Kraj godine i praznično vrijeme za mene često označuju povratak kući – u grad u kojemu sam provela važan dio života i u kojemu žive moje najstarije prijateljice, s kojima sam propatila nevolje adolescencije i proradila dio kaosa ranih dvadesetih. Više se ne viđamo često i zato su naša druženja posebno bitna – u tih nekoliko sati nekoliko puta godišnje potrebno je nadoknaditi propušteno, nagurati sve ono sitno i krupno rasuto između dviju točki našeg prethodnog i budućeg susreta. Svoje prijateljice poznajem već gotovo trideset godina i volim sama sebi, a i njima, često otplitati narativ naših prijateljstava, vraćati se na određene događaje ili razdoblja iz zajedničke prošlosti, započinjati rečenice sa Sjećaš se kad smo. Svaki put kada to kažem osupnuta sam i dirnuta protokom vremena, brzinom njegova trošenja, kvantitetom i kvalitetom uspomena koje smo u njemu uspjele akumulirati. Naši interesi, prioriteti i svakodnevice tijekom godina mijenjali su se polako i sustavno, bez pretjeranih iznenađenja i lomova – završile smo škole, fakultete, zaposlile se, dobile djecu. A opet, još uvijek me podjednako plaši i očarava činjenica što smo nekako, gotovo neprimjetno, postale odrasle osobe.
Ali odrasle jesmo i tako sjedim preko puta J. i slušam kako se žali o mukama odabira pravih dječjih papučica – anatomske, mekane, hodanje u čarapicama, toliko različitih opcija između kojih treba izabrati onu najbolju, onu koja će osigurati pravovremen i optimalan razvoj motoričkih vještina, koja neće završiti djetetovim deformiranim stopalima, deformiranom ličnosti, deformiranim životom. Slušam je s nježnim osmijehom punim razumijevanja i umirujućim joj tonom govorim kako je što god da odluči u vezi s papučama u redu, kako će djetetove nožice biti u redu, kako će sve biti u redu. I voljela bih reći da se stvarno osjećam kao ta mudra, samopouzdana, iskusna majka koja te večeri sjedi na zasluženom pivu s prijateljicom, ali nije tako. Istina je da se i dalje svakoga dana osjećam jednako kao J., ustrašena i paralizirana izborima koje moram donijeti za svoju djecu, a od kojih svaki, uvjeravaju me priručnici, forumi, glasovi drugih mama na igralištu, ima moć nepovratno i presudno utjecati na kvalitetu njihovih života, svijetlu budućnost, sposobnost da se nose s boli i razočaranjima.
Iz ovoga i još pregršt drugih razloga već mi dugo nijedan film nije sjeo tako dobro kao Tully, uz koji sam, nakon što sam ga dugo željela pogledati, konačno uplovila u novu godinu. „Rađaju se savršeni“, kaže iscrpljena protagonistkinja
Marlo, „a onda ih mi oštetimo“, a ja je savršeno dobro razumijem. Sjećam se koliko su me duboko uznemiravale prve beznačajne viroze, osipi i ljuskava koža, upaljene suzne žlijezde, neočekivana kotrljanja s madraca na pod. Nije se radilo samo o brizi za zdravlje, potencijalnim komplikacijama, već o dubljem, potmulijem osjećaju kako svaka od tih stvari okrhnjuje njihovu savršenu cjelovitost, netaknutost manjim i većim zlima ovoga svijeta. S vremenom se, naravno, patina nevolja taloži na nama, a možda je još strašnije što to isto vrijeme, navika, žrvanj svakodnevnice dovodi do neke vrste sljepoće, zaborava – često zaboravljam, ponekad na vrlo duga razdoblja, tu čarobnost koju su u onim najranijim danima za mene imala moja djeca. Naravno, to isto vrijeme i iskustvo ide im u prilog – razvijaju imunitet na viroze, padove, nestrpljivost i otresitost, ljutnju, benigno zanemarivanje. Pa ipak, kada se osjećam najnemilosrdnije prema samoj sebi, navečer dok ležim u krevetu nabrajam sve roditeljske propuste i pogreške kojih se mogu sjetiti, želeći da mogu vratiti vrijeme i krenuti ispočetka, napraviti sve pažljivije, smirenije, bolje, zadržati ih savršenima.
Dok J. i ja po stoti put utvrđujemo kako smo presretne što smo večeras same i vani i pijemo pivo, prilazi nam netko koga nisam vidjela čitavu vječnost, a tko mi je jednom1 bio važan. „I ti si u Zagrebu?“ pita me. „Vjerojatno se ne krećemo u istim krugovima.“ Gotovo se nasmijem, veselo, jer naravno da se moji čvrsti, vremenom dobro ukroćeni krugovi ne preklapaju s onima kojima on opisuje i opasuje svoj život. Zatvoren skup točaka koje tvore moju kružnicu uglavnom uključuje lokacije poput vrtića i adresa na kojima moja djeca pohađaju različite aktivnosti, s našim stanom u središtu. Kružna putanja koju od ponedjeljka do petka prevaljujem biciklom do i od svog radnog mjesta. Krug po trgu/parku/igralištu u našem kvartu, koji sam za vrijeme rodiljnih dopusta obišla na stotine puta uz monotono, ritmično okretanje kružnica kotača dječjih kolica. Milijun malenih krugova koje ocrtavam svakodnevno u našem stanu dok prelazim iz kuhinje u dnevnu sobu, iz dnevne u kupaonicu, iz kupaonice u dječju sobu i onda sve ispočetka vješajući rublje na sušilo, vadeći suđe iz perilice, navlačeći pidžame, tenisice i zimske jakne, brišući prašinu. Krugovi koje ocrtava kuhača na dnu posude, krug otvora čaše u koju treba natočiti vodu tijekom noći, krug perilice rublja u koji ubacujem prljave pelene, dekice, milijun rasparenih čarapa. To je onaj krug koji opisuje i Marlo u prvoj trećini filma, a koji funkcionira i kao prva stepenica prema klizištu u ludilo i, kako je u krešendu priče podsjeća Tully, kao ostvarenje sna, ideal. A ja, koja sam se znala probuditi uvjerena kako nema šanse da preživim još jedan identičan krug dana provedenog s malom bebom, kao i duboko zadovoljna i smirena našom predvidljivom, pomno isplaniranom rutinom, znam kako su obje u pravu.
Iznenadile su me kritike na račun neadekvatnog, pa čak i opasnog prikaza problematike postporođajne depresije i psihoze u Tully. Ne treba se posebno naglašavati kako se radi o silno važnim temama2 o kojima se ne govori dovoljno, ni u medijima, ni u savjetodavnom diskursu koji natapa trudnoću, porod i majčinstvo, ni u popularnokulturnom mainstreamu. Srednjostrujaški svijet televizije povremeno doduše posegne za njima kao okidačem užasnih tragedija (primjerice, 4. epizoda 4. sezone Baby Blues na koju sam nabasala u maratonskom gledanju Cold Casea),3 a drage su i žanru horora. No čini mi se nepravednim očekivati od Tully da predstavlja neku vrstu realističnog priručnika za pravilno nošenje sa stanjima depresije i psihoze – glavna zamjerka upućena filmu tiče se njegove završnice, u kojoj se život iz psihotičnog sloma vraća u ravnotežu bez pomoći farmakološke i/li psihoterapije. Usprkos motivima psihotičnog sloma, čini mi se kako Tully mnogo više zanima pogled na drugu, naizgled manje dramatičnu i potencijalno manje opasnu vrstu rascjepa – onu između pred- i postroditeljskog identiteta. Ako Tully išta želi pokazati, to je onda koliko težak i dugotrajan može biti proces mirenja između onoga što (mislimo da) smo bil⁞e i onoga što (mislimo da) sada jesmo, između toga kako smo očekival⁞e da će nam život ispasti i onoga u što se budimo svakoga dana, kao i svu (melo)dramu tih spoznaja. Jer, naravno, u skladu sa žanrovskim očekivanjima Bildungsromana, stvari rijetko ispadnu u skladu sa snovima i planovima, kao što sam mudro i značajno kimajući glavom zaključila s dečkom s kojim sam išla u srednju školu dok smo ispijali pića na božićnom razrednom mini-reunionu.4
Što znači biti odras⁞la? Patricia Meyer Spacks adolescenciju definira kao „životno razdoblje u kojemu pojedin⁞ka doseže seksualnu zrelost, ali još nije preuze⁞la društvenu ulogu potpuno odrasle osobe.“5 Prema uvriježenoj društvenoj percepciji, moje je majčinstvo dokaz zrele seksualnosti par excellence; ipak, ono sa sobom nije donijelo i onaj stabilni osjećaj identiteta odrasle osobe. Mogla bih reći kako me rođenje djece natjeralo da preuzmem „odrasle“ obrasce ponašanja, ali roditeljstvo ne može funkcionirati kao isključiva značajka odraslosti – nek⁞e od nas nikada ne postaju roditelj⁞ice, a za neke koj⁞e to jesu može se čuti kako usprkos teretu roditeljske odgovornosti još uvijek iskazuju oblike ponašanja koje volimo povezivati s adolescencijom – sebičnost, neodgovornost, nestabilnost, jednom riječju nezrelost. Jezik zakona dobnu granicu odraslosti postavlja na osamnaestu godinu života, kada postajemo punoljetn⁞e, premda zadržava i kategoriju „mlađe punoljetne osobe“, potvrđujući na taj način nestabilnost prijelaza između dobnih kategorija.
Dob je samo broj, bitno je kako se osjećamo, koliko smo mlad⁞e u srcu fraza je koju se, izlizanu od upotrebe, uglavnom koristi kao optimističan, vedar podsjetnik kako si ne bismo trebal⁞e dopustiti da starost doživljavamo kao defetističko razdoblje osamljenosti, zdravstvenih boljki i čekanja smrti, već priliku da svijetu pokažemo vlastitu vitalnost. Rijetko se percipira prikrivena panika nevoljke odraslosti koju također sadržava – ako se ne osjećamo (dovoljno) odraslima, a prisiljen⁞e smo se nositi sa svim zahtjevima odraslog života, što bismo trebal⁞e činiti? Odraslost, djetinjstvo i adolescencija shvačaju se kao „unaprijed fiksirane kategorije“ prema kojima oblikujemo vlastiti identitet, a čije „krute granice formiraju konačni oblik odrasle osobe.“6 Odrasti već jednom! rečenica je koja se upućuje onima čije se brige, ponašanje i način na koji se odnose prema drugima procjenjuju kao neprimjereni suzdržanoj ozbiljnosti odraslosti.
Moje je poimanje odraslosti i života, kao i toliko mnogo drugih stvari, bilo naivno i pogrešno: adolescenciju i rane dvadesete doživljavala sam kao svojevrsnu čekaonicu, pripremu za trenutak u kojemu će otpočeti moj stvarni život, a odraslost kao točku u kojoj ću konačno razriješiti sve svoje neurotične čvorove, nešto što je puno više stanje, a puno manje zbivanje. Međutim, čini se da se moram prikloniti milenijalnoj definiciji prema kojoj odraslost prestaje biti imenica i postaje glagol, i to niz nesvršenih glagola radnje jer – riječima Anne Helen Petersen – odraslost znači „obaviti sve sa svog popisa zadataka – ali sve se stavlja na popis, a popis nikada ne završava.“ A k tome, točke s popisa često su ubitačno dosadne, neopisivo naporne i poražavajuće banalne, čak i ako živimo svoj san, ili barem neku od njegovih približno prihvatljivih verzija. Razumljiva je stoga reanimacija „bolje prošlosti“ koju pokušavaju provesti i Marlo i Mavis Gary, junakinja filma Young Adult. Njezin opseg i dalekosežnost variraju od kaosa Mavisine groteskne zombifikacije
,7 Marline nježne i razorne evokacije8 te kratkog defibrilatorskog izboja koji se događa kada se, primjerice, na repeat pušta određena pjesma pomoću koje se pokušava uloviti minuli Osjećaj, izgubljena Osoba, prošlosvršeno Vrijeme. Ako smo mudr⁞e, shvaćamo da je povratak nemoguć, da je to za čime čeznemo mutirani rezultat abrazije vremena, naknadne pameti, nepouzdanosti pripovjedačkog glasa kojime pričamo priče sebi samima. Ako smo naučil⁞e barem poneke lekcije, puštamo to da počiva u miru nakon što posljednje sekunde iscure i vraćamo se odrađivanju vječnog popisa odraslosti.
Kad dobiješ djecu, sve se mijenja, uvjerava stara i općeprihvaćena narodna mudrost. Zajedno sa svojom izraženije pasivno-agresivna varijantom Vidjet ćeš ti kad dobiješ djecu, ova rečenica sadrži podjednake omjere iskričavog iščekivanja, ravnodušne konstatacije i zlogukog upozorenja. Za vrijeme trudnoće silno me mučilo pitanje vlastite roditeljske kompetentnosti – pritom me nisu toliko zabrinjavale tehnikalije presvlačenja pelena, uspješnog dojenja ili borbe s kolikama, već prisutnost osjećaja one neopipljive sveznadarske svemoćnosti za koju sam kao djevojčica bila sigurna da je on⁞e koj⁞e sam doživljavala kao svoje roditeljske figure (mama, djed, baka) posjeduju. On⁞e su mogl⁞e dati odgovore na pitanja, riješiti probleme, održavati moje uvjerenje kako, ako se ne mogu uvijek pouzdati u svijet, mogu uvijek pouzdati u njih. Za mene je tada to bila samorazumljiva činjenica, nešto o čijem se mehanizmu, kao što je to, recimo, i s disanjem, ne razmišlja dok god glatko funkcionira. Bilo je to ono što stručni diskurs definira kao stabilnost, ono uporno, ubitačno ponavljanje istoga koje Tully (i Marlo) prepoznaju kao ostvarenje sna, a što iz današnje perspektive prepoznajem kao privilegiju koju, nažalost, ne iskuse sva djeca.
U djetinjstvu sam, međutim, to doživljavala kao realnost svog postojanja i zato se sjećam koliko su me uznemiravala povremena iskakanja iz tračnica, iskrenja nastala u srazu moje dječje percepcije njih i njihove neizbježne ljudskosti. Bakin izvrnut gležanj na plaži. Djedove suze u zračnoj luci. Mamina iziritiranost koja prelazi u bijes koji prelazi u očaj dok neuspješno pokušava zapaliti vatru u peći koja ne vuče. Kroz život sam uzimala zdravo za gotovo činjenicu kako ću, magično, jednoga dana i ja postati takva, kako odrasti znači postići tu gotovo monumentalnu sabranost za koju sam smatrala da je posjeduju. Panika varirajućeg intenziteta koju sam osjećala pred vratima majčinstva bila je uglavnom rezultat spoznaje kako se to još uvijek nije dogodilo. Ipak, nade sam polagala u onaj presudni trenutak kada će mi nakon tiskanja položiti dijete u naručje, u klik kakav se u rađaonici čuje u holivudskim filmovima, a nakon kojega će se sva zbrka moje nesavršene odraslosti uredno posložiti na netom prebrisane police. Jedan pogled na to lišce i postat ću hrabra i strpljiva i smirena, sposobna suočiti se kako s praćenjem tablice dohrane, tako i s invazijom izgladnjelih zombija.
I obećala sam im sve to, i zaista sam to i mislila, samo da bih već idućeg trenutka neminovno prekršila sva ta obećanja. Nisam postala ništa od toga, barem ne u djeliću sekunde, a moja djeca nisu poslužila kao instant katalizator moje brze preobrazbe u Zaista Odraslu Osobu. Najstrašnija stvar kod postajanja roditelj⁞icom nije to što se sve promijenilo, već to što smo ostal⁞e ist⁞e. Ono teško je upravo sustavno i nemilosrdno prekrojavanje našeg starog identiteta prema novim okolnostima, razvlačenje onoga što jesmo prema gabaritima onoga što od tog trenutka moramo biti, sabijanje snova u prostorije pretrpane igračkama, dječjom opremom i neumornim, beskrajnim zahtjevima.9 Tu je, osim toga, i svijest o tome kako su i moj⁞e roditelji⁞ce osjećal⁞e istu tjeskobu, o tome kako su zbog mene održaval⁞e iluziju kako odgovori i rješenja postoje i kako ih on⁞e posjeduju, o naporima uloženima kako bi prikril⁞e kako su podrhtavanja u njima često bila podjednako snažna kao ona koja se osjećaju u vanjskome svijetu.
Naravno da nemam rješenja, jednako kao što nisam imala ni sto posto sigurnu i potvrđenu preporuku za dječje papučice. Ipak, u posljednje me vrijeme zaokuplja nešto povezano s jednim aspektom vječno prisutne nesigurnosti (mog) odraslog i roditeljskog identiteta. Nisam jedina koja se bori s neprestanim stanjem ambivalentnosti – susrećem je u svakodnevnim razgovorima s drugim roditelji⁞cama u kratkim predasima od žongliranja sa svim onim moranjima i trebanjima na našim odraslim popisima. „Volim biti s djecom, ali stvarno se veselim povratku na posao“, rekla mi je nedavno jedna poznanica pred kraj svog rodiljnog dopusta. U posljednje vrijeme često razmišljam o tom vezniku ali kojega poput klina zabijamo u solidno tijelo naše ambivalentnosti i o suptilnom načinu na koji uvodi napetost između dva osjećaja i insinuira kako bi se jedan od njih trebao ukloniti da bismo mogl⁞e ponovno zagladiti tu površinu, umrtviti tu napetost, jednom zauvijek uspostaviti mir odraslosti. Možda bi bolje rješenje bilo dopustiti im mirnu kohabitaciju, pomiriti se s činjenicom da ćemo ponekad (često? uvijek?) željeti i osjećati toliko toga istovremeno. Volim ih i želim biti sama i čitati knjigu cijelo popodne. Volim ih i ponekad želim otići i više se ne vratiti.
Slična mi se metoda čini prikladnom za uspostavu ravnoteže između mene nekada i mene sada. Nakon sjaja dvadesetih slijedi zamorna, neglamurozna močvara tridesetih, upozorava Marlo, ali nisam sigurna da toliko žalim za svojim dvadesetima. Da, bile su fantastične, ali i zastrašujuće, blistave, ali bolno konfuzne.10 Nostalgija za propuštenim prilikama, žaljenje zbog autodestruktivnih pogrešaka i frustracija zbog običnog i monotonog odraslog života kod mene više ima prirodu gejzira, a manje stalne podvodne struje moga života, baš kao što i odgovor na pitanje Bi li voljela voditi nekakav potpuno drugačiji život? varira od Da, svakako do Ne, zapravo ne, ovisno o godišnjem dobu, razini umora, svemu što se toga dana dogodilo.
A ako uglavnom zaokružujemo odgovor b), pretpostavljam da možemo utvrditi da smo ostvaril⁞e svoje snove.
- Ili U nekom drugom životu, kako to vole govoriti junakinje ljubavnih romana. Ovisno o kontekstu i potrebama priče, fraza može biti povezana s junakinjinim zgražanjem nad prijašnjim romantičnim ukusom ili natopljena čeznutljivom nostalgijom.
- Preporučujem epizodu „Me, Too“ podcasta Terrible, Thanks for Asking za vrlo detaljan i zastrašujuć opis posljedica neliječene postporođajne depresije/psihoze.
- U posljednjih sam nekoliko godina pročitala dva romana koja se postporođajnom depresijom bave na ponešto suptilniji način od uobičajnijih narativnih strategija o polaganoj spirali u ludilo koje neminovno rezultira razaranjem – The Last Anniversary Liane Moriarty, u kojoj je stereotipno preobilje osjećaja koji natapaju prikaze postporođajne depresije zamijenjeno njihovim visokofunkcionalnim nedostatkom (uz konvencionalan kraj na kojemu se nenadano i čudesno počinje osjećati) te After Birth Elise Albert koji mi se svidio puno manje nego što sam mislila da hoće, ponajviše zbog čudnovato visoke razine mizoginije koju ispoljava pripovjedačica, njezine zakočenosti na postavkama drugovalne feminističke misli i pravovjernog proklamiranja attachment parentinga, na koje sam počela gledati nešto blagonaklonije nakon što sam ih uokvirila psihičkom mizernošću junakinjinog majčinstva koje ne donosi sa sobom ono što se od njega očekivalo.
- Pretpostavljam da bih, s obzirom na naš već solidni iskorak u tridesete, trebala zapravo trebala upotrijebiti izraz „muškarac“, koji mi, jednako kao i „žena“, uvijek zvuči bizarno kada ga moram primijeniti na nekoga s kime sam u gradskom parku provodila subotnje večeri ili od koga sam prepisivala na testu iz matematike. U posljednih sam nekoliko godina primijetila kako i rubrike crne kronike dijele moj zazor pa tako žrtve prometnih nesreća i obiteljskih razmirica i u drugoj polovici tridesetih karakteriziraju kao mladiće i djevojke.
- The Adolescent Idea: Myths of Youth and the Adult Imagination, 1981.
- Lydia Kokkola: Fictions of Adolescent Carnality, 2013.
- Zanimljivo je kako Marlo Tully upozorava kako cijeli štih „slobodnog duha“ nakon određene dobne granice prelazi u grotesku, dobacujući kratki astralni poljubac Mavis u trenutku njezinog javnog poniženja.
- Prilično sam sigurna da bi vrijedilo posvetiti vrijeme usporedbi doppelgängerstva u Fight Clubu i Tully s naglaskom na problematiku revolucionarne neuroze generacije muškaraca koje su odgojile žene i žena koje odgoj odrađuju.
- Iz nekog mi razloga godinama u pojedinim presudnim trenutcima na pamet pada metafora o premalo maslaca razvučenog na preveliku šnitu kruha kojom Bilbo Baggins oprimjeruje svu izmoždenost supostojanja uz ono što mu je najdragocjenije.
- Kao završnu napomenu moram konstatirati kako nisam sigurna da bih na Marlinom mjestu posegnula za svojom dvadesetisitnogodišnjom verzijom kao spasonosnom slamkom. Za razliku od holistički principijelne mudrice Tully, ona nije znala paziti na sebe, a kamoli na druge, i nije bila pretjerano luda za malom djecom.
Otvori komentare
Nema još odgovora