Nedavno sam naletjela na jednu staru fotografiju iz osnovne škole na kojoj sjedim u kuhinji s jazavčarom u rukama, oko vrata mi je omotana najdraža plava marama s resama (što me istog trena podsjetilo na to da je već godinama nisam vidjela), a iz glave mi strši nekoliko raščupanih smeđih kovrča. Pogled na te kuštrave, razbježale uvojke izazvao je u meni neki nenadani osjećaj suosjećanja. Sjetila sam se koliko sam tada bila ljubomorna na sve cure iz razreda kojima se kosa u gustim slapovima slijevala niz leđa, dok sam ja svako jutro prije škole pokušavala dokučiti kako se počešljati, a da ne izgledam kao before verzija Mije Thermopolis iz Princezinih dnevnika (hint: nikako). Mia je nažalost samo jedna u nizu filmskih i televizijskih junakinja koje su procvjetale nakon što su naučile baratati peglom za kosu – njezina je preobrazba iz (navodno) neprivlačne introvertirane tinejdžerice u prekrasnu princezu slijedila uobičajenu holivudsku formulu: prilagodi se prevladavajućem standardu ljepote i bit ćeš nagrađen⁞a/prihvaćen⁞a. Ukroćivanje kose (i obrva), čini se, nužan je preduvjet za probijanje na društvenoj ljestvici; Mia tako od prosječne adolescentice koja živi sa samohranom majkom-umjetnicom u prenamijenjenom vatrogasnom domu odjednom čarolijom četke za kosu (Bibbidi-Bobbidi-Boo!) postaje povlaštena članica visokog društva. Vrijedi napomenuti i to da to pravo nije zaslužila isključivo rođenjem – kako bi zaista mogla uživati u plodovima monarhije, morala se pokloniti jednom od najsjajnijih simbola ženstvenosti i ljepote: ravnoj kosi.
Pardon, „dobroj kosi“. Kada je Beyoncé 2016. na albumu Lemonade spomenula zloglasnu „Becky with the good hair“ mediji su tjednima pokušavali razotkriti njezin pravi identitet (jedna je teorija bila i ta da je misteriozna Becky zapravo Gwyneth Paltrow). No, bez obzira na sve silne teorije zavjera, potonji je stih uspješno verbalizirao ono što se do tada u široj zapadnjačkoj kulturi uglavnom naslućivalo, ali i vješto prešućivalo. Većini (američkih) crn⁞kinja bilo je jasno na što Beyoncé točno misli – Becky je, naime, kolokvijalni izraz za bjelkinju (poput Karen), a dobra se kosa, kao što smo već uočil⁞e na primjeru Princeze od Genovije, odnosi na onu dugu i ravnu koja, iz crnačke perspektive, predstavlja utjelovljenje opresivnih standarda ljepote.
No, prije no što se upustim u detaljniju raspravu o politici (loše) kose, željela bih se nakratko vratiti u onu kuhinju, sjesti ispod hladne fluorescentne kuhinjske cijevi i utješiti svoju (pred)pubertetsku verziju („Strpi se, za nekih petnaest godina tržište će prepoznati komercijalni potencijal kovrčave kose i napokon ćeš si u obližnjoj drogeriji moći kupiti kremu za kovrče“). Iako je bitka koju sam vodila sa svojim loknama bila dio svakodnevnog rituala djevojačkog samoprezira, to ne umanjuje činjenicu da sam se zbog njih često osjećala izmješteno, usudila bih se reći i neukalupljeno u godinama kada sam više od ičega željela pripadati. Problem je dijelom bio i u tome što tada nisam znala verbalizirati svoje nezadovoljstvo, bila sam nemoćna pred mnoštvom značenja upletenih u kosu, ali sam osjećala da je ona uvijek više od običnog svežnja vlasi, da je kosa ujedno i prostor zabrane i slobode, označitelj društvenog i ekonomskog statusa, te da zbog toga znatno utječe na način na koji doživljavamo sebe i druge. Na pisanje ovog teksta gledam kao na proces raščešljavanja vlastitih dvojbi vezanih uz kosu, i to prvenstveno onu „lošu“ koju, kako nas podučava zapadna kultura, treba pod svaku cijenu obuzdati, sakriti, izravnati. Nadalje, mislim da je važno napomenuti i to kako mi namjera nije izjednačiti svoj adolescentski angst sa stvarnim iskustvom onih koj⁞e su zbog svoje kose uistinu diskriminiran⁞e i marginaliziran⁞e, odnosno svesti bjelačko i crnačko iskustvo na zajednički nazivnik, nego ukazati na praksu nekritičkog usvajanja određenih kulturnih značenja i vrijednosti koja često, kao što ću u nastavku pokušati demonstrirati, imaju poprilično problematičnu povijest i konotacije.
A koliko je odnos između „dobre“ i „loše“ kose uistinu složen sjajno dočarava film prikladnog imena Bad Hair koji je 2020. izašao na streaming platformi Hulu. Režirao ga je Justin Simien (Dear White People), a riječ je o body hororu koji se otvara scenom (svojevrsnim prologom) u kojoj dvije crne djevojčice u sigurnosti svoje sobe pokušavaju izravnati kosu, no kemikalije u proizvodu za ravnanje kovrča toliko su agresivne da proždiru tjeme mlađoj Anni, čiji uspon u nemilosrdnoj američkoj showbiz industriji krajem 1980-ih pratimo u ostatku filma. Godinama nakon tog traumatičnog događaja, Anna (Elle Lorraine) radi kao asistentica na urbanom (što je zapravo samo eufemizam za crnački) televizijskom programu Cult koji neodoljivo podsjeća na MTV, a iz dana u dan postaje sve svjesnija toga da, ako želi ostvariti svoj san i postati televizijskom voditeljicom, mora nešto napraviti po pitanju svoje kose. Gotovo sve uspješne crnkinje u njezinoj okolini svoju prirodnu crnačku teksturu skrivaju iza sjajne i glatke kose, uključujući i njezinu novu šeficu Zoru (Vanessa Williams) čija ironična opservacija o Anninoj frizuri („Who does your hair?“) postaje jedan od glavnih razloga zbog kojih se ona istog dana odlučuje uputiti do slavnog frizerskog salona poznatog po novoj, revolucionarnoj sew-in tehnici ugradnje perika.
Bolna metamorfoza što se potom odvija pod okriljem sparne losanđeleške noći, zahvaljujući spretnoj ruci frizerke Virgie (Laverne Cox) koja u Annine pletenice (cornrows) iglom ušiva periku, vjerojatno je, uz uvodnu, najstrašnija scena u cijelom filmu. To je zbog toga što je malo što uistinu jezivije od okrutnih rituala kojima se određena društvena skupina održava u potlačenom položaju. Sablasti koje lebde nad Anninim krvavim tjemenom stvarne su; naizgled nevine i svakodnevne geste poput održavanja kose odraz su sustavnog rasizma i neumoljivih zahtjeva zapadnjačkih standarda ljepote. Annina prirodna kosa razotkriva tajnu njezina podrijetla, ona je označitelj koji neumitno priziva prošlost koju bi društvo radije zaboravilo, okrutnosti američkog robovlasničkog sustava čiji nas odjeci progone i danas. Podjela na „dobru“ i „lošu“ kosu preslika je binarne logike zapadnjačke filozofske misli koja se izlijeva iz temeljne opreke kultura/priroda, odnosno bijelo/crno, muškarac/žena, civiliziranost/barbarstvo, ravna/kovrčava kosa. Također, važno je napomenuti i da je odnos između dviju sukobljenih instanci u svakom potonjem odnosu nepravedan, odnosno – jedan se pol nužno postavlja kao nadmoćan drugome, na čemu se naposljetku temelji i čitava rasistička ideologija. Crna se boja kože suprotstavlja bijeloj koja konotira civiliziranost, prosvijećenost i kulturu Europljana, za razliku od animalnog barbarstva crnog, plemenskog čovjeka s kojim se bijeli istraživači susreću na afričkom kontinentu.
Tijelo je, dakle, temeljni argument rasističke ideologije, a uništavanje nasljeđa bila je jedna od najučinkovitijih metoda kojima se robovlasnic⁞e u početku koriste kako bi uspostavili nadmoć i otklonil⁞e svaku mogućnost za bijeg i/ili pobunu među rop⁞kinjama. bell hooks ističe kako je krucijalno u pripremi za ropstvo bilo uništenje ljudskog dostojanstva, brisanje imena i statusa, raspršivanje u grupe, a sve kako se rop⁞kinje ne bi mogl⁞e međusobno povezati na temelju zajedničkog jezika. Budući da je bila važan dio afričkog kulturnog identiteta, šišanjem kose rop⁞kinje se lišavalo višestoljetne povijesti te ih se pripremalo za novi život na američkom kopnu. Zanimljivo je primijetiti kako se slična praksa ponižavanja činom šišanja redovito pojavljuje tijekom povijesti; za vrijeme Francuske revolucije, primjerice, aristokratkinjama se prije giljotiniranja rezala kosa koja je tada predstavljala simbol rastrošnosti (sjetite se samo ekstravagantnih pouf frizura Marije Antoanete koje su ponekad dosezale visinu i od metra), a nakon uhićenja Maximiliena Robespierrea (koji je na smrt osudio oko 17.000 tzv. „neprijatelja revolucije“), preživjele su se članice visokog društva u znak solidarnosti sa svojim palim majkama, sestrama, rođakinjama i prijateljicama šišale na kratko, zbog čega se poznata frizura iz tog vremena (koja uvelike podsjeća na chic pariški bob) zove coiffure à la victim.
Nadalje, mnoge žene diljem svijeta danas kosu režu kako bi iskazale političku podršku prosvjedni⁞cama u Iranu koj⁞e se bore protiv represivnog sustava koji ženama oduzima dostojanstvo, slobodu kretanja i pravo na život. Dakle, odrezati kosu gotovo uvijek znači poslati određenu političku poruku, raskinuti s poznatim, odvojiti se od majke, od tradicije, od postojećeg sustava vrijednosti, a ovisno o kontekstu i o onome tko taj čin izvršava, ono može biti praksa kojom se nekoga ponižava ili čin oslobođenja.
Nekoliko je razloga zbog kojih se u kontekstu američkog iskustva i povijesti crnačka kosa smatra(la) „lošom“. Prvi je već istaknuta činjenica da su kovrče kao dio afričkog identiteta i nasljeđa na Zapadu nužno okarakterizirane kao nešto drugo, odnosno kao slabija strana binarne opreke. Tome u prilog govori i to što su tijekom ropstva crnkinje koje imaju svojstva poistovjećena s miješanim potomstvom (svjetliju put, valovitu ili ravnu kosu, bjelačke crte lica) češće kućne ropkinje, za razliku od crnkinja s tamnijom kožom, kovrčavom kosom i širim crtama lica koje češće rade na polju. Nadalje, crnačka je kosa „loša“ i zbog toga što neprestano izmiče pokušajima društva da je se kategorizira; raste u visinu i u širinu, tvrdoglava je, a njezina je neobuzdanost ujedno i izvor njezine privlačnosti, one koja se u okviru zapadnjačke mitologije nedvojbeno povezuje s opasnom seksualnošću, vjerojatno najbolje utjelovljenom u liku antičke Meduze, prekrasnog čudovišta s kosom od zmija koje ubija pogledom. Zbog toga je 1786. u Louisiani donesen takozvani Tignon zakon kojim se od crnkinja zahtijevalo da svoju kosu u javnosti prekriju maramom kako ne bi ometale ondašnje muškarce. Slijedeći argument o tome kako su žene utjelovljenje nezaustavljivih sila prirode (kultura/priroda, muškarac/žena), crna koža i kovrčava kosa postaju okrutno razotkrivanje bliske veze s ktonskim, a tijela crnkinja, smještena na sjecištu rasizma i seksizma, ne uspijevaju pobjeći iz zapadnjačke klopke proždrljive seksualnosti koja ih veže uz prirodu čiji pečat nose na koži, zbog čega su ubrzo imenovane i seksualnim razvratnicama. Vrijedi napomenuti i da Meduzini zmijoliki uvojci uvelike podsjećaju na dreadlockse te da je i ona u suštini samo žrtva seksualnog zlostavljanja (silovanja) koju je okolina kaznila i stigmatizirala zbog tuđih zločina, što je čini feministkinjama najdražom „lošom“ mitskom junakinjom.
Rasistička se ideologija ubrzo ustalila u zakonodavstvu i u gotovo svakoj pori američkog javnog i privatnog života, u tolikoj mjeri da su već rop⁞kinje, a poslije i slobodn⁞e crn⁞kinje internaliziral⁞e dio te odbojnosti i mržnje prema vlastitoj rasi te su svoju crnoću nastojal⁞e uništiti brojnim metodama, pri čemu je jedna od njih bila i obračunavanje s kosom. Dakako, riječ je i o svojevrsnoj strategiji preživljavanja, mimikriji pomoću koje se brojn⁞e crnk⁞inje nakon ukidanja ropstva u SAD-u nastoje zaštititi od neprijateljske okoline (sličnu praksu pronalazimo i u drugim kulturama – mnog⁞e američk⁞e i europsk⁞e Židov⁞ke podvrgavaju se plastičnim operacijama s ciljem ispravljanja tzv. „židovskog nosa“). Materijalni uvjeti života u ropstvu, a potom i u „slobodnoj Americi“, otežavali su proces održavanja crnačke kose. Briga o vunastoj, uvojitoj i kovrčavoj kosi zahtijeva puno vremena i njege zbog čega mnog⁞e crn⁞kinje kosu pletu u guste pletenice uz glavu ili posežu za serumima i proizvodima za ravnanje kose, među kojima je i četka crnkinje C. J. Walker kojom su početkom 20. stoljeća uništene čitave generacije američkih kovrča, a koja je, među ostalim, Walker učinila i prvom crnom milijunašicom.
I baš kao što nam to Simien nastoji demonstrirati svojim filmskim uratkom, ni krajem 20. stoljeća situacija nije puno bolja; tehnologija je s godinama postala toliko sofisticirana da je 1989. bilo moguće svoju „lošu“ kosu gotovo u potpunosti zamijeniti „boljom“, društveno prihvatljivijom opcijom. Film uspijeva prenijeti nelagodu i tjeskobu koju osjećaju crn⁞e zaposlenic⁞e suočen⁞e s diskriminacijom na temelju teksture kose, koja je uistinu samo suptilniji oblik rasne diskriminacije, no, nakon što gledatelji⁞ce shvate da je Annina nova perika spremna uništiti svakoga tko joj se nađe na putu, poruka koju Bad Hair šalje, ili pokušava poslati, postaje sve zamršenija i zamršenija. Kako radnja odmiče, Annina samouvjerenost raste (usporedo s njezinom novom kosom), jagodične su joj kosti sve izraženije, a ona plaha djevojka koju smo upoznali na početku filma gotovo je u potpunosti nestala. Čini se kao da nam Simien poručuje kako je ušiti periku čin istovjetan prodaji duše vragu; Anna zauzvrat dobiva željeno odobrenje (gotovo) svih svojih kolegica i nadređenih, stari joj se dečko želi vratiti (naravno), a napokon se ostvaruje i njezin životni san. Jedini je problem, doduše, u tome što je pokoravanjem zapadnjačkim standardima ljepote uništila svoj crnački integritet, što se očituje i u naglom obratu odnosa između „dobre“ i „loše“ kose.
Ravna, svilena perika tako razotkriva svoje pravo lice i postaje „loša“ (što je zapravo samo eufemizam za beskrupulozna i zla), a Annina prirodna kosa ona je koja je naposljetku „dobra“ jer nema ubilačke porive (i dovoljno je kratka da je ne može zadaviti). Simien odabire pristup kojim se crnkinje koje su iz mnogobrojnih razloga primorane asimilirati se u društvo i prihvatiti njegova pravila igre pretvaraju u krvožedne Meduze; na taj se način krivnja s društvenih mehanizama prebacuje na pojedin⁞ke, u ovom slučaju na Annu koja prije perike doslovno nije imala dovoljno novca ni za stanarinu. Film ne uspijeva prenijeti jasnu političku poruku, gubi se u prevelikim količinama značenja, ali tu bismo zapetljanost možda mogl⁞e tumačiti i na simboličkoj razini koja odgovara strukturi crnačke kose, odnosno na onoj koja onemogućuje svaki pokušaj da se složenost crnačkog iskustva svede na jedan zajednički nazivnik.
Pravi je negativac u Bad Hairu zapravo institucionalizirani rasizam, odnosno standardi ljepote koji odražavaju sustav vrijednosti što privilegira osobine i fizička svojstva tradicionalno poistovjećena s bijelom rasom. Kovrčava kosa pritom prokazuje arbitrarnost binarne logike zapadnjačke misli time što redovito prekoračuje granicu te se istodobno pojavljuje kod pripadni⁞ca obje spomenute rase. Zanimljivo je stoga primijetiti kako se ideja o kovrčavoj kosi kao „lošoj“ ušuljala i u naš jezik i kulturu (i to neovisno o tome što samo oko 45 posto Europljan⁞ki ima ravnu kosu). Primjerice, frizer⁞ke gotovo bez iznimke posežu za peglom ili četkom za feniranje kada osoba s kovrčavom kosom uđe u salon – nitko me nikada nije pitao želim li možda da mi se kosa osuši na način na koji će moja prirodna tekstura doći do izražaja ili mi preporučio proizvod koji nije primarno namijenjen za ravnu kosu. Kao tinejdžerica, znala sam što su difuzor i pjena, ali nisam bila sigurna kako se točno koriste, neovisno o tome što sam redovito konzumirala sve ženske časopise na ovim prostorima. Zbog svega sam toga bila poprilično izgubljena, imala sam kosu koja je izgledala „loše“ dijelom i zato što se o njoj nisam znala brinuti, a to je posljedično utjecalo na moje samopouzdanje te pridonijelo postojećem strahu od zrcala (i fotoaparata).
Naravno, sve su to sitnice u usporedbi s diskriminacijom s kojom se svakodnevno susreću crn⁞kinje, ali nedvojbeno ukazuju na činjenicu da se određene invazivne kulturne predodžbe i ideje nastanjuju u našoj kolektivnoj svijesti te utječu na način na koji doživljavamo (svijet oko) sebe. Nasreću, stvari se u zadnjih nekoliko godina mijenjaju nabolje; mnog⁞e korisnic⁞e društvenih mreža počel⁞e su međusobno razmjenjivati savjete za održavanje i njegu kovrča, što je dovelo i do razvijanja tzv. curly hair metode, ali i jačanja natural hair pokreta među crn⁞kinjama diljem svijeta, čiji početak vežemo uz pokret za građanska prava 1960-ih. Na razvoj natural hair pokreta utjecala je i recesija zbog koje su mnoge žene prestale odlaziti na profesionalne tretmane ravnanja kose ili ugrađivanja perika, ali i nova istraživanja o štetnosti kemikalija u proizvodima za opuštanje kovrča. Moguće je da bi danas Mijina transformacija u princezu uključivala jedan od mnogobrojnih koraka curly hair metode, a možda bi joj profesionaln⁞a stilist⁞ica prizna⁞la da još uvijek nije sigur⁞na kako ni što točno treba raditi s kovrčavom kosom. Ponekad se zaista čini kao da posjeduje neki unutarnji život na koji ne možemo utjecati čak ni kada se oboružamo kremom za kovrče, leave-in regeneratorom i strpljenjem, što je naposljetku ne čini ni dobrom ni lošom nego savršenom saveznicom za raskrinkavanje nepravednih društvenih mehanizama.
Literatura kojom sam se poslužila i inspirirala:
- Brammer, F. 2021. Coiffure à la victime: The Urban Legend of the Guillotine Haircuts. The Transcript.
- Byrd, A. D, i Tharps, L. L. 2014. Hair Story. Untangling the Roots of Black Hair in America. New York: St. Martin’s Griffin.
- Griffin, Ch. 2019. How Natural Black Hair at Work Became a Civil Rights Issue. JSTOR Daily. https://daily.jstor.org/how-natural-black-hair-at-work-became-a-civil-rights-issue/
- hooks, b. 1982. Ain’t I A Woman. Black Women and Feminism. London: Pluto Press.
- Owens Patton, T. 2006. Hey Girl, Am I More than My Hair? African American Women and Their Struggles with Beauty, Body Image, and Hair. U: NWSA Journal, Vol. 18, No. 2, (24-51). The Johns Hopkins University Press.
- Shaw, S. 2019. How Marie Antoinette’s Hair Was a Harbinger for the French Revolution. Crfashionbook.com. https://crfashionbook.com/culture-a29655776-marie-antoinette-hair-leonard-autie/
- Ware, A. M. 2022. L’Oreal and Other Hair Brands May Be in Some Trouble. The Cut. https://www.thecut.com/2022/10/the-chemical-hair-straighteners-cancer-link-war-is-beginning.html
*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra
Otvori komentare
Nema još odgovora