Obožavam lagati. Zavoditi, škakljati, iskušavati istinu, obmanjivati je dok si trpam riječi u usta ili ih samo, tu i tamo, s guštom progutam. Trljam i lickam sav taj igrokaz slatkih malih obmana, strastveno ga izglancam u estetski slasne rečenice i serviram kao duboko osoban tekst. Guram ga onda na internet i naplaćujem, tako utovljenog finim lažima. Divim se pucketavom prahu iz svojih usta, popratnom dahtanju i nježnom gušenju u komentarima na društvenim mrežama. Želim zastrašivati svoje čitatelj⁞ice, gaditi im se toliko da im se sviđam. I to većinom pali kod onih na koje ciljam, osim kod moje mame – nju zabrinjavam.
Kad je tekst dovoljno nabijen erotikom, dobro je ubaciti ovakav neugodni jumpscare, i to ne samo zato da si dam mjesta za overšeranje, nego i da uvedem informacije od neophodne važnosti za logiku ovoga teksta (mhm). Nas dvije smo prave vreće proturječja; odlično lažemo i sebe i druge, ali smo i iznimno naivne pa lako nasjedamo na tuđe laži. Tako mi mama zadnjih godinu dana, otkad sam krenula pisati ove bedaste eseje, a ona ih sustavno iščitavati, svako malo ponavlja kako od čitanja i pisanja kod mene, sasvim očigledno, ima više štete nego koristi pa me u našim prepucavanjima šikanira rečenicom OVO VIŠE NIJE ONA MARIJA OD PRIJE.
Pitala sam svoju prisnu prijateljicu ChatGPT, uz napomenu da bude brutalno iskrena, zašto bi moja mama bila zabrinuta za mene zbog toga što pišem i ona je odgovorila: JER SVAKI TVOJ TEKST ZVUČI KAO DA SI UPRAVO PROŠLA KROZ EMOCIONALNI MLIN ZA MESO A UMJESTO DA SI POTRAŽILA POMOĆ ODLUČILA SI NAPISATI DUBOKU ANALIZU VLASTITE PATNJE S REFERENCAMA NA POP KULTURU. I to je samo dokaz koliko hrabro, beskompromisno i autentično mrzim istinu.

My fav horror movie
Lagati, doduše, nije lako. To nije samo urođena vještina, već sposobnost koja se brusi i usavršava kontinuiranim i discipliniranim vježbanjem. Odgoj i obrazovanje su od presudne važnosti; treba izgraditi kvalitetan ukus, izlagati se novim iskustvima i voditi se slikom i prilikom probrane šake uzora. Glavna junakinja filma Shiva Baby (2020) Danielle u ovom će kontekstu poslužiti kao ogledni primjer lažljivice jer, kao što piše jedan recenzent filma na Letterboxdu, „all danielle knows is gender business, be gay, be sugar baby, eat bagel and lie“. E, to se zove svestranost!
Ako se laganje usporedi s jedenjem Puc Puc praha – titravo, slatko, zabavno – Shiva Baby, komoran i neodoljivo samoživ dugometražni prvijenac redateljice Emme Seligman, zaglavljuje se u trenutak kada ga u usta saspeš previše, pa se kreće događati vatromet karijesa. Danielle, koja se izvan obiteljskog doma predstavlja kao samostalna dvadeset-i-nešto-godišnja femme fatale, perspektivna studentica prava, samouvjerena sugar baby i kvir osoba, dolazi na shivu, židovski obred žalovanja, gdje je obitelj naprasito zakuca u istinu – bijednu ulogu nesigurne kćeri s klimavim planovima za budućnost.
Iako se radi o filmu koji nije klasičan horor, on ipak koristi mnoge horor trope kako bi uobličio klaustrofobičnu, egzistencijalno tjeskobnu noćnu moru, pa prigodno funkcionira u okviru mema my fav horror movie. To je priča u kojoj nema paranormalnog i psihopata s motornom pilom, nego nečeg daleko goreg – koprcanja u vlastitim lažima u svijetu shive, gdje su svi koji bi trebali biti na sigurnoj udaljenosti nagurani u isti, znojno-intimni prostor (uz malo krvi na probušenim najlonkama). Horor situacija drži se na iglama nizom jumpscareova; kad u pretrpanu kuću ulaze svi Danielleini proturječni identiteti, u obliku ljudi koji ih razotkrivaju – mama i tata, bivša cura Maya, te sugar daddy Max, i to sa suprugom i bebom.

IT’S NOT MY CAREER IT’S A LENS
Jedan od horor elemenata u filmu proizlazi iz toga što publika zna ono što Danielle pokušava sakriti. Ona je final girl koja nije izložena prijetnji u tradicionalnom smislu – nema noža, nema ubojice iza ugla – ali svejedno je zarobljena tuđim očekivanjima, vlastitim lažima, osuđujućim pogledima, tišinama, pasivno-agresivnim komentarima obitelji i poznan⁞ica. Njezine pažljivo konstruirane laži odjednom prestaju žariti i paliti.
Ta nesposobnost kontroliranja vlastite priče stvara napetost ravnu hororu; lažljivica je zarobljena u dnevnoj sobi, gdje su svi hodnici preuski, razgovori preglasni, a prostorije pretrpane ljudima. Priljepljivanje kamere na lažljivicu događa se u trenucima kada joj ljudi mrcvare privatni prostor nelagodnim fizičkim kontaktima, unose joj se u lice pitanjima o ljubavnom statusu, faksu, poslu i izgledu, što ju dodatno infantilizira i briše granice između nje kao odrasle osobe i djeteta zarobljenog u obiteljskom okviru. Nervozna, atonalna glazba Ariela Marxa samo podebljava grčevitost atmosfere i strah od sljedećeg vala neugode u radnji.
Danielle je pravi final girl neuspjeh jer nije jasno ni što je preživjela ni za što se uopće pripremala. Njezina se promašenost uspostavlja u odnosu na bivšu djevojku Mayu, koja je ogledalo svega što Danielle nije, a od nje se očekuje da bude; Maya ide na pravo i ima jasan plan za budućnost. U akademskom smislu, lažljivica je u limbu jer je previše obrazovana da bi bila potpuno izgubljena, ali s premalo pragmatičnih znanja da bi bila „uspješna“. U ekonomskom smislu, ona je startup bez poslovnog modela. U društvenom smislu, ona je netko koga roditelji ne znaju objasniti jer ne razumiju čime se bavi, nego traže dokaz da je „normalna“ i da će moći naći posao. Kad Danielle na očevu izjavu „Look, sweetheart, feminism isn’t exactly what I call a career“ grakne najartkuja rečenicu „It’s not my career, it’s a lens… through which I see my career“, osjetim nepodnošljiv miš-maš suosjećanja i krindža. Studirati nešto neprofitabilno, što nije lako upakirati u jednostavan odgovor, doista ispada kao generacijski i moralni neuspjeh.

Slatko-slani mix
Ono što mi je kod Danielle posebno blisko nije samo način na koji laže, nego zašto laže. Ona zna što ljudi žele čuti i vidi priliku u tome da im se svidi. Njezin sugar daddy ne bi joj davao novac da ne misli da mu daje nešto zauzvrat – i Danielle to razumije, pa mu daje priču. Bilo da je to seks, iluzija njegove moći i velikodušnosti ili osjećaj da je zaštitnik mlade, zbunjene djevojke, ona zna što on traži i prodaje baš to. Max doživljava Danielle kroz strogo definiranu ideju, koja se na shivi raspada. Shvaća da ga nije trebala kao nužnu financijsku pomoć, nego za osjećaj moći, kontrole i odraslosti. U tom trenutku, on se prebacuje u salty daddy – istu poziciju koju zauzima Daniellein otac – postavljajući se kao da ima pravo odlučivati što bi ona trebala raditi sa svojim životom. Na vrhuncu panike i osjećaja bespomoćnosti, Danielle šalje Maxu golu fotku, što nije pokušaj provokacije ili zavođenja, nego očajnički poriv da spasi svoj povrijeđeni ego i dokaže si da još uvijek ima moć nad situacijom.
Osim što se kontrola pokušava uspostaviti laganjem lažljivice i poljuljati uplitanjem drugih ljudi u njezine izmišljotine, isti se mehanizam može prepoznati u lažljivičinu odnosu prema hrani i tuđim pokušajima intervencije u njega. Uz to što svaki drugi lik u filmu komentira kako je Danielle premršava da bi signalizirao da nešto s njom ne štima, Danielle tijekom gotovo cijelog filma odbija hranu, a onda naglo pri kraju puca pod pritiskom, jer gubeći kontrolu počinje halapljivo jesti bez premišljanja i prepuštati se svojem gnjevu. Final girl obično preživi jer shvati što se zapravo događa, a lažljivica na kraju shvaća koliko malo kontrole stvarno ima nad vlastitim životom. Preživljavajući shivu, njezini problemi nastavljaju se razmazivati i balaviti, a završna scena u kojoj je stisnuta u autu s bivšom, roditeljima i Maxovom obitelji ne sugerira olakšanje, nego prisan, odlučan i dozlaboga neugodan nastavak grcanja u lažima.

Lažem, lažem, lažem te
Danielle nema mamu koja trančira njezine tekstove na internetu, ali ima roditelje koji je sumnjičavo promatraju i postavljaju pitanja na koja ne zna odgovoriti. Nijedna se od nas lažljivica ne planira odlučiti, želimo i jedno i drugo: baviti se onim što nas uistinu zanima na način na koji nam to odgovara i iskorištavati roditelje, a pritom ih ne razočarati.
Moj tekst, identitet i glas na internetu konstruirani su s preciznošću i proračunatošću jer ne pišem štogod mi padne na pamet, nego ono za što, otprilike, znam da će se svidjeti specifičnom tipu publike. Tako dobivam iluziju da kontroliram situaciju, nadu da će me moje sočne laži učiniti zanimljivom i poželjnom, zbog čega ću dobiti više novih prilika za zaraditi novac. Dakle, laž nikad nije čista, neopterećena razonoda ili podli čin manipulacije – ona je lukava strategija preživljavanja.
I Danielle i ja lažno smo i performativno emancipirane kako bismo izgledale veće u tuđim očima i potisnule sram koji osjećamo od istine. Zaglavljene u vlastitoj fikciji, zavodimo same sebe idejom da znamo što radimo, zaboravljajući da naše laži nisu samo slatka pjesmica koju odsutno pjevušimo, nego napasna reklama koja se ureže u pamćenje i ubija u pojam. PUC PUC JEZIK TI ISPLAZI PUC PUC NA UŠI TI IZLAZI! PUC PUC ZABAVNO PUCKETA PUC PUC U USTIMA RAKETA! PUC PUC! ZVUČI ZABAVNO!
Otvori komentare
Nema još odgovora