Plejlista
Spoiler alert za završetak filmova Sirovo i Bones and All.
Kako se seksaju strejt žene?
Dok se lezbijkama ovakvo – invazivno, nasilno – pitanje o logistici naših seksualnih praksi postavlja neprestano i svugdje, njegova heteroseksualna inačica djeluje gotovo neprirodno. Jeste li ga ikada čul⁞e ili postavil⁞e? Uzmite trenutak pa odgovorite u sebi.
Mene vraća u parkić vrtića Različak u Petrinjskoj ulici u Zagrebu gdje smo vršnjakinje i ja uvedene u (hetero)seksualnost. Svaki dan nakon nastave moje prijateljice išle bi u taj parkić i družile se s dečkima iz našeg i viših razreda. Ja sam s njima otišla samo jedanput – kad sam vidjela da se druženje svodi na to da dečki šlataju cure (ta riječ!) dok ove bježe, nisam se vratila. Gađenje koje sam tada osjetila pripisujem manje svojoj kasnijoj homoseksualnosti, a više fizičkom otporu prema takvom pasivnom, nezaštićenom ulasku u svijet ženske seksualnosti i rodnih odnosa.
Slične heteroseksualne inicijacije nastavile su se, ma koliko ih se ja trudila izbjegavati (i dečke općenito) u kasnijoj dobi i na drugim popularnim gradskim lokacijama. Od izlaska u Močvaru, kad sam pristala da mi neki tip kupi piće jer je u tom trenutku, sa 16 godina, bilo jednostavnije popustiti, popiti Oranginu i otići nego se navlačiti s njim nakon što je tri puta ignorirao moje “ne”; do slušanja seksualiziranih komentara o svojem tijelu i izgledu od stranaca na ulici, gdje je gotovo uvijek bolje ne reagirati jer nikad ne znaš kako će to završiti. U moje tijelo, koje sam oduvijek doživljavala potpuno svojim, ulazili su pogledi, mišljenja i komentari koje nisam željela – svakodnevna pojava u životu djevojčica, djevojaka i žena, bolno repetitivna i groteskno obična. Svaki dan, komadić po komadić, neželjen pogled (ili dodir, ili gore) i naša tijela sve su manje naša. Takve ulazimo u prve veze i seksualna iskustva sa, često, dečkima koji su naučili da “ne” ne znači mnogo, i da će se pretvoriti u “da”, ili šutnju, ako dovoljno dugo navaljuju.
I dok mnogi i danas lezbijstvo smatraju društvenim hendikepom i otegotnom okolnošću za cijelu obitelj, osobno mi je došlo kao blagoslov jer mi je podarilo zakašnjeli ulaz u svijet seksa i veza, a time i djelomičnu zaštitu od penetracije heteronormativnosti u prostor mog tjelesnog užitka. Ako već ne postoji konsenzus oko toga što lezbijski i kvir seks jest (hvala bogu!), onda ga mogu krojiti po vlastitim potrebama. Nakon seksualnih i nužnih LGBTQ aktivističkih početaka u lijepoj no homofobnoj našoj moja potreba za širenjem akademskih, gastronomskih i drugih psihofizičkih horizonata dovela me – predvidljivo? – u Berlin. Prijestolnica seksualnih sloboda (zrelij⁞e čitatelj⁞ice prisjetit će se njegova vrhunca u doba Weimarske Republike) idealna je igraonica za eksperimentiranje s netradicionalnim seksualnim i romantičnim praksama. Nije mi trebalo dugo da se kao prava štreberica1 bacim u istraživanje metodologijom vlastite kože. Od festivala feminističke pornografije s odgovarajućim dark roomovima, seks-pozitivnih kvir radionica, veganskih seks šopova, ponuda je bogata i raznovrsna i svakim novim iskustvom otkrivala sam novi djelić vlastite žudnje. Pomalo iznenadno, no posve drugačije nego u seks-blockbusteru 50 nijansi sive, moja je glad rasla i izoštreni seksualni njuh doveo me do najuzbudljivijeg zabavnog parka za odrasle, BDSM-a.2 Kinky! Ali što sad? Nakon surfanja Internetom i FetLifeom iz mnoštva opcija odabrala sam svoj prvi BDSM seks parti.
Iako danas bez snebivanja pišem o privlačnosti krvi i romantičnim aspektima filmskog kanibalizma, na svom prvom BDSM seks partiju osjećala sam se kao Jenny3 na prvoj lezbijskoj kućnoj zabavi u LA-u dok je još bila heteroseksualna. Umjesto Marine koja bez pitanja i pristanka ulazi u kupaonicu i mijenja Jennyn život u 10 sekundi mene su na partiju su dočekali ljudi odjeveni u (vegansku) kožu, lateks i masnice i najprije objasnili pravila ponašanja (ne diraj nikoga bez pitanja; kad netko kaže red,4 scena se prekida). Umjesto u podrum bez prozora i izlaza (u Jennynu slučaju toksičnu lezbijsku dramu zbog koje ostaviš zaručnika), otvorena je rasprava u kojoj su sv⁞e sudion⁞ice detaljno rekl⁞e što žele iskusiti na partiju. Danas su mi takvi uvodni kružoci normalni, ali prvi mi je bio nadrealan, komičan: sjedimo u krugu, gotovo da očekujem razgovor o budžetu i godišnjem planu nekakvog NGO-a, ali na noćnom su redu seksualni i erotski scenariji za koje dotad nisam znala da postoje. Jedna osoba ima novi bič i želi ga isprobati na iskusnoj mazohistkinji, druga je slijepa i predstavlja partnericu kao svog psa vodiča za kojeg traži trenericu, a treća želi da je netko štreca strujom dok svršava. Nakon što kažem da tražim drugu osobu za različite seksualne scenarije, prilazi mi žena i pita me jesam li zainteresirana za doll play. Iako sam se za parti pripremala, za ovo još nisam čula. Kad je pitam za objašnjenje, ona opisuje kako se igra s odraslom lutkom od krvi i mesa: mogu je oblačiti (i svlačiti), stavljati u svakakve udobne, neudobne i ponižavajuće pozicije i škakljati je (lutke se, naime, ne miču niti govore same od sebe). Neobično je čuti nečiju specifičnu maštariju koja ti je silno strana i nimalo se ne poklapa s tvojom. Još je neobičnije otvoreno je i nježno odbiti – kao što sam ja učinila s nesuđenom mi lutkom. Čudno je, gotovo neprirodno, prvi put čuti eksplicitno i detaljno pregovaranje o željama i granicama nakon što smo u parkićima, Močvarama i L Wordu naučil⁞e da se seks događa spontano, sam od sebe.
Za razliku od standardnih i univerzalnih heteroseksualnih dinamika i prikaza, gdje se sve događa „spontano“ i svaki se seksualni korak prešućuje, jer se podrazumijeva, nepriznata genijalnost predigre u BDSM-u upravo je eksplicitnost pregovora na podovima seks klubova i tamnica. Ne možeš spontano vezati osobu užetom i objesiti je sa stropa; ne možeš spontano udarati raznim predmetima dok joj koža ne pomodri; niti možeš spontano pretvoriti nekoga u ljudsku lutku i raditi s njime što te volja. Isto tako, ne ulazi se spontano za nepoznatom osobom u kupaonicu da bi joj se gurnuo jezik u grlo.
Moj seks danas počinje u tim pregovorima koji mi više nisu nadrealni niti komični, nego izuzetno erotični. Prije nego što se njima igram, moć, želju i žudnju najprije moram locirati. Odnosi moći dio su svakog seksualnog ili romantičnog odnosa, samo što u tzv. vanilla5 odnosima oni ostaju nevidljivi, a pitanje njihove raspodjele nepostavljeno. U BDSM-u, pitanje moći, granica i pristanka ne postavlja se jednom, nego uvijek iznova. Činjenica da mi druga osoba povjerava svoje tijelo na određeno vrijeme i pod određenim uvjetima za mene je ultimativni čin povjerenja. Moć nad sobom, koju mi druga osoba tako velikodušno daje, istovremeno je stvarna i potpuna iluzija – svaka od nas u bilo kojem trenutku može zaustaviti scenu iz bilo kojeg razloga, i obje smo toga cijelo vrijeme svjesne. Zvukovi koje čujem na seks partijima BDSM orijentacije u “normalnom” bi mi svijetu sledili krv u žilama – ovako znam da su rezultat brižnih pregovora između ljudi koji znaju što žele i, još važnije, što rade.
Osim što je BDSM moj način pokazivanja brige prema drugoj osobi, njegova ljepota leži i u pitanju što je (sve) seks. Kad ga postavljam sama sebi, ili svojim ljubavnic⁞ama, prijatelj⁞icama, partner⁞icama, pitanje se iz jednog transformira u rijeku: Gdje je seks u/na tijelu? Što je tijelo (u) seksu? Gdje je točka u kojoj jedno tijelo prestaje, a drugo počinje (kako tijela prišiti zajedno)? Kako izgleda moj orgazam? Odgovor je uvijek ne znam točno, odgovor je uvijek drugačiji, odgovor uvijek počinje na koži (ili ispod nje). Moj je užitak danas smješten negdje na rubu BDSM-a. Danas me intelektualno, seksualno i romantično zanima konzumacija druge osobe, u prenesenom i doslovnom smislu. U posljednje vrijeme moj seks češće završava krvlju nego (klasičnim) orgazmima.
Kad sam prvi put ubola iglu u drugu osobu, imala sam praktičan razlog. Mi vegan⁞ke moramo suplementirati vitamin B12, a injekcija nam tu potrebu rješava brzo, jeftino, dugoročno. Praktičan razlog, neočekivan rezultat – omamljujuće je penetrirati nečiju kožu, mišić, tkivo, otvoriti ih i izložiti sebi na tako tjelesan način. Praktičnost je zbog toga za mene ubrzo prešla u (seksualnu) praksu. Umjesto vitaminskih injekcija, pod kožu svojih play partner⁞ica sada privremeno stavljam medicinske igle. Kad ih izvadim, moja partnerica dobije nalet endorfina, hormonalni high, a ja djelić njezine krvi.6
Moja play partnerica pritom nije jedina koja se izlaže – tuđa krv u sebi nosi i potencijal opasnosti, bolesti, infekcije i uz sve mjere komunikacije, opreza i sigurnosti sve se svodi na povjerenje. Krv i igle tabu su s dobrim evolucijskim razlogom; nije normalno ni poželjno izgubiti velike količine, niti je probijanje kože oštrim predmetima dobrodošla pojava našem živčanom sustavu. Upravo taj tabu, ta nenormalnost krvi i izloženog mesa, ti šokovi u našim (para)simpatikusima, čine čitav proces senzualnim i seksualnim.7 Čin stavljanja igala pod kožu druge osobe dio je moje brige i nježnosti, čak i kad on izvana izgleda brutalno – u njemu leže sati i sati pripreme, vježbe, iskustva i edukacije. Seksualno probijanje kože (zubima, iglama, noževima, skalpelima) meni je neprestani eksperiment s pitanjem: Koliko duboko mogu biti u tebi? Zaboravite penetraciju u klasičnom, genitalnom smislu – ima li većeg ushita od doslovnog otvaranja druge osobe?8
Za dublji i potpuniji uron u romantičnost krvi i mesa u seksu dopustite mi izlet u dva filma kanibalističke orijentacije – Sirovo Julije Ducournau (2016.) i Bones and All Luke Guadagnina (2022.).9 Istina, možda je kontroverzno izabrati kanibal⁞ke umjesto vampir⁞ica za tekst o krvi. Postoji more sjajnih filmova, serija i (manje ili više) teorijskih tekstova o seksualnoj fluidnosti vampira i njihovoj kvir povijesti.10 Ja ću se posvetiti normalnim smrtnic⁞ama koj⁞e imaju domaće zadaće, prve ljubavi i obiteljske drame dok istovremeno pokušavaju utažiti glad i žeđ za ljudskim mesom i krvlju, što mi zvuči mnogo realističnije i bliže našim životima.11 U Sirovom i Bones and All kanibalizam je u obiteljskoj krvi i genezi, prenosi se iz generacije u generaciju poput alkoholizma, traume i sličnih genetskih predispozicija.12 Glavni su likovi normalni mladi ljudi s abnormalnim nagonima koje uče kontrolirati, što je divna metafora za igranje krvlju u BDSM-u.
Sirovo nas vodi u svijet Justine, novopečene studentice veterine, stroge vegetarijanke od rođenja, koja na faksu počinje eksperimentirati s jedenjem životinjskog mesa i vlastitom seksualnošću. Nakon nekoliko noćnih posjeta frižideru u kojima Justine izjede sve sirovo meso koje pronađe i gotovo istrgne kožu s lica prvog dečka s kojim završi u klinču na studentskom partiju, Justine i mi shvaćamo da ona i nije baš sasvim normalna.13 Premda je Justinina orijentacija naizgled heteroseksualna, čini nam se da ona samo želi čovjeka od krvi i mesa u kojeg će uroniti jezik i zube.
Dok Justine veći dio svog kanibalizma mora rastvoriti i shvatiti sama, Bones and All daje nam uvid u to kako je to kad nađeš drug⁞u kanibal⁞ku, zaljubiš se u nj⁞u i (skoro) dobiješ sretni završetak. Maren i Lee dvoje su 18-godišnjaka koji bježe od kuće i samih sebe da bi pronašli jedno drugo u neprirodnim nagonima koje dijele. Nasilnost urođenog im kanibalizma u kontrastu je s njihovom nježnom, romantičnom ljubavlju. Činjenica da su suprotnog roda i ovdje se čini gotovo usputnom, slučajnom.
Heteroseksualnost, dakako, nikada nije slučajni izbor, što znam iz kvir teorije i prakse, ali u oba filma seksualnost i seks raspareni su do ultimativne tjelesnosti – (doslovne) konzumacije druge osobe.14 Pritom je sam seksualni čin razveden od genitalne mehanike – kanibalistički seks događa se puno dublje, kad koža popusti pod pritiskom.
Penetracija je ovdje puno zanimljivija, i krvavija – zubi u mesu, prsti u ustima, kosti koje hrskaju pod zubima, krv koja probija granice kože. Kanibalistička orijentacija ovdje je iznad praznih, šupljih pojmova kao što su rod (spol? što god to bilo) i seksualna orijentacija.
Kad Maren pita Leeja o prvoj osobi koju je pojeo, njihov razgovor isprva zvuči kao obična tinejdžerska razmjena prvih seksualnih iskustava: Kakav je bio tvoj prvi put? – S bejbisitericom. – I meni. Kad Maren želi znati detalje, Lee odgovara da ga je preplavio ushit – bejbisiteričino meso u njemu je probudilo pulsirajuću mrežu krvnih žila i energije.
Marenin posljednji kanibalistički izlet prije bijega od kuće kao da je preuzet iz lezbijske romantične drame – ako zanemarimo kraj, dakako. Maren spava kod prijateljice iz škole i, dok druge djevojke oko njih lakiraju nokte, njih dvije leže na tepihu i razgovaraju o životu. Prilaze si sve bliže, Maren udiše djevojčin miris. U trenutku u kojem očekujemo poljubac Maren umjesto djevojčina jezika u usta stavi njezin prst sa svježe nalakiranim noktom u odgovarajućoj nijansi bakrene groznice i odgrize ga lakoćom napaljene tinejdžerice. Premda je scena nasilna i puna krvi i vriske (ili upravo zbog toga, ako ste perverznjak⁞inja poput mene), svaka lezbijka u njoj prepoznaje erotičnost penetracije ustiju prstima – ultimativni lezbijski blowjob. Justinina inicijacija u kanibalizam isto je konzumacija prsta (dok krv iz njega kaplje kao bolja verzija kečapa) – i to sestrina, nakon što joj ga slučajno škarama odreže dok joj ova voskom depilira bikini zonu.15 Justinin kanibalizam budi se istovremeno s njezinom seksualnošću – njezina je seksualnost odraz njezine kanibalističke gladi. Kako Justinina glad raste, tako raste i njena privlačnost prema (gej) cimeru. Dok ga njuši (Maren nam je već pokazala kako to završava, i nije dobro) i promatra njegov ogoljeni znojni torzo, podsjeća na životinju koja vreba svoj plijen. Dok očima proždire njegovo tijelo, kamera curi po njegovim prsima, mišićima, vratu i zaustavlja se na preponama, i u tom trenutku Justine svršava – krv joj kaplje iz nosa u predivnom kanibalističkom orgazmu. Kad se njih dvoje kasnije klasično (genitalno) pojebu – cimer iz mladenačke napaljenosti ili radi eksperimenta, Justine jer je gladna do boli – Justine opet svršava u krvi: u seksualnom klimaksu zarije si zube u ruku dok ne poteče krv i dok si ne utaži glad.
Premda ne vidimo klasični (genitalni) seks između Maren i Leeja, vidimo nešto mnogo zanimljivije – još jednu mogućnost kanibalističkog orgazma. U nesretnom spletu okolnosti Lee je ranjen, umire na Mareninim rukama i posljednja mu je želja da se Maren nahrani njime, da ga pojede u posljednjem ljubavnom činu (cijelog, do posljednje kosti – “bones and all”). Konzumacija postaje ultimativna penetracija: Maren penetrira Leejevo meso zubima, jed/be ga, ali i Lee penetrira Maren na najromantičniji mogući način – time da zauvijek postaje dio nje.
Različite vrste tjelesne žudnje i ljubavi prema drugoj osobi ne bude se samo u punokrvnim kanibal⁞kama. Svak⁞a od nas ima barem kapljicu seksualnog ili romantičnog kanibalizma u sebi.
Nek⁞e od nas toliko žude za drugom osobom tijekom klasičnog (genitalnog) seksa da tu želju osjećamo kao tjelesni poriv da potpuno uđemo u drugu osobu i metaforički je izjedemo iznutra. Nekima od nas tijelo se može sjetiti mirisa partner⁞ica kad zatvorimo oči (miris je toliko bitan u seksu i ljubavi). Nek⁞e žele grickati kosu ili odrezane nokte osobe koja im je čitav život. Ja znam da mi se netko sviđa kad sam željna njihove krvi i kad počnem razmišljati o kreativnim, alternativnim, sigurnim načinima da tu osobu konzumiram kao dio adrenalinske igre i hormonalnog ushita. Moje seksualne i romantične prakse možda nisu veoma česte, i vjerojatno i dalje mislite da sam kanibalka (dvjema fusnotama u kojima tvrdim suprotno usprkos), ali podsjećam da je jedan od najčešćih i “najnormalnijih” činova zapravo doslovna konzumacija druge osobe. Ljubljenje za mnoge ne spada pod seks, ali podrazumijeva gotovo suludo intimnu praksu razmjene sline – ti mi poklanjaš stanice, enzime, elektrolite, vodu koju je tvoje tijelo proizvelo za tebe, a ja uzimam isto to od tebe, za sebe.. Tanka je granica između sline i krvi, osobito ako volite gristi dok se ljubite – sjetimo se Justine, kojoj poljupci uvijek završavaju u krvi. Premda se često igram tuđom krvlju, kad je riječ o njezinoj konzumaciji, gotovo sam monogamna. Krv je opasna, igranje na rubu je opasno, i to ga čini romantičnim – svaki put kad okusim tuđu krv, u mom se mozgu oglasi alarm (ovo bi nas moglo ubiti, jesi li ti normalna), a moje se tijelo pod tim alarmom naelektrizira pa zaronim zube dublje i pijem, pijem, pijem.
Osim što nam poklanjaju uvid u drugačiju vrstu žudnje, seksa i penetracije, naš⁞e nam filmsk⁞e kanibal⁞ke otvaraju i temu pristanka. Justine u posljednjoj sceni sjedi s ocem za obiteljskim stolom i shvaća da se kanibalizam nasljeđuje po (ženskoj) liniji kad otac otkopča košulju i pokaže torzo ukrašen masnicama i svježim ugrizima. Justine je isprva užasnuta, ali vidimo mogućnost njezina kontroliranog kanibalizma u budućnosti, u kojoj Justine pronađe pravu osobu za sebe od koje se može hraniti (doslovno, seksualno i romantično). Maren i Lee uspostavljaju neku vrstu kanibalskog etičkog kodeksa, više ne jedu iz mladenačke impulzivnosti, već iz gole potrebe. Tijekom njihovog posljednjeg seksualnog čina, Lee daje Maren dozvolu, uputu, da ga pojede, i njegov je pristanak toliko eksplicitan da su mi došle suze na oči od ganuća: “Želim da me pojedeš. Hajde, ljubavi. Najlakša stvar na svijetu. Nahrani se”.
Premda seksualno probijanje kože nekima zvuči odbojno i neshvatljivo,16 meni je ono jedno od najnježnijih načina pokazivanja brige i žudnje. Scena može djelovati nasilno: igle (nož) u koži, krv na površini, miris sredstva za dezinfekciju u zraku, vriskovi, lupanje srca, strah, ali druga je osoba pod tvojim iglama (nožem, skalpelom) jer to iskreno, duboko želi, a ti si odgovor⁞na za njezino tijelo i sigurnost. Ima li veće časti nego dobiti nekoga serviranog na pladnju i oprezno mu načeti kožu (koža puca tako lako, masno tkivo i mišići štite važne organe i arterije, krv je, podsjećam, opasna i ponekad nekontrolirana)? To je moj seks, to su moji orgazmi – kad se granice tijela, krvi i mesa pomiješaju, kad otvoriš drugu osobu i nježno je zašiješ kad završiš s njezinim dragocjenim tijelom, kad je penetracija tek indirektno povezana s genitalijama.
Ta je sigurnost i briga u bolnom, nepomirljivom kontrastu s “normalnim” svijetom izvan konsenzualnih igala, noževa, skalpela i krvi, gdje je tvoje tijelo potrošno, nebitno, i svi mu imaju pristup bez tvog pristanka. Hodam “normalnim” svijetom i moj tjelesni i mentalni prostor opet penetriraju dodiri, pogledi, komentari i odluke na koje nikada nisam pristala (niti me tko pitao). U krvavom prostoru BDSM-a osjećam se najsigurnije – moja je play partnerica ispod mene u krvi, masnicama i suzama i svejedno me pita, svaki put: Smijem li te poljubiti? Smijem li te držati za ruku dok ulaziš u mene? Najizloženija sam kad me nakon takve mekoće transportiraju u oštri, grubi izvanjski svijet parkića i Močvara, čije su posjekotine, rane i ožiljci neželjeni, trajniji, dublji i nimalo romantični.
Volite se (i pazite), ljudožder⁞ke.
- Kroz cijelu srednju školu prosjek mi je bio 5.0, a jednom mi je i čistačica pohvalila esej pronađen u smeću.
- Ne postoji jedna definicija BDSM-a ili kinka – za mene on objedinjuje različite više ili manje seksualne prakse koje uključuju igranje s boli, kontrolom, moći, tabuima, strahom i fetišima. Dobar izvor znanja i inspiracije za ovo su temu The Ultimate Guide to Kink Tristan Taormino i podcast Why Are People Into That? Tine Horn.
- Mislim, dakako, na Jennifer Schecter iz originalnog L Worda, obavezne lezbijske lektire.
- Kao u svakom uređenom društvu, i u BDSM-u se koristi semafor (red: scena prestaje, yellow: provjeri s play partnericom, green: sve je OK, slobodno nastavi).
- Vanilla seks u ovom je kontekstu antonim BDSM-u.
- Preduvjet za BDSM praksu kojoj ovdje pišem, tzv. needle play, dobro je poznavanje medicinskih igala, anatomije, potencijalnih opasnosti i ispravne procedure dezinfekcije kože i instrumenata. Nijedan kontakt s krvlju nije siguran i bez rizika – ovaj tip playa zahtijeva intenzivniju edukaciju. Ne igraj se s iglama kod kuće ako ne znaš što radiš.
- Kao i mnoge druge stvari u BDSM-u, uostalom – neke od nas privlači igranje na rubu (razuma, tijela, boli).
- Poznavatelj⁞ice i ljubitelj⁞ice astrologije ovakvu će suludu romantičnost pripisati tome što sam u horoskopu račica, a mjesec mi je u ribama (horor!).
- Prema istoimenom romanu Camille DeAngelis iz 2015.
- Moja je preporuka za intelektualno-seksualnu predigru pogledati Intervju s vampirom (film iz 1992. i seriju iz 2022., tim redoslijedom, da u stvarnom vremenu vidite koliko je nova verzija homoseksualnija i seksualno eksplicitnija), Neka uđe onaj pravi – nes(p)retan prijevod švedskog filma po istoimenom romanu Låt den rätte komma in; Nosferatua F. W. Murnaua prema Drakuli Brama Stokera i, naravno, treću epizodu treće sezone originalnog L Worda u kojoj se Alice pojebe s vampirologinjom Utom. Za akademski uron u temu tu je Vampires and Violets: Lesbians in Film Andree Weiss.
- Ovo je vjerojatno dobar trenutak da napomenem da nisam kanibalka.
- Kanibalizam na drugi, nešto manje romantičan način vidimo u ultimativnom biseksualnom hitu Jenniferino tijelo (2009.) Karyn Kusame, Zubima (2007.) Mitchella Lichtensteina, u kojem je on centriran u vagini dentati, i psihopatiji Hanibala Lectera u filmu Kad jaganjci utihnu (1991.) Jonathana Demmea.
- Ista sudbina zadesila je svaku LGBTQ osobu kad se prvi put napalila na nešto na što se nije trebala napaliti.
- Ovo je vjerojatno dobar trenutak da podsjetim da nisam kanibalka i da ne planiram ubiti i/ili pojesti svoje seksualne partner⁞ice.
- Just girl things.
- Udana sam za jednu takvu osobu.
Otvori komentare
Nema još odgovora