svjedoči o tome da neke tipove ponašanja možda doista nekritički preuzimaju, ali mnoge druge situacije upućuju na to da su svjesne ili barem da se svjesno poigravaju nametnutim očekivanjima. U igraonicu se, primjerice, ušuljaju bez ulaznice. Zaštitar ih, naravno, brzo uhvati. Čim shvate da se neće izvući praveći se da su samo zbunjene djevojčice, drastično mijenjaju ton i ponašanje – zaštitara optužuju za neprimjereno dodirivanje. Podjednako neočekivano reagira i Amy kada njezin stariji bratić shvaća da mu je ukrala mobitel. Iz očaja, ali i u nadi da će je to spasiti od bratićeve ljutnje, iznenada se, na njegov užas, krene svlačiti. Ne smatram da navedene situacije svjedoče o nekakvom izuzetnom otporu, isto kao što ne smatram da je kopiranje twerkanja odraz totalne podložnosti. No smatram da oba primjera pokazuju barem minimalnu svijest djevojaka o načinu na koji se u društvu u kojem žive tretira ženska seksualnost. Također, suprotno popularnom stavu da su medijske reprezentacije ženstvenosti i seksualnosti štetne ne samo zato što ih djevojke doživljavaju instruktivno, već i zato što uslijed nemogućnosti utjelovljenja predstavljenih ideala proživljavaju frustraciju, zanimljivo je uočiti da „Mignonnes“ pokazuje da tu frustraciju ne izaziva video iz kojeg su iskopirale koreografiju. Njega djevojke jasno čitaju kao sliku, prikazana tijela shvaćaju kao reprezentaciju koja je u većoj ili manjoj mjeri podudarna s njihovim (budućim) tijelima, pokrete koje, kao što sam već napisala, zapravo neopterećeno preuzimaju. Frustracija, nesigurnost i sram nastaju pak u njihovoj neposrednoj okolini, a izazivaju je zgrožen⁞e roditelj⁞ice gledatelj⁞ice koji za vrijeme nastupa jedanaestogodišnjakinja negoduju, zvižde, prekrivaju svojoj djeci oči i protestno odlaze.
Upravo je scena završne plesne točke glavni razlog zbog kojeg je film u američkom kontekstu dobio oznaku „TV-MA“, što označava da njegov sadržaj nije prikladan za mlađe od sedamnaest godina.10 Teen film, piše Catherine Driscoll, jest djelomično definiran i dobi ciljne publike s tim da, kako sam već napisala, odražava aktualne diskurse o mladima, više nego što odražava stvarno, življeno iskustvo svoje (tinejdžerske) publike.11 Tinejdžerstvo iz naziva, ističe dalje Driscoll, shvaća se elastično – ono je manje povezano s dobi, a više s tipom iskustva, ponašanja, načinom života.12 Pišući o vlastitom iskustvu gledanja teen filmova u tinejdžerskoj dobi, Driscoll naglašava da se s prikazima adolescencije u većini filmova slabašno mogla poistovjetiti, ali da se, upravo zbog toga što su se filmovi obraćali njenoj dobnoj skupini, osjećala pozvanom i kompetentnom te iste reprezentacije relativizirati ili sasvim odbaciti. Tendencija da se teen filmovima pristupa moralistički – filmovi su dobri ili loši s obzirom na pretpostavljenu odgovornost da iskustvo adolescencije prikažu tako da je ono dobro za same tinejdžer⁞ke – adolescenciju, tvrdi Driscoll, svodi na društveni problem, vječitu krizu koju je potrebno disciplinirati. Teen film je teen film baš zato što je empatičan prema svojim nesavršenim teen likovima i baš zato se treba obraćati jednako nesavršenim tinejdžer⁞kama.13
Zaključile smo da iz filma ništa pretjerano šokantno nismo saznale – sve smo već čitale Christiane F., a znale smo i da Lucija T. i Martina F. iz 7.C non-stop puše travu iza dvorane. Malo jesmo bile potresene; Antea se rasplakala, a Eva je jako htjela znati što se u stvarnom životu desilo sa scenaristicom Nikki Reed, aka Evie. Ništa. Adriana je nekoliko godina kasnije probušila jezik, Eva nos, ja pupak. Antea je dugo nakon filma nosila trapezice s proširenjem s leopard uzorkom. To je realno najgore što je iz gledanja filma proizišlo. Na kraju večeri smo naručile pizzu i pjevale Britney na kućnim karaokama.
Tween djevojaštvo u teoriji se uglavnom sagledava kao rascjep u procesu formacije društvenog, a onda i rodnog identiteta, slažu se i Driscoll i Mitchell i Reid-Walsh. Tweenka se, dakle, razmatra s obzirom na ono što ona nije, s obzirom na ono što joj prethodi ili ono što iza nje slijedi. Uz dob, u infantilnom stadiju drži je hormonalna konstalacija, budući da se, navodi Driscoll,14 kakav-takav subjektivitet stječe pubertetom, tobožnjom simultanom transformacijom seksualnosti i svijesti. Naše su nesretne junakinje kažnjene jer su zapele u slijepoj ulici – iako su fizički zakoračile u adolescenciju, dob ih svejedno vuče natrag u djetinjstvo. Tween djevojaštvo, zaključuje Driscoll, zato nije produktivno shvaćati kao razvojni stadij kojem se odbrojava kraj, već kao samodostatan društveni položaj, prostor za učenje u kojem „djelomično orodnjeni subjekt usvaja koje su rodne norme dostupne za koji tip citiranja“, odnosno „teritorij ženstvene adolescencije u kojem se rod – orodnjeno tijelo podjednako kao i rodne uloge – kontinuirano i svjesno pregovaraju“. Premda „Mignones“, vidjel⁞e ste, to doista pokazuje, Netflixova isprika, redateljičina podrška te dobna klasifikacija, baš kao i opisana reakcija roditeljica, djevojke – junakinje, glumice i gledateljice – ne usmjeravaju, vode ili ohrabruju, već im poručuju da lekciju naprosto nisu naučile.
Na početku teksta napisala sam da je stav filma prema problemu seksualizacije i objektivizacije djevojaka toliko očit da mi se čini da je dosadno razlagati ga. Sve što sam mislila da o tome mogu reći, već sam toliko puta pomislila, promislila, uostalom i napisala. I ja i mnoge drug⁞e autor⁞ice prije mene. Zaključila sam da je moralna panika koja je oko filma nastala toliko je glupa da je lupanje glavom o zid jedina adekvatna reakcija. Mislila sam onda, okej, na američkom smo internetu, sve je najvažnije i spektakularno, kome treba još jedan think piece s periferije? Ali onda sam se sjetila da se ista stvar desila s filmom „Thirteen“ 2003., kao i s filmom „Klip“ 2012., baš na periferiji. Budućnost možda jest svjetla, ali prošlost se očito ponavlja. I koliko god da bih ja htjela da se patrijarhat može dokrajčiti po kratkom postupku, da ga se može usmrtiti kakvom spektakularnom kletvom, kao Bellatrix Siriusa Blacka ili da može samo iščeznuti neobjašnjivo i naglo, poput karijere Rafaela Dropulića, gad se nikako ne da. Stvarna je istina da feminizam, možda čak češće nego strastven ili bijesan, u praksi zapravo mora biti – dosadan. Uporan, nekad pretjeran, nužno žilav – pomalo poput Britney.
- Iako je kao pomoć maloljetnim glumicama bi⁞la angažiran⁞a psiholog⁞inja.
- Mislim prvenstveno na suvremenu europsku i/ili francusku filmsku produkciju i niz različitih struja unutar nje. Teen film kojem „Mignonnes“ žanrovski pripada, u popularnoj je percepciji američki fenomen, premda nije ograničen na američku kinematografiju.
- usp. Driscoll, Catherine. 2011. Teen Film: A Critical Introduction. Berg Publishers. Poglavlje: „Introduction – The Adolescent Industry: ‘Teen’ and ‘Film’“.
- Npr. American Pie“ i „Scream“ su komedija, odnosno horor, ali i teen filmovi
- Filmove o plesu izdvojila sam zbog tematske podudarnosti, no dramaturški su slični široj skupini teen filmova koji se fokusiraju na natjecanje, kao npr. „Pitch Perfect“ ili „Bring It On“.
- To je djelomično rezultat i bitno različitih produkcijskih uvjeta nastanka navedenih filmova.
- Usporedbe radi, u filmu „Save the Last Dance“ fokus je na konkretnoj opreci baleta i hip-hopa, a putem nje se potom problematizira odnos visoke i popularne kulture, a s njim i pitanja rasne i klasne determiniranosti i mobilnosti. Slična logika prisutna je npr. u filmovim „Billy Elliot“ ili čak „Saturday Night Fever“, no u „Mignonnes“ izostaje.
- Ovo prvenstveno vrijedi za flilmove koji tematiziraju djevojaštvo, kao što su npr. „Picnic at Hanging Rock“, „The Falling“ ili „The Fits“, no ne isključivo, npr. film „Donnie Darko“.
- usp. Mitchell, Claudia i Reid-Walsh, Jacqueline, ur. 2005. Seven Going on Seventeen: Tween Studies in the Culture of Girlhood. Peter Lang Inc. Poglavlje: „Theorizing Tween Culture Within Girlhood Studies“.
- Isto vrijedi za Kanadu, dok je u Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu dobna granica postavljena na 15 godina, a Netflix je najblagonakloniji sa 13+.
- Driscoll navodi da u teoriji postoji konsenzus oko ideje da su teen filmovi napravljeni kako bi ih gledale tipične tinejdžerke određenog povijesnog razdoblja. Tinejdžerska populacija pritom nije demografska skupina kojoj se teen film isključivo obraća. Vidi poglavlje:„Classification“.
- Upravo zato žanr uključuje i filmove čije junak⁞inje više nisu adolescenti⁞ce, recimo filmovi čija se radnja odvija na fakultetu.
- Usto, svođenje filma na njegovu didaktičku funkciju, moram primijetiti, ne ide pak u prilog njegovoj umjetničkoj vrijednosti.
- usp. Driscoll, Catherine. 2005. „Girl-Doll: Barbie as Puberty Manual“. U: Mitchell, Claudia i Reid-Walsh, Jacqueline, ur. Seven Going on Seventeen: Tween Studies in the Culture of Girlhood. Peter Lang Inc.
Otvori komentare
Nema još odgovora