Oskari 2021: 🔪, ⛺ ili 🥦?

*chataju: Barbara Gregov, Maša Huzjak i Iva Radat

Barb: Evo nas!

Maša: Jej!

Iva: Hura!! Jipijajeijouuuuuu! Upravo sam dovršila Promising Young Woman pa sam totalno nabrijana.

Barb: Pozitivno ili negativno??

Iva: Najpozitivnije moguće!!!

Barb: Kvragu, nadala sam se nekoj kavgi. Aahaha.

Iva: Jok, samo s onima koje ću uvesti u chat čisto da ih osporim 🙂 Tipa, ono kad ti preleti nešto feedom, a ti još nisi gledala film, ali si svejedno zapamtiš poruku teksta i komentare jer ti mozak naprosto tako radi, a onda kad pogledaš kažeš MOLIM?!

Barb: Okej, onda krećemo??

Iva: Ožežiiii!

I. FAVS

Iva: Ja bih za početak samo htjela primijetiti da je pravo čudo koliko se opirem ikakvom rasporedu, čak i kad si ga sama osmislim.

Maša: Same!

Barb: Ja sam ga se držala!! Ali to je također pravo čudo.

Iva: Eh, da mi je Barbarina disciplina.

Maša: Dakle, Barb je pogledala sve u kategoriji najboljeg filma. Iva, koliko si ih ti pogledala? Ja sam stala na 6.

Iva: Joj, 6 od 8! Je li to dovoljno dobro??

Maša: Mislim da nam je prosjek ok!

Iva: Ako Mimu isključimo, jer znamo da jedinica sve ruši 🙂

Barb: Apsolutno! Pogotovo s obzirom na to da to smo se dogovorile za chat početkom tjedna, ako se ne varam??

Iva: Da, prošli vikend!

Barb: Ma, odlične smo. Dobro djevojke, koji je vaš favorit?

Maša: Moj je Nomadland. Iako su mi Promising Young Woman i Minari bili jako blizu.

Barb: Ja sam tim PYW! 

Iva: Moje je srce puklo na dva dijela: na jednom piše Nomadland, a na drugom Promising Young Woman.

Maša: Neće biti apsolutno nikakve svađe u ovom chatu. Loving it!

Iva: Ja opet igram za obje momčadi. Sama harmonija.

Barb: Ahahah.

Maša: Kako vam se čine nominacije za najbolji film as a whole?

Barb: Pa evidentno su se stvari počele mijenjati nakon #oscarssowhite godine.

Iva: Odlične! Moram reći da sam bila ugodno iznenađena. Startala sam s Nomadlandom jer ove godine gledam jednaki broj filmova koje su režirale žene koliko i onih što su ih režirali muškarci, a ovih prvih je neusporedivo manje pa kad se neki pojavi, odmah ga zgrabim. Postavio je letvicu visoko!

Maša: Da, očito su se nešto više potrudili oko raznolikosti. Iako moram priznati da mi je sveukupan dojam nekako jednak kao i svake godine i uvijek me samo podsjeti zašto ne volim nagrade.

Barb: Da, zadnjih je par godina naglasak bio na rasi, a evo nakon skoro sto godina su uključili i žene, imigrante, osobe s invaliditetom…

Maša: Ali čini mi se da je bilo više engaging nego dosadnih filmova.

Iva: Meni su svi bili dobri, a ova dva naša grupna favorita fenomenalni.

Maša: Meni su recimo The Father i The Trial of the Chicago 7 bili meh i stalno sam imala osjećaj da je prošlo vrijeme takvih filmova (iako mi je, naravno, ok da uvijek postoje svakakvi filmovi). Ali slažem se s Ivom da je generalan dojam dobar.

Barb: Da, slažem se!

Iva: O The Fatheru smo već malo ćaskale preliminarno, hoćemo li otvoriti njime?

Maša: Može!

II. DADDY PT. 1

Barb: Meni The Father sveukupno nije bio loš, scenaristički mislim da je super, ali nekako nije najbolje iskoristio film kao medij?

Maša: I meni je taj kazališni pristup značajno podosadnio film. To nije riječ, ali ok.

Iva: Definitivno, bio je bolno statičan, vidjelo se da je riječ o redateljskom debiju jednog dramatičara. Na trenutke sam imala osjećaj da gledam snimku kazališne predstave, a to nikako nije dobra preporuka za film.

Maša: Upravo!

Barb: Svakako pohvala za nod Buñuelu, s dvije glumice koje igraju istu ulogu. Ali to je, pretpostavljam, iskorišteno i u predstavi.

Iva: Da, intrigira svojim nelinearnim pripovijedanjem i nekonvencionalnim castingom, koji Barb spominje.

Maša: Da, neka su rješenja bila dobra i zanimljiva, ali ultimativno mi je sve to nekako izgubilo na težini zbog zapravo dosta tipičnog prikaza demencije.

Iva: Meni je ono osvježavajuće bilo prikaz radnje iz vizure glavnog, dementnog lika, što inducira empatiju kod gledateljice, a to i jest konačni cilj.

Barb: Da, meni je upravo ta igra s glumcima/icama malo pomjerila tipičnost tog prikaza. Inače zaboravljanje/neprepoznavanje/konfuzija ostaje na verbalnoj razini. A ovdje smo,  kao što Iva kaže, kao gledateljice zbunjene. Što mi se svidjelo.

Iva: Da, gledateljica je vrlo uspješno dezorijentirana pa nužno mora suosjećati i s tim glavnim likom, koji je na trenutke nesnosan i vrlo čovječan (dakle, pun mana), i s njegovom kćeri, tj. skrbnicom.

Maša: Ali Olivia Colman je igrala svoju ulogu dosta dirljivo i i dala mi je jednu životnost filmu koje bez nje ne bi bilo. Plus jako mi se sviđala ona njezina plava košulja.

Iva: Olivia Colman mi je bila besprijekorna! Potpuno uživljena, životna, potresna. A stan! Stan je prelijep 🙂

Maša: Slažem se za stan, naravno.

Barb: Predivan!

Barb: Ali, Mašo, potpisujem ovo što si rekla na početku. I ja sam pod dojmom da je prošlo vrijeme ovakvih filmova. Svi filmovi o demenciji kojih se mogu sjetiti u fokusu imaju privilegirane bijelce, a temeljni sukob se svodi na to hoće li brigu o dementnoj osobi preuzeti obitelj ili institucija. U svim tim slučajevima institucija jest opcija, a zanimljivo bi bilo jednom vidjeti da nije.

Maša: Yup, to je ono što mi je nekako najviše smetalo u cijeloj priči. Ne zato što bih sad prozivala svaki film s dobro situiranim bijelim muškarcem, nego zato što na svaki tip bolesti i na njezine manifestacije značajno utječe i klasa/rod/rasa pa bih napokon htjela vidjeti i neke drugačije prikaze demencije.

Barb: Možda sad skačem, ali meni je bilo zanimljivo povezati The Father i Minari po tom pitanju, odnosno Anthonyja i baku Soon-ju. Premda baka nije dementna, nakon infarkta postaje teret obitelji koja nema drugu opciju nego da se sama pobrine za nju.

Iva: Meni je, iskreno, Minari bio najdosadniji od pogledanih filmova pa me nije motivirao da išta mozgam o njemu, ali to je vrlo lijepa opservacija. Dobro ste primijetile to o monokromatskom prikazu demencije, nema se tu što osporiti.

Maša: Da, super ti je poveznica između Minarija i The Fathera, ali baku u Minariju sam voljela neizmjerno više. Mislim da mi je ona jedan od najboljih likova ove godine općenito.

Barb: Slažem se, Mašo!

III. BAKINA INVAZIJA

Barb: Iva, meni se Minari svidio!

Iva: Ne mogu reći da nije lijep i poetičan, jest. Ali taj me uzgoj povrća nije pretjerano zaokupio :p

Barb: Hahaha.

Maša: I meni se Minari jako svidio! Iako nikada nisam više mrzila američki san, ali to je valjda i poanta.

Iva: Baka je jako kul. Super mi je što toliko odudara od tipičnog prikaza bake.

Maša: Hahaha za povrće.

Barb: Ona je također na trenutke nesnosna svima oko sebe, ali nekako se super s tim nosi!

Maša: Da! Bila je baš rock’n’roll baka! Sjajno je napisana i odglumljena i totalno sam je mogla voljeti kao lik bez obzira na to što je vjerojatno ne bih voljela kao baku.

Iva: Da, i pogotovo mi se svidjelo što nije zagovarala fizičko kažnjavanje djece, već mu se protivila. Odnosno, nije bila prikazana kao azijska dragon lady, čelična i nemilosrdna u svom prianjanju uz tradiciju.

Barb: Da, baš suprotno. Čak i nakon one scene s mokrenjem u juhu!

Iva: Baš je to junački podnijela 😊

Maša: To mi je bila najljepša stvar u Minariju – odnos Davida i bake bio je toliko uvjerljiv i slojevit, ali i understated, baš mi se sviđalo kako je prikazan.

Iva: Svidjelo mi se i što njezina integracija u tkivo obitelji nije bila bez problema, nego se odvijala postepeno.

Barb: Da ❤️ ❤️ ❤️ I super mi je što je u konačnici ona krajnji krivac za farmerski neuspjeh. Cijeli je film strukturiran kao očekivanje tog konačnog kraha. Očekujemo da će presuditi nedostatak novaca, interne obiteljske drame, da će farmu uništiti susjedi rasisti … ali ne i baka koja je uvedena kao pomagačica! A taj minari na kojem inzistira je na kraju zapravo vraća u ulogu pomagačice, baš mi je to lijepo zaokruženo! Mislim da je film jako promišljen i da nema suvišnih repova.

Iva: I u ulogu osobe koja uvodi invazivnu biljnu vrstu u američki krajolik! Bokte taj minari je zaposjeo cijelu obalu do kraja filma!

Barb: Hahahaha.

Maša: Da, to što je baka na kraju trijumfirala s minarijem je krasan završni moment.

Iva: Ja sam bila uvjerena da će požar podmetnuti netrpeljivi bijelci. Meni je problem bio trailer kojeg sam žedno pogledala još davno i koji mi je kreirao potpuno pogrešna očekivanja. Doslovno sve je u tom traileru, što i ne čudi jer je film mahom lišen događajnosti (fight me), ali očekivala sam nešto posve drugo na temelju njega. Uzbudljiv film, rasno nasilje… zbog čega sam se na kraju osjećala krivom jer ga nije bilo! A ni ne treba ga biti u svakom filmu o imigrantima, ne otvorenog i eksplicitnog.

Maša: Meni je bilo sjajno što nije bilo nikakvog rasno motiviranog sukoba i tog nekog patničkog imigrantskog narativa s rasistima i bijelim spasiteljima.

Iva: Slažem se, Mašo. Zapravo mi je to odsuće rasnog sukoba bilo osvježavajuće.

Barb: Da, i lijepo mi je da su se povezali s onim Šimunom Cirencem 😆

Iva: Ajme, taj luđo s križem… nisam si mogla pomoći a da ne zapomažem kad god je teglio tu križinu putem.

Maša: Kod njega sam stalno na početku očekivala to što je Iva očekivala od požara – da će ispasti užasna guja u njedrima, ali baš je ispao pozitivan, iako dosta naporan lik.

Iva: Trebalo je cijelo polje na kraju biti samo minari. 🙂 Bakina posljednja pobjeda!

Maša: Zamišljam da su nakon tog prvog uroda tako i odlučili.

Barb: Da, nastavak će biti u stilu Little Shop of Horrors! 🤞🏻

Maša: Hahaha.

Iva: Od glavnih likova ostat će samo vjerski fanatik i minari!

Barb: I baka!

Maša: Ima li u Minariju ili The Fatheru nekih izvedaba koje su zaslužile Oskara?

Barb: Baki Oskara što se mene tiče!

Maša: Slažem se, to je skoro jedina među glumačkim nominacijama za koju sam cijelim srcem. Ali nekako sumnjam da će Youn Yuh-jung dobiti. :/

Iva: Pa ja pojma nisam imala da je nominirana baka, a ne majka! Cijelo sam vrijeme uvjerena da je majčina izvedba zaradila nominaciju za Oskara! Obje su mi zapravo bile odlične.

IV. Gather ye Rose-buds while ye may…

Iva: Mank mi nije favorit, ali ispao je zanimljiv i žalosno aktualan jer se bavi političkom propagandom uz pomoć koje se ljude može navesti da glasaju protiv svojih interesa.

Barb: Slažem se!

Maša: Bio je baš začuđujuće aktualan, ali mi i dalje nije bio nešto posebno. Dosta zabavan za gledanje, tho.

Iva: Čak imaju i svog Bernieja u liku Uptona Sinclaira!

Barb: Hahaha. Mene je na početku malo smaralo to što je toliko prenapučen kojekavim referencama, ali mi se čini da baš dobro korespondira s razdobljem koje prikazuje.

Maša: Onih prvih pola sata nervoznog jazza i hitrog hoda u odijelima ili pušenja u uredima mi je bilo dosta konfuzno…

Barb: Meni se dopala ta opća nervoza.

Iva: Da, htjeli su i uspjeli rekreirati to razdoblje, računajući da se gledateljica može malo protegnuti i guglati, ako joj baš nešto nije jasno. Cijenim što film ne podcjenjuje publiku.

Barb: Da, realno, ovo je film za filmofilke.

Maša: Haha, ja sam bila ta gledateljica, Iva. Nisam baš znala puno o tim izborima pa sam otišla guglati osnovne stvari. Ali zapravo je dosta tečno režiran i odglumljen pa mislim da se gledateljice brzo mogu ufurati.

Barb: I totalno iznenađenje mi je bio prikaz ženskih likova, pogotovo Marion Davies koja nije baš dobila prostora u Građaninu Kaneu.

Maša: Da! Marion Davies mi je bila baš osvježenje ovdje. Amanda Seyfried me oduševila!

Barb: I ona Mankiewiczeva asistentica – Rita –  mi je bila odlična. Pogotovo zato što je to razdoblje izrodilo figuru (histerične) obožavateljice. A Rita je jako bistra i informirana!

Maša: Slažem se, vrlo osvježavajuće. A i (Poor) Sara mi je bila vrlo odlučna i imala taj take-no-shit nastup.

Barb: Da, ima jasne stavove, što nije za očekivati od lika zapisničarke u tom tipu filma/dobu.

Maša: Prikazana je baš kao suradnica.

Iva: Slažem se, vidjelo se da se Jack Fincher, Finchera starog otac, a ujedno i scenarist Manka, upire osmisliti životne ženske likove kako film ne bi ispao sausage fest! Obje su zanimljivi i slojeviti likovi, a čak ni patnička supruga nije patronizirana!

Barb: Da, sve su svjesne svoje podređene pozicije i s njom se pomalo sprdaju.

Iva: Makar mi je glavom prošla posprdna pomisao kako danas muškarac mora sam tipkati svoj scenarij…

Barb: Hahaha.

Maša: I sve su glumice to super iznijele, uvijek su mi nekako najlakše zaokupile pažnju.

Barb: Da, za mene je u filmu Amanda i hrpa likova u odijelima.

Maša: Točno to!

Iva: Jako mi se svidjela i ta otvorena kritika kapitalizma i kapitalističkog dvoličja – ono kad se Mayer buni protiv socijalizma, a suzama iskamčuje potplaćen rad…

Barb: Da, ove godine čak u dva filma eksplicitno spominjanje socijalizma. Iduće godine neće biti Oskara uopće.

Maša: Hahahaha.

Iva: Svidjelo mi se općenito što prikazuje nemoć dobre osobe/kreativca pred sistemskim nasiljem. Ne potpunu nemoć, ali nemoć kreiranja korijenske promjene.

Barb: I meni, uspio je biti dobar hommage i kritika Hollywooda u jednom.

Iva: Lijepo rečeno!

Barb: Ja nekako mislim da bi se mogla ponoviti sudbina Građanina Kanea, da film neće pobijediti u kategoriji najboljeg filma.

Iva: Joj, nadam se da neće. Velim, dobar mi je, ali ima i mnogo boljih!

V. KLUB BORACA

Barb: Spomenuti The Trial of the Chicago 7 je zato jedan od favorita…

Maša: Omg, kome je The Trial favorit?

Barb: Kladionice tako kažu…

Maša: Ugh.

Iva: Ma daj me nemoj! Isuse, zašto??

Barb: Pa moja je teorija…

Iva: Daj nam svoju teoriju!

Barb: Hahaha, evo! Pa uz The Trial.. su nominirali i Judas and the Black Messiah, dakle dva filma koja govore o istom periodu i dotiču se nekih sličnih tema…

Iva: The Trial je možda njima – Amerikancima – jako aktualan jer se bavi sankcioniranjem prosvjeda, i to tik nakon nedavnog pokušaja puča.

Barb: Totalno! Za The Trial mislim da je bolji kao film, ali je i politički “pitkiji”. Ukratko i pojednostavljeno, u oba slučaja imamo aktiviste koji se bore protiv sistema, s tim da The Trial taj sistem u konačnici afirmira, odnosno optimističniji je po pitanju važnosti i opstanka američke demokracije. Institucionalno nasilje prikazuje kao, eto, jedan propust koji je u međuvremenu ispravljen.

Iva: Da, sad mi je jasno zašto je favorit. Znam samo da ste se obje patile s tim filmom i na jedvite ga jade pogledale. Ako to ispadne najbolji film…

Maša: Nisam gledala Judas, ali mi odmah zvuči bolje??

Iva: Ni ja ga nisam stigla ubaciti, ali imam velika očekivanja od njega.

Barb: Pa meni nije izvrstan, ali mislim svakako da je Daniel Kaluuya super odglumio chairmana Hamptona. I lijepo je bilo u mainstream filmu gledati i slušati o revoluciji koja se ne svodi na prazno mlaćenje slame o demokraciji nego podrazumijeva i konkretnu ofanzivu sistemu i organizaciju cjelokupnog života.

Maša: Slažem se da je The Trial dosta pitak, ali na onaj način koji imponira kul tipovima koji su BLM i feministi, ali se zapravo stalno zatječu u prostorijama s 5-10 drugih tipova istih stavova i mansplainaju Fight Club svojoj jednoj frendici s kojom potajno žele spavati. Ili je to moj dojam zato što sam većinu filma provela čitajući strip i ne baš prateći?

Barb: Slažem se skroz.

Iva: 😂

Maša: Također, odbijam Josepha Gordon-Levitta nagrađivati zato što se uopće ne trudi birati filmove poput 10 razloga zašto te mrzim.

Barb: Ne znam jel se pojavila ijedna žena u filmu? Zapravo je! Valjda jedina s govornom ulogom je ona sekretarica kojoj neki lik na telefon očito govori nekakve prostote. Pretpostavljamo, ali ne čujemo točno što, no ona po završetku poziva znakovito kaže da je poziv takvog sadržaja bio za nju, ženu.

Maša: Bože, ponekad je stvarno gore kad ima žena.

Barb: Tako da – film se ipak pozabavio i seksizmom.

Iva: Je, je, ludo!

VI. 🎶 Breaking Up Slowly 🎶

Maša: Molim vas da prokomentirate i preporučite mi Sound of Metal jer ga nisam gledala.

Iva: Meni se svidio. Glavni glumac pogotovo!

Barb: Daaaa ❤️

Maša: Najviše mi je krivo što ga nisam stigla pogledati upravo zbog Riza, čula sam da je izvrstan! I htjela sam, naravno, za njega onda navijati u kategoriji glavnog glumca.

Iva: I ja navijam za njega kao glavnog glumca!

Barb: Ja se dvoumim između njega i Chadwicka!

Iva: Chadwick bi mogao osvojiti posthumnog Oskara, ali Riz mi je bio izvrstan! 

Maša: Drago mi je da ste potvrdile hajp!

Iva: Recimo, Riz Ahmed u Sound of Metal vs. Anthony Hopkins u The Father – kod Hopkinsa sam povremeno imala osjećaj da gledam glumca kako se razmeće svojom glumačkom vještinom, čak mi je na trenutke bio preglumljen. Ahmed je, s druge strane, potpuno uronjen u svoj lik, potpuno saživljen s njim. 

Maša: Slažem se za Hopkinsa skroz!

Barb: Apsolutno!

Iva: Ahmed živi i diše svoj lik. Zapravo mi je najdojmljiviji bio kad bi vidno susprezao emocije s kojima se hrva njegov lik. I potpuno je magnetičan, nisam oka mogla skinuti s njega! 

Barb: Mene je film iznenadio po pitanju prikaza invaliditeta. Očekivala sam da ćemo vidjeti standardno žalovanje za izgubljenim sluhom, operaciju i, ovisno o ishodu, još žalovanja ili trijumf. 

Maša: Drago mi je što nije takav film.

Barb: Nije, proces ide postupno – od očekivanog šoka/nevjerice do prihvaćanja situacije. Pritom prihvaćanje nije prikazano kao saživljavanje s nekom manjkavošću nego kao nova perspektiva!

Iva: Jako mi se svidjelo i kako se nosi s ljubavnim razočaranjem. Taj je njihov oproštaj bio baš dirljiv i nekako human. Nijednom je nije optužio da je drolja!

Barb: Hahah. I super mi je što njegova gluhoća kao takva nije razlog prekida. Mislim, jest na neki način, ali oboje se transformiraju i naprosto im je jasno da trebaju krenuti dalje.

Iva: Da, zapravo su jedno drugom pomogli da prežive, a onda su se prirodno razvili u drugačijim smjerovima – nije li to najživotnija ljubavna priča od svih?

Barb: Je, pomalo je tužna, ali nekako baš – utješna. 🌱

Iva: Film je definitivno bio ugodno iznenađenje. Da su ga malo zgusnuli, bio bi još bolji. Ali svejedno, vrlo je pamtljiv i drag!

Barb: Potpisujem.

Iva: Makar raspiruje hipohondriju!

Maša: Jako ste ga lijepo sažele, zvuči stvarno super i svakako ću ga pogledati.

VII. OPROST VS. KOLJAŽA

Barb: Hoćemo na favorite?

Iva: DA!!

Maša: Ajmo!

Iva: Pucajte u prsa!

Maša: Baš sam se sad suočila s tim koliko zapravo puno misli imam o PYW i kako me danima nakon gledanja zaokupljao.

Barb: I mene!

Iva: Mene strašno intrigira! Recimo, ne mogu shvatiti tekst koji mi je preletio feedom prije nego što sam pogledala film u kojem autorica u naslovu pita je li vam bed što u raspletu NEMA NASILJA????

Maša: Omg, meni je u raspletu bilo skoro previše nasilja??

Iva: Da, Mašo, ali ne nad muškarcima! A to se jedino računa, ispada.

Maša: Aha, to je onda bila kritika slična onima koje sam čitala. Svi su očito očekivali da će biti ritualnog ubijanja muškaraca.

Iva: Mislim, kužim da se taj tekst vjerojatno nadovezao na rape revenge podžanr u kojem najprije gledamo eksplicitno silovanje, potom eksplicitnu kaznu nad silovateljima.

Barb: Meni je zanimljivo bilo to što je konačna osveta ta da krivce privede sustav koji ih ustvari sve vrijeme štiti. Uz pretpostavku da taj isti sustav sad ne zakaže, jel 😀

Iva: Mislim, bilo mi je žao što nema te katarzične fantazije nasilja, ali ovaj rasplet bio mi je zapravo fenomenalan!

Maša: Ja stalno idem back and forth između toga je li me takav kraj izbedirao ili ne… Neprestano se pitam zašto je Cassie morala umrijeti i zašto treba ta ultimativna žrtva, a onda opet – jest komentar i jest efektno. I tako se vrtim u krug.

Barb: Da, oko toga su se lomila koplja. 

Iva: Meni je to savršena simbolika. Pogledaj #MeToo; tolike su žene morale prinijeti žrtvu recikliranja svojih trauma za javnu upotrebu, e da bismo se uopće maknuli s mrtve točke.

Barb: Točno to.

Iva: Uostalom, ta trauma i jest obilježila – preotela, zaposjela, upropastila – cijeli njezin život. Zanimljiv mi je prizor u kojem otac komentira kako im se napokon vratila; dakle, sve je te godine ona zapravo bila deložirana iz svog vlastitog života, iz romanse, karijere, bliskosti s prijateljicama, sve zbog tog užasnog događaja. Tako da je ta njezina smrt zapravo u skladu s njezinim post-traumatskim životom, podređena traumi i nošenju s njom

Barb: Da, po meni niti jedan drugi kraj nema smisla.

Iva: Film je zapravo imao tri moguća kraja. Koljaža je bio jedan, to smo već vidjele više puta. Rom-com #notallmen je bio drugi, i hvala nebesima što se nije odlučila na taj. To bi bilo najgore, toga sam se stvarno pribojavala.

Barb: Meni je super što je uveden rom-com. Pitanje žanra je baš zanimljivo u ovom slučaju.

Iva: Jest, izuzetno!

Barb: Meni je interesantno to što je baš taj estetski inferioran žanr nekako presudan u produbljivanju lika – rom-com slatkica daje dubinu noćnoj osvetnici. Cassie utjelovljuje i “sveticu” i “kurvu”, a jasno nam je da su oba stereotipa – stereotipi, tj. da su podjednako konstruirani.

Iva: Da, a rom-com fantazija razbija se o surove klisure stvarnosti. A koliko često to vidimo na filmu?

Barb: Rijetko! Isprva mislimo da će je Ryan sada trajno razveseliti, i malo navijamo za njezinu ljubavnu sreću, ali zapravo nam je drago kada se ispostavi da je njen prvotan oprez bio ispravan!

Iva: Da! Pogotovo zato što film time adresira temeljni problem hegemonijskog maskuliniteta, a to je suučesništvo svih muškaraca, koji svi baštine plodove patrijarhata.

Barb: Da!

Maša: Da, super mi je ovo o produbljivanju lika i rom-comu! Pogotovo jer počinje tako zloslutno, kao da neće moći biti gore ili dublje od toga. Cassie nam se u startu čini gotovo unhinged, film počinje kao horor. Ne znamo što radi tim tipovima koje “namami”. Sve ukazuje na to da je Cassie u svojim “pothvatima” nemilosrdna. A ono kad jede burger pred radnicima koji joj dobacuju i samo gleda u njih mi je možda jedna od najdražih scena ikad?

Iva: Fenomenalno mi je što svi likovi sa strane cijelo vrijeme inzistiraju na tome da je luda, a zapravo jedina ima zdrav i trezven pogled na situaciju. Zato mislim da oni koje smeta što siroti Ryan nije ispao heroj – straight male savior koji će ženu spasiti iz kandži patrijarhata svojom heterodoktorskom respektabilnošću – promašuju samu poantu filma.

Maša: Wow, Ryan je basically cijela poanta filma, nisam znala da nekoga smeta to što je ispao bad guy! 

Iva: Da, jednu ženu čak koju ćemo ostaviti neimenovanom. 😀 Ali razumijem ja to, nije lako biti straight. Mislim da je ta fantazija o muškarcu koji je neokaljan patrijarhalnom indoktrinacijom posve razumljiva i čak tužna. 

Maša: Hahaha.

Iva: U tom smislu, posebno je britko što su svi ti dobri dečki zapravo loši, sebični i iskvareni. A taj nice guy imidž baš je to, imidž.

Barb: Da, mislim, odmah mi je bilo sumnjivo što strejt lik zna kompletne lyricse od Stars Are Blind…

Iva: PARIS HILTON FTW! U pravu si, to joj je odmah trebalo biti sumnjivo.

Barb: Kad smo već kod soundtracka, meni je prva scena bila jako zanimljiva. Dakle, vidimo krupnije planove međunožja, usta, guzova, očigledno tipova koji plešu u slowmotionu na Boys Charlie XCX. Spot za tu pjesmu je inače jako toplo dočekan jer su u njemu raznorazni slavni dečki (čak i naš Riz!) koji izvode neke seksi pokrete inače rezervirane za žene u spotovima. Ovdje, sudeći po stajlingu, imamo hrpu biznismena koji su došli na piće poslije posla.

Maša: Da, da, da! O Boys sam i ja razmišljala tako! I to mi je odmah bila naznaka da će svi dečki biti prokazani i zato se nisam nadala da će Ryan biti bilo što drugo nego enabler takvog društva.

Barb: Ugl, ovo sve navodim jer mi se čini da je možda komentar i na sam spot koji s jedne strane je kul, ali s druge je opet samo prazna gesta – evo sad smo izvrnuli ove rodne stereotipe, hvala na pažnji i doviđenja!

Maša: Hahaha.

Iva: Jako mi se sviđa ta analiza.

Barb: A PYW kreće baš od tog izvrtanja na kojem ostali obično samo stanu! Cijeli ovaj gloomy noir setting kluba me odmah podsjetio i na niz vizualno dojmljivih filmova kao što je npr. Neon Demon koji je tobože komentar na objektivizaciju žena na filmu i u modnoj industriji, ali je toliko estetiziran, da čini upravo ono što kritizira.

Iva: Film stvarno podriva masu stereotipa svake vrste!

Barb: Da! I, kao što je Maša rekla, ova prva scena lijepo najavljuje da će se Cassie osvetiti svima, odnosno prokazati na kojim je sve razinama silovanje normalizirano.

Iva: Osim onome koji se kaje! To mi je bio briljantan potez.

Barb: Hahaha, da.

Iva: To je bilo izvrsno – onaj tko je SJEDINJEN S ISTINOM o situaciji automatski osjeća užas i kajanje. Prema tome, nema potrebe za kaznom, on već proživljava torturu koju generira njegova savjest. Film zapravo uopće ne zagovara institucionalno nasilje i odmazdu. Oni su tek proxy, indirektno rješenje, intervencija u odsuću osobne etike i savjesti… Jer posljedice bi trebale biti PRIRODNE, kajanje i groza normalna reakcija na situaciju. A toliki su likovi u filmu (a i društvu) zapravo moralno nedorasli i nerazvijeni.

Barb: Film je zapravo super komentar na gaslightanje žena na svim razinama. Cassie se ne može niti osvetiti dok potpuno ne nestane. U konačnici sama napravi ono što joj svi rade – ušutkavaju je, negiraju njezino iskustvo, brišu je…

Iva: Da, ona od onog zlotvora Ala samo želi da prizna, to je sve. Da izgovori, posvjedoči. A to je ta muka s kojom se moraju nositi sve žrtve nasilja i kojekakvih trauma. To beskrajno svjedočenje žrtve u odsuću tuđeg priznanja žrtvine traume i iskustva.Meni se Cassie zapravo čini kao otjelovljenje empatije. Svima drugima potrebno je intimno iskustvo s takvom vrstom nasilja da bi osjetili njegovu silinu: i ravnateljici, i bivšoj kolegici s faksa…

Barb: Zanimljivo, nije mi to palo na pamet!

Iva: Da, te žene koje podupiru sustav kodirane su kao osobe koje mogu suosjećati samo sa sobom ili produžetkom same sebe. Ali za Cassie je nasilje nad prijateljičinim tijelom ISTO što i nasilje nad njezinim. Tako da je film zapravo o kroničnom pomanjkanju empatije u društvu, rekla bih!

Maša: Super si ovo sročila! Samo me kopka pitanje što je Cassiena empatija značila u slučaju odvjetnika i je li kajanje dovoljno da kao odgovor dobije empatiju. To je još jedna od stvari o kojima nisam mogla prestati razmišljati. Slažem se da odmazda i institucionalno nasilje nisu rješenja, ali ne mogu ni reći da je kajanje i život ispunjen žaljenjem dovoljan za iskupljenje. Samo što Cassie odvjetniku daje šansu da se dodatno iskupi tako da provede njezin plan B i smjesti ovim gadovima.

Iva: Mislim da je odlično smještanje to što ona zapravo ne poseže za nasiljem. Nasilje ženu može samo diskreditirati. Uostalom, nije ni poanta da se iživiš na počinitelju, nego da promijeniš sustav. Zato ta njezina uloga ispovjednika tu toliko dobro funkcionira – ona daje oprost jer je priznat prijestup. Ali da, tu njegovo iskupljenje nije dovršeno.

Barb: To i jest najnelagodnije za gledatelja. Ona stane u ključnom trenutku.

Iva: Jer toliko bi je lako bilo diskreditirati kao agresivnu luđakinju. 

Barb: Da! Ovako je samo granična sociopatkinja! 😅

Maša: Hahaha.

Iva: Ovako je mastermind koji se igra onima koji to zaslužuju – nije li to jedan od OMILJENIH muških likova svih vremena? So smart, so heroic…

Maša: Apsolutno se slažem da nema potrebe da ona izvrši bilo kakvu presudu! Mislim da je jedna od najboljih stvari u filmu što nije nikoga osakatila (osim emocionalno, lol). Ali onaj tko na kraju ostaje je tip koji je mnogo toga omogućio i samo se pokajao. Ne želim da mi film propovijeda i kaže kakva bi trebala biti odvjetnikova sudbina, samo se pitam je li taj njezin postupak prikaz empatije i je li za empatiju nužan oprost na nekoj razini.

Iva: Kužim, ali koja je alternativa kajanju? Istrebljenje?

Maša: Haha, ne znam, zato ne mogu spavati!

Barb: Ja bih gledala film o istrebljenju muškaraca.

Iva: Imaš ih! Svakako se da naći. 🙂 Ja iz osobnog iskustva to sudim; kad mi se netko jednom od muke rasplakao na moje svjedočenje o nanesenoj boli, oprost se nametnuo sam od sebe. Jednostavno, kajanje kao da briše taj emotivni zaostataki omogućuje ti da ideš dalje.

Maša: U svakom slučaju, slažem se s konačnim zaključkom o PYW.

Iva: Dost sam protektivna spram ovog filma! Uglavnom, osupnuo me i rasturio, na najbolji mogući način. Gledat ću ga još milijun puta!

Barb: I ja! Mislim da je donio jako puno novoga svim svojim žanrovima. I zato mi je draži od Nomadlanda.

Iva: Upravo tako, da!

VIII. Stop specizmu!

Barb: Nomadland je predivan, pametan i dirljiv, ali manje je inovativan!

Maša: Nomadland mi je draži samo zato što je to valjda moj tip filma, tugaljiv i bolećiv.

Barb: Ja zaista mislim da je Nomadland izvrstan i nadam se da će pobijediti!

Iva: Mene sad čak više vuče na PYW, ali potpuno podržavam Nomadland koji je naprosto nevjerojatan.

Barb: Mislim da PYW nažalost nema šanse, zato kažem.

Iva: Ne, seko, ne! Pregrizi jezik!

Barb: Mislim da bi Carey mogla dobiti, ali ne i film.

Iva: I ja mislim da Carey nosi kući Oskara.

Barb: Zaslužila je!

Iva: E vala jeste!

Maša: Ja bih stvarno voljela da Frances za ovo dobije Oskara, ali vjerojatno neće jer je dobila za onu travestiju od Tri plakata.

Barb: Hahaha.

Iva: Da, Frances mi je bila izvrsna, ali čak bih rekla da su je zasjenili naturščici! Nomadland je jedno čudesno djelo, a ti stvarni nomadi naprosto daju filmu takav silovit emocionalni naboj da sam mislila da će mi se srce raspući.

Barb: Čitala sam neku kritiku (jedinu negativnu) u kojoj su optužili film za romantizaciju nomadstva, što mislim da je totalno neopravdano.

Iva: Ne slažem se uopće. Nikako to ne bih rekla.

Barb: Da, nisam vidjela ništa romantično u onoj kanti za 💩.

Iva: Jedna od najdojmljivijih scena ona je u kojoj jedna žena objašnjava da je cijeli život radila samo da bi sad morala živjeti u RV-u!

Maša: Da!!!

Iva: Mislim da je film takav šamar njihovoj ekonomiji da je to zaprepašćujuće.

Barb: Da!

Iva: Pa kulminacija filma posjet je gradu koji je zatvoren nakon što je propala industrija! Bernie Sanders ne bi to bolje snimio, moje vi.

Maša: Hahaha.

Iva: Film sam stvarno gledala bez daha. Kao da su mi radili open heart surgery, svi su likovi (STVARNI NOMADI) u tako ranjivoj situaciji.

Barb: I ja!

Maša: Meni je sjajno koliko film inzistira na tome da se u prekarnim okolnostima ne gubi humanost. Siromaštvo je toliko puta prikazano depersonalizirano ili bombastično, a ovdje se sve vrti oko ljudi koji za druge imaju razumijevanja i suosjećanja.

Barb: Joj, super si ovo sročila!

Iva: Dapače, kao da im je samo humanost i ostala kad se sve drugo zgulilo s njih.

Maša: Plus onaj kadar kad Frances hoda u bijeloj haljini i drži svjetiljku je sve, boje su to die for!

Iva: Jao. Ta Chloé Zhao… bog je blagoslovio i Oskara joj u ruke metnuo! Za režiju makar!

Barb: 🤞🏻

Maša: 🥲🤞

Iva: Moram samo reći da je ona nesretna hobotnica što ju je onaj tip uhodio dospjela u nominacije!!

Barb: Hahah, vidjela sam!!!

Iva: Zamisli ti to.

Barb: Da je barem hobotnica nominirana!

Iva: Posthumno! Pa nek jedan od 500 potomaka dođe primit nagradu.

Barb: HAHAHA.

IX. Povratak Daddyja

Barb: E još jedna stvar prije raspusta!

Iva: Reci.

Barb: Kad već nećemo imati prilike komentirati ovogodišnje haljine, dajte jedan svoj all time fav. Za kraj. 

Iva: ANGELINA JOLIE! PANTSUIT 4EVER!!

Barb: 🔥

Iva: Hlače, hlače, hlače! Makar, Björk kao labudica, ah!

Barb: Ja sam tim Cate Blanchett u JPG-u 2000.!!! (ili cate blanchett kako god)

Iva: Seksi!

Maša: 

Barb: Jes, dupla Cate!!!!

Iva: Aha!! Kak ste se uskladile. I još po karakteru 😉

Maša: Hahaha.

Iva: Crno na bijelom tko je ovdje pozitivka, a tko negativka!

Barb: I naš daddy, Iva ❤️  Hahaha.

Iva: LOL! Mima vam je daddy, ja vam mogu biti samo seka!

***

 

Naslovni kolaž: Lucija Gregov 💞

 

*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra