Dama-detektivka Phryne Fisher u moderno se doba uvezla punom brzinom i s mnogo stila. Modernu ženu s plemićkom titulom i socijalističkim stavovima osmislila je australska spisateljica (i odvjetnica) Kerry Greenwood, a po književnim je avanturama šarmantne detektivke snimljena serija Istrage gospođice Fisher (2012-2015), s trideset i četiri epizode podijeljene u tri sezone. Neposredno nakon dolaska u Melbourne avanturistkinja Phryne Fisher postane privatna istražiteljica i, unatoč povremenome negodovanju inspektora Jacka Robinsona, pomoćnica policije. Usput doživi razne intrige i romanse, riješi sestrino ubojstvo i očev nestanak („vezivne“ zaplete prve i treće sezone) te okupi oko sebe mnoge saveznice: Dorothy ‘Dot’ Williams, modernu ženu u nastajanju, liječnicu Elizabeth ‘Mac’ Macmillan i štićenicu Jane.
Nova je žena stigla u Australiju iz Britanije 1880-ih. U razdoblju u kojem je fiktivna buntovnica, Ibsenova Nora, zavladala pozornicama, kolumnistkinja Mona Caird objavila je niz članaka u kojima kritizira „bračni moral i prisilno majčinstvo“.1 Gradske cure i djevojke od karijere hrabro su zakoračile na ulice, a „1920-te su bile prijelazno desetljeće u kojemu se ženska vidljivost u javnosti dramatično povećala i, iako su na nju još uvijek utjecali običaji prijašnjih desetljeća, počela postajati uobičajenim dijelom svakodnevnoga života“.2 Biti vidljivom značilo je sudjelovati u avanturi moderniteta.3 Zaposlene mlade žene počele su uzvraćati poglede ostalih prolazni⁞ca. Liz Conor smatra da je nova ekonomija pogleda, uz ekonomsku neovisnost, potaknula žene da osvijeste svoju seksualnost koja, zbog slobode da se odluče ne udati, nije bila sputana bračnim okvirima. Nije teško zaključiti da žene koje su prije stotinjak godina proživljavale epizode Seksa i grada nisu bile omiljene među (patrijarhalnim) autoritetima, starim dečkima i ostalim stupovima društva.
Zapleti i likovi Istraga gospođice Fisher na vrlo zanimljiv način prikazuju svakodnevnu, visoku i popularnu kulturu modernizma te načine na koje su žene, seksualne i rasne manjine s njom pregovarale. Iako je primjera u kojima žene sudjeluju u kulturi početka dvadesetoga stoljeća i stvaraju je kao novinarke, izvođačice, sportašice ili dobrotvorke mnogo (ipak su Istrage sjajna serija), sedma epizoda prve sezone najbolje ukazuje na napetosti između modernističke visoke i popularne kulture. Djelomično smještena u poslijeratni Pariz, epizoda prikazuje vezu Phryne i dadaista Renea Duboisa koji „radi na divnom novom svijetu i divnoj novoj umjetnosti“. Phryne, u ratu angažirana kao bolničarka, pozira za aktove što joj Dubois (čiji divni novi svijet očito ne uključuje žensku autonomiju) zabranjuje. Emancipiranija i starija, kraće kose i u kraćoj haljini, Phryne kupi sliku za koju je pozirala i suoči se sa svojim zlostavljačem, razotkrije ga kao ubojicu i otkrije mu da ga se ne boji.
U modernističkome kanonu, kako piše Rita Felski u studiji The Gender of Modernity, muški su umjetnici trijumfirali, a ženski su doprinosi, kao i muški prijestupi nalik Duboisovom, često zanemareni. Iako prvi put neovisne sudionice javne sfere (broj neudanih australskih žena bio je na vrhuncu 1921. godine), „žene su poistovjećivane s mrtvim teretom tradicije i konzervativizma koje aktivni, odnedavno autonomni subjekt koji sam sebe određuje mora nadići“.4 Nadilaženje, barem u slučaju Renea i mlade Phryne, ne uključuje prestanak objektivizirajućeg odnosa prema ženama. Povijesti moderniteta poput one Marshalla Bergmana žene opisuju kao gubitnice koje je napredak ostavio za sobom. Felski, s druge strane, primjećuje da su ženska psihologija, seksualnost i popularna kultura bile ključne u reprezentaciji moderniteta već krajem devetnaestoga stoljeća. Istrage gotovo katalogiziraju društvene tjeskobe povezane s izlaskom žena u javnost, ali i razigranu žensku popularnu kulturu koja privilegira užitak i domišljatost nad napaćenim genijem. Od ženskoga časopisa koji među savjete o manirima i vrtlarenju „podmeće“ podatke o ženskim pravima i planiranju obitelji, modnog salona (Phryne, „žena od ukusa“, kupuje i u robnim kućama) i filmskoga seta povijesne melodrame na kojemu gospođica Fisher debitira kao redateljica, modernitet kakav je prikazan u seriji „ne može biti sveden na jedno značenje i povijesnu logiku“.5
Za nove žene nije sve uvijek bilo svjetlucavo poput večernjih oprava gospođice Fisher – već u prvoj epizodi prikazani su abortusi u uličicama (inače ilegalni u Australiji i ostatku Britanskoga Carstva), a kasnije epizode, između ostaloga, prikazuju pokušaje da se ograniči ženska sloboda kretanja, razne oblike nasilja protiv djevojaka i žena, patologizaciju ženske seksualnosti te dvojbeni status seksualnog rada. „U Sjedinjenim Državama, Britaniji i Australiji moderna je ženstvenost određena ženskim ulaskom u javnu sferu“6 koji se često nastojalo ograničiti ili zaustaviti. Gospođica Fisher svojim štićenicama naloži da „zaborave fokstrot“ i podučava ih „nečemu korisnijem od plesa i bontona“ – samoobrani. Gradonačelniku, koji je kasnije prokazan kao ubojica jedne od siromašnih djevojaka, kaže da ne razumije zašto bi djevojke podučavala manirama kada ne mogu sigurno hodati ulicama (“Queen of the Flowers”). Osim pojedinačnoga, nad ženama se vrši i institucionalno nasilje. Katolička crkva „posrnule“ djevojke izrabljuje kao neplaćenu radnu snagu (patrijarhat i kapitalizam ipak dobro idu zajedno), a u petoj se epizodi treće sezone ubojstvo dogodi u sanatoriju za histeričarke. Pasivna i autodestruktivna, histeričarka je bila pandan buntovnoj feministkinji, a ta su dva feminina tipa, kako primjećuje Felski, bila simboli opasnosti i obećanja modernoga doba.7
Da se žene povremeno pokušava sabotirati dijagnozama, pokazuje „slučaj“ studentice medicine Beatrice Mason. Ekscentričnu i genijalnu mladu znanstvenicu maltretiraju kolege i profesori, a jedan od njih, Bradbury, proučava lubanje kako bi dokazao postojanje rodne i rasne nadmoći. Kada ne lažira „medicinska“ istraživanja, Bradbury vodi bilješke o navikama svojih kolegica – Mac je opisao kao tvrdoglavu ženu revolucionarnih tendencija i sumnjivih poznani⁞ca, a Beatrice kao čudakinju koja umišlja stvari. Phryne, Mac i Beatrice udruže se i ospore Bradburyjeve rezultate dokazavši da lubanja osobe koja je završila medicinu s počastima pripadala crnkinji. Mac njegove kritičke bilješke shvati kao kompliment, Beatrice dobije stipendiju, a Phryne i Jack na kraju epizode izmjene duhovito-sugestivne replike. Iako se stanovnicama svijeta Istraga gospođice Fisher neprestano događaju grozne stvari jer „ne vole svi skupinu žena s mišljenjima“ (“Away with the Fairies”), a Phryne je, u Jackovoj interpretaciji, osoba koja izaziva nevolje (u njezinoj se nevolje same lijepe za nju), nekako se teško osjećati potišteno prilikom gledanja. Za razliku od Sluškinjine priče, vjerojatno većega televizijskog hita među feministkinjama, Istrage su optimistična serija u kojoj žensko savezništvo redovito pobjeđuje. Ta se serija suprotstavlja patrijarhalnome mitu o zajedljivim i ljubomornim ženama te slavi drugarstvo i subverzivnu povijest buntovnica i „problematičnih“ dama. Tradicionalniji muškarci poput Jacka i društvo u kojem su dominantni moraju se prilagoditi jer Greenwoodine heroine moderniteta odbijaju pristati na kompromis.
Žene su 1920-ih postale mnogo prisutnije u javnosti, ali one nisu jedine sudionice društvenih promjena. U nekoliko epizoda serije zlikovci su kapitalisti, upraviteljica tvornice i upravitelj rudnika, koji izrabljuju radnike, a gospođica Fisher nakratko se pridruži „pokretu otpora“ i usput započne romansu sa zgodnim latvijskim anarhistom. Njezini (doslovno) drugovi i suradnici Cec i Bert uvedu je u krug marksista, lenjinista, komunista i socijalista među koje se uklopi jer „temeljito poznaje teoriju revolucije i spremna je raskrinkati sve reformističke iluzije koje vežu radni⁞ce i kapitalizam“ (“Death at Victoria Dock”). Kasnije gospođica Fisher istražuje ubojstvo u tvornici tekstila, jednoj od prvih industrija koja je zapošljavala žene. Radnica Daisy gurnuta je u stroj dok je, zbog premale nadnice, radila noćnu smjenu, a uspostavi se da su ona i liječnica Mac bile u vezi. Iako bolnički odbor čija je Mac članica ne odobrava njezine „nekonvencionalne aktivnosti“ i „neprirodne stvari“ općenito, Phryne je, naravno, na stani svoje prijateljice. U dirljivome prizoru koji je (nažalost) stalno mjesto8 queer zapleta, Phryne pita Mac zašto joj nije rekla istinu, a ona odgovori da joj je na sahrani Daisyna majka prišla i zahvalila što je bila toliko dobra liječnica. „Bila sam joj mnogo više“, zaključi Mac (“Death by Miss Adventure”). Iako ženska homoseksualnost, za razliku od muške, nije bila kažnjivo djelo ni u jednoj od britanskih kolonija, lezbijke su često bile psihijatrijski liječene ili suočene s ozbiljnim društvenim sankcijama. Nakon tragične romanse, Mac nastavlja napredovati na poslu i biti omiljena među glavnim i sporednim likova serije. Umjereno sretan kraj dobiju i Charles i Bobby kojima prijeti dugotrajna zatvorska kazna, ali Jack njihove „inkriminirajuće“ fotografije preda gospođici Fisher koja ih uništi. Zanimljivo je da Istrage povijesno precizno prikazuju gay identitete koji su svoj suvremeni oblik, kako piše Elaine Showalter u knjizi The Sexual Anarchy, dobili krajem devetnaestoga stoljeća, ali ne ponavlja vladajuće stereotipe 1920-ih poput poistovjećivanja rodne izvedbe i seksualne orijentacije. U utopijskome svijetu odvažne detektivke čak je i policija (ili barem moralni, premda pomalo ukočeni Jack) popustljiva prema gay ljudima koji, djelomično zahvaljujući Phryneinu utjecaju, prežive rasplet te izbjegnu društvene i zakonske sankcije. I drugim je drugima dan glas – serija, primjerice, prikazuje međurasne veze te nepovoljan položaj Židova i Aboridžina.9
Tijekom ljetne dokolice, prvo sam gledala Sluškinjinu priču pa Istrage gospođice Fisher. Istrage su mi počele djelovati previše optimistično. Nakon toga sam se zapitala zašto dominantno tumačenje povijesti ne bi uključivalo sve priče sjajnih i buntovnih žena (od kojih su mnoge moje suvremenice) koje su nam prešućene? Prikaz povijesti ženskoga izlaska u javnost koji prolazi Bechdelin test s najvišim ocjenama, Istrage gospođice Fisher rijetko su zabavna, šarmantna i feministička serija. Trenutno očekujem(o) film i spin-off o avanturama Phryneine nećakinje u 1960-ima, a sve nevolje iz kojih se izvukla lukava detektivka podsjetnik su na to „da je ženska povijest doista samo povijest, jadnih, potlačenih, bespomoćnih žrtava, ni naše sadašnje mogućnosti ne bi bile bog zna kakve“.10
- Conor, Liz. 2004. The Spectacular Modern Woman: Feminine Visibility in the 1920s. Indiana University Press: Bloomington & Indianapolis.
- Ibid.
- Po uzoru na Ritu Felski, termin „modernitet“ koristim kao naziv za razdoblje koje uključuje više povijesnih fenomena nesvodivih na jedinstven duh vremena, „modernizaciju“ kao društveno-ekonomske fenomene, a „modernizam“ kao skup različitih načina umjetničke proizvodnje.
- Felski, Rita. 1995. The Gender of Modernity. Cambridge, MA & London: Harvard University Press.
- Ibid.
- Conor.
- Felski.
- Duhoviti članak na The Toastu nabraja još neka: http://the-toast.net/2015/11/24/signs-youre-about-to-be-in-a-gay-subplot-in-a-period-drama/
- Autori⁞ce serija koje se odvijaju u nekome od suvremenih velegradova, a pripovijedaju o dvadeset blijedih heteroseksualaca zaista nemaju neko opravdanje.
- Čačinović, Nadežda. 2000. U ženskom ključu. Centar za ženske studije: Zagreb.
Otvori komentare
Nema još odgovora