Colleen Hoover američka je spisateljica koju internet obožava mrziti. Iako je do današnjeg dana, kao što napominje članak o njoj u New York Timesu, “prodala više knjiga od Jamesa Pattersona i Johna Grishama zajedno”, u mainstream ju je katapultirao ljubavni roman koji je samostalno izdala, Slammed iz 2012. godine. Desetak godina kasnije, Hoover je postala carica svjetskih bestseler listi te je čak i u Hrvatskoj nemoguće ući u bilo koju knjižnicu ili knjižaru bez da se susretnete s njezinim romanima – iako ih, zbog njihovih neupečatljivih i jednoličnih naslovnica koje podsjećaju na “knjige za aerodrom”, možda nećete primijetiti.
Hooverine knjige, uglavnom ljubavni romani, prevedene su na više svjetskih jezika, pa tako i na hrvatski, a Time magazin ju je prošle godine svrstao u svoju listu top 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu. Ako u svom web-pregledniku navigirate do njezine web-stranice, susrest ćete se s videom koji prikazuje četiri djevojke odjevene od glave do pete u Colleen Hoover merchandise, odnosno “luksuznu odjeću” čije cijene variraju od €51,95 za majicu kratkih rukava do €92,95 za majicu dugih rukava, kako šetaju knjižarom, reklamirajući usput Hooverine romane i odjeću s citatima iz istih romana. Fan⁞ice Hoover zovu “CoHo”, a kao zajednica nazivaju se “CoHorts”. CoHorts svoje entuzijastične videorecenzije i reakcije plasiraju uglavnom na TikToku, čime ujedno privlače potencijalne nove čitatelj⁞ice i grade predanu online čitalačku zajednicu koja dijeli, lajka i komentira sve što ima veze s Colleen Hoover. Ta je zajednica u kolovozu 2024. napokon dobila nešto što je godinama strpljivo iščekivala: ekranizaciju Hooverina najpopularnijeg romana Priča završava s nama s Blake Lively u glavnoj ulozi.
No, kao što znamo, uz veliku količinu slave na internetu često dolazi i velika količina – hejtanja. Colleen Hoover, koja je do tada pisala relativno konvencionalne ljubavne romane, postala je na određenim dijelovima interneta omražena upravo nakon što je roman Priča završava s nama objavljen. Iako je roman na TikToku postao veliki hit, nije baš svim čitatelj⁞icama bilo drago što je autorica koja se proslavila laganim pop ljubićima odlučila u svom romanu načeti tešku i ozbiljnu temu obiteljskog nasilja.
Naime, iako Priča započinje kao klasični ljubić, s vremenom postaje jasno da je ljubavni odnos između glavnog para izrazito toksičan i nasilan. Hoover tvrdi da je radnju bazirala na iskustvima vlastite majke (koju je autoričin otac doista fizički zlostavljao), no velik je dio internetske publike bez obzira na to odlučio da se jedna “neozbiljna” autorica ljubavnih romana poput Hoover nema pravo baviti takvim temama. Glavna točka optužnice svodila se na to da Hooverin prikaz toksične veze između glavne junakinje Lily i njezina partnera Rylea zapravo romantizira zlostavljačke odnose, te da će negativno utjecati na njezine mlade i navodno povodljive čitatelj⁞ice. Istoimeni film jednostavno je dodao ulje na vatru i u 2024. ponovno raspirio online rasprave koje su taj naizgled konvencionalan ljubavni roman učinile toliko kontroverznim, a autoricu i njezine fan⁞ice pretvorile u metu za ruganje.
Roman Priča završava s nama doduše se na prvi pogled čini prilično banalnim.
Mlada cvjećarica Lily Blossom Bloom seli se u Boston, gdje na krovu nebodera upoznaje šarmantnog ali pomalo arogantnog i nestabilnog neurokirurga Rylea Kincaida. Među njima od samog početka frcaju iskre, no oboje misle da se više nikada neće sresti. Međutim, uskoro ponovno dolaze u kontakt i postaju par. Čini se da je sve savršeno, sve dok se jedne večeri Ryle ne opeče na vrućoj posudi koju vadi iz pećnice. Lily se nasmije, misleći da se ništa ozbiljno nije dogodilo, te joj Ryle ljutito daje šamar. Ryle se ispričava i Lily na kraju prihvaća ispriku. Sve se nastavlja po starom. Nakon što se impulzivno vjenčaju u Las Vegasu, Ryle u naletu bijesa gurne Lily niz stepenice. Lily mu ponovno oprašta. Nakon nekog vremena ljubomorni Ryle Lily odvlači u sobu, pokušava silovati i zatim udara dok ona ne izgubi svijest. Lily zove svoju ljubav iz djetinjstva Atlasa te ju on odvodi u bolnicu gdje Lily saznaje da je trudna. Lily napokon odlučuje da mora prekinuti ciklus nasilja u svojoj obitelji te ostavlja Rylea, no i dalje mu dopušta da viđa svoju kćer. Roman završava ponovnim povezivanjem Atlasa i Lily te je jasno da će njih dvoje postati par.
Romanu su, kao što sam već spomenula, mnog⁞e čitatelj⁞ice štošta zamjeril⁞e. Primjerice, činjenicu da glavna junakinja čim izađe iz zlostavljačkog odnosa odmah ulazi u novu vezu, i to s muškarcem koji, čini se, također ima problema s kontrolom bijesa, no nisu sve kritike bile etičke prirode. Veliki dio negativnih reakcija zapravo spada u kategoriju puke sprdnje, i to upravo onakve sprdnje koja je popratila jednako popularne i kontroverzne književno-filmske fenomene kao što su Sumrak saga i Pedeset nijansi sive. Neki su tako počeli čitati ovaj Hooverin izrazito jednostavno (i ponekad doista loše) napisan roman isključivo kako bi ga ismijaval⁞e, pri čemu bi se često snimil⁞e i video objavil⁞e na YouTubeu. YouTubeov algoritam ubrzo je prepoznao činjenicu da videa s imenom Colleen Hoover u naslovu dobivaju stotine tisuća pregleda. Tako je Hoover na YouTubeu razvila svojevrsni “anti-fandom”, skupinu predanih mrzitelj⁞ica koj⁞e su ekranizaciju Priča završava s nama iščekival⁞ejednako entuzijastično kao i fan⁞ice, ali naravno s namjerom da ju poštenski popljuju. Zato nije ni čudo da sam kada sam u YouTubeovu tražilicu upisala ime Colleen Hoover, prvo naletjela na ovakva videa: “we read the SCARIEST Colleen Hoover book so that you don’t have to”, “Colleen Hoover Is A Toxic Mess!, “A complete history of my feud with Colleen Hoover”, “I Read Colleen Hoover’s most POPULAR Books (They Suck)” i tako dalje. Čemu toliko mržnje?
Video pod nazivom “Why does the internet love this book?” nastoji istražiti zašto je Priča postala jedan od najpopularnijih romana na TikToku te nudi najsuvisliju analizu romana koju sam bila u stanju pronaći na YouTubeu. YouTuber Man Carrying Thing navodi sljedeće razloge za popularnost romana: 1. Roman je zbog načina na koji je napisan izrazito lako čitati i to ga čini široko pristupačnim 2. Roman je dobro strukturiran 3. Roman manipulira čitatelj⁞icom koj⁞a misli da čita klasični ljubavni roman. On kritizira činjenicu da je Ryleovo zlostavljanje prikazano kao “Dr. Jekyll i Mr. Hyde prekidač”, kao i to da Hooverin jednostavan stil pisanja loše pristaje uz kompleksnu temu obiteljskog nasilja. Usprkos tome, Man Carrying Thing naglašava da mu je jasno zašto je roman toliko popularan, da mu je drago što ga je pročitao i da bi bio voljan pročitati još koju knjigu Colleen Hoover. Sve u svemu, iako je video kritički nastrojen prema romanu, u njemu nema mržnje ni osuđivanja Hooverinih čitatelj⁞ica.
Upravo zato je zanimljivo da se čak i ispod tog videa nalaze pretežno hejterski komentari, odnosno komentari koji kategorički odbijaju prihvatiti da bi Hooverina knjiga mogla imati bilo kakve pozitivne karakteristike. Popularni sentiment koji izražavaju komentator⁞ice koj⁞e ne vole Colleen Hoover ideja je da ona “piše knjige za ljude koji ne čitaju”. No, ako Hoover piše knjige za ljude koji generalno ne čitaju, onda YouTuber⁞ice sastavljaju videa o Hoover za ljude koji jednako tako ne čitaju njezine romane.
“Kao netko tko nikada nije u ruke uzeo knjigu koju je napisala Colleen Hoover, zbilja volim gledati kako ljudi pričaju o ovoj knjizi”, glasi komentar sa 8300 lajkova na istom videu.
“Ovo je najpozitivniji osvrt na bilo što što je Colleen Hoover napisala koji sam vid⁞jela. Algoritam valjda misli da bih ju mrzi⁞la pa me izlaže jedino backlashu na njezinu popularnost”, primjećuje jedn⁞a komentator⁞ica ispod Man Carrying Thingova videa, očito nesvjesn⁞a činjenice da je na YouTubeu gotovo nemoguće pronaći popularni video o Colleen Hoover čiji sadržaj nije backlash.
Jedna komentatorica na taj je komentar odgovorila s:
“Da, primijetila sam hejt i prilično je porazan. Osjećam se osobito čudno jer mi je knjiga odlična te smatram da ima super poruku.” Komentari ispod njezina joj se svi rugaju: “Doslovno kako???”, napisao je netko: “Činjenica da su ljudi na TikToku PLAKALI zbog ove knjige mi je potpuno nejasna. Ljudima treba bolji okus lmao.”
Zaključak: ako ti se sviđaju romani Colleen Hoover i ako si uživala u filmu Priča završava s nama vrijedna si, čini se, ismijavanja. Kao čitateljice već smo naviknute na to da muškarci dižu nos na sve što su strpali u pejorativnu kategoriju chick lita, no zanimljivo je to da velika količina hejtanja Hooverinih romana dolazi upravo od strane žena. Čini se, naime, da je Colleen Hoover kod mnogih online komentatorica probudila određeni oblik “cool girl”, “not like other girls” ili “pick-me” sindroma. Čitajući između redaka, Hooverine hejterice u svojim komentarima Hooverine čitateljice nazivaju praznoglavim, plitkim i blesavim glupačama te u isto vrijeme ističu kako one same čitaju mnogo sofisticiraniju i vredniju književnost.
Naravno, nisu apsolutno svi komentari hejterski i performativni. Mnogo komentator⁞ica jednostavno naglašava već spomenute i više-manje općeprihvaćene kritike romana: 1. da nerealistično prikazuje obiteljsko nasilje i 2. da romantizira obiteljsko nasilje i lik nasilnika Rylea Kincaida. Nek⁞e su kritičar⁞ke prvu tezu detaljnije istražile te su zaključil⁞e da se u tekstu obiteljsko nasilje doista ne prikazuje dovoljno nijansirano i da ga se tretira kao problem koji će jednostavno nestati nakon što Lily ostavi svog zlostavljača. Nitko u romanu ni u jednom trenutku ne pokušava pomoći Lily da pronađe neku vrstu utočišta ili organizacije koja joj može pomoći, niti joj se sugerira da se obrati policiji. Tekst na taj način ne samo da ženin bijeg iz nasilne obiteljske situacije tretira kao njezinu osobnu odgovornost (što je osobito zanimljivo jer je Hoover prije nego što je postala spisateljica bila zaposlena kao socijalna radnica), već i nehotice u fokus dovodi škakljivi problem klase.
Colleen Hoover se, što nije rijetkost u žanru popularnih ljubavnih romana, ne želi baviti klasom svojih likova. To jednostavno ne spada u taj žanr. Hoover u Priči piše o likovima iz društvenog miljea oslobođenog bilo kakvog tipa ekonomske prinude – Ryle je visoko plaćeni neurokirurg, a Lily je vlasnica izrazito uspješnog biznisa. Budući da je eliminirala bilo kakve brige o novcu iz jednadžbe, Hoover može nesmetano graditi sliku jedne stereotipizirane upper-middle class fantazije i fokusirati se isključivo na ljubavni odnos između glavnih likova, što je, uostalom, upravo ono što čitatelj⁞ice od nje očekuju. Trenutak u kojem taj tip žmirenja na jedno oko postaje problematičan onaj je u kojem se u priču uvodi obiteljsko nasilje. Lilyna privilegirana pozicija ekonomske neovisnosti omogućuje joj, između ostalog, da svog zlostavljača lakše ostavi, a to jednostavno nije slučaj kod većine žrtava koje često moraju biti spremne teško materijalno ispaštati kako bi se otkinule iz orbite nasilnog muža. Konflikt s kojim se Lily suočava isključivo je emocionalne prirode, što ne umanjuje njegov značaj, ali zato znatno smanjuje realističnost cjelokupnog prikaza i čini ga manje primjenjivim na živote čitatelj⁞ica. No ipak, što je s čitatelj⁞icama koje su s tematikom nasilja nad ženama potpuno neupoznate? Mogu li roman ili filmska adaptacija za njih i dalje na neki način biti korisni, bez obzira na navedene mane?
TikTokerica Thina Cosmos objavila je TikTok u kojem iznad njezine glave piše “Evo kako se zaljubljujem u Rylea tijekom prvih nekoliko poglavlja”, dok se ona razdragano smijulji s romanom u ruci. Zatim se iznad nje pojavljuje tekst “Pročitavši četrnaesto poglavlje”, a Thina se kreće mrštiti dok se na ekranu ispisuju Ryleovi citati u kojima se ispričava Lily za to što ju je udario. Čini se da je manipulativna taktika romana na prvu uspješno zavela Thinu, jednako kao što je Ryle zaveo glavnu junakinju. No Thini je kao čitateljici očito sasvim jasno da je u tom trenutku pređena ozbiljna granica.
“Ryleova prva crvena zastavica bio je njegov ispad na krovu”, napisala je jedna komentatorica, aludirajući na scenu upoznavanja: “Sumnjala sam u njega od samog početka.”
Iako je obiteljsko nasilje u romanu izrazito simplificirano i ponekad zaista nespretno prikazano, iz tog se primjera jasno vidi da čak i takav prikaz može imati pozitivan učinak time što otvara prostor za određeni tip promišljanja, diskursa i razmjene informacija. Uzevši u obzir činjenicu da su romani Colleen Hoover izrazito popularni među mladim djevojkama, nije li upravo fantastično da one u ruke uzimaju roman za koji su mislile da je tipični ljubić, zaljubljuju se u stereotipiziranoga zločestog dečka s mračnom prošlošću te su se primorane suočiti ne samo s time da je on nasilnik, već i s time da je njegov karakter bio problematičan od samoga početka veze?
Taj je destabilizirajući efekt još uspješnije postignut u filmu, gdje kamera “laže” gledatelj⁞ici na isti način na koji Lily o Ryleovu zlostavljanju laže sama sebi. Naime, sve instance fizičkog nasilja kojima u filmu svjedočimo isprva su prikazane izrazito nejasno i ambivalentno. Kada se Ryle opeče na vrućoj pećnici i udara Lily koja stoji iza njega, ono što mi kao gledatelj⁞ice vidimo u potpunosti odgovara njegovoj verziji događaja. Izgleda nam da je doista, kao što kasnije objašnjava zbunjenoj Lily, jednostavno naglo i refleksivno povukao ruku zbog boli te je slučajno udario. Kada Lily usred žestoke svađe s Ryleom nekako završava onesviještena na dnu stepenica, čini nam se da je on pokušao spriječiti njezin pad. Tek kada dolazi do pokušaja silovanja koji u Lily trigerira potisnuta sjećanja na očevo zlostavljanje majke, Lily je u stanju prihvatiti stvarnu verziju događaja, te se tada i gledatelj⁞icama u formi montaže prikazuje što se stvarno dogodilo. Vidimo da joj je Ryle zapravo vrlo nedvosmisleno tresnuo šamar, a postaje jasno i da ju je zvjerski gurnuo niz stepenice. Lišavanjem gledatelj⁞ice objektivnog uvida u stvarno stanje stvari filmskim se jezikom udarno dočarava kako funkcionira gaslighting, te je gledatelj⁞ica u tom trenutku, zajedno s Lily, primoran⁞a rekontekstualizirati cijelu povijest njezina i Ryleova odnosa. Poruka postaje jasna: nitko od nas nije u potpunosti imun na manipulaciju, a čudovišta se često pojavljuju pod krinkom lijepog lica i slatkih riječi.
Ispod jednog od spomenutih YouTube videa primijetila sam jedan komentar koji je, za razliku od hejterskih komentara koji ismijavaju Hooverine romane ili njihove čitatelj⁞ice, primio mnogo manje lajkova (svega šezdeset). Komentar glasi:
“Da budem iskrena, zbog ove knjige sam shvatila da sam u zlostavljačkom odnosu. Čitala sam ovu knjigu dok je on sjedio preko puta mene te sam shvatila da sam u pet godina dugoj zlostavljačkoj vezi i da neprestano izmišljam izlike za nas oboje. Ne sviđaju mi se druge CoHo knjige, ali ova je za mene posebna.”
Na aplikaciji Letterboxd jedna je komentatorica o filmu u polušaljivom tonu napisala:
“Shvatila sam da je alarmantno hitno da nabavim uputnicu za psihijatriju jer bi Ryleova manipulacija nažalost upalila na meni.”
Ove komentatorice nipošto nisu jedine koje su imale to iskustvo te mogu zamisliti da se potencijalno osjećaju dosta posramljeno i neuvaženo u zajednici žena koje gotovo tvrde da su glupe ako im je roman ili film nešto značio. Budući da mnogo ljudi koji konzumiraju videa koja su negativno nastrojena prema Colleen Hoover nisu nikada pročitali nijednu njezinu knjigu, njima vjerojatno nije jasno da je roman zapravo ispunjen rečenicama koje prilično jednostavno i kompetentno izražavaju kompleksni spektar osjećaja kroz koji žena u zlostavljačkom odnosu može proći.
“Zabraniti svome srcu da oprosti nekome koga voliš mnogo je teže nego jednostavno im oprostiti”, razmišlja Lily, koja zna da Rylea treba ostaviti, ali se bori protiv činjenice da ga usprkos svemu i dalje voli: “Ljudi provode toliko vremena pitajući se zašto ga žena nije ostavila. Gdje su ljudi koji se pitaju zašto su muškarci uopće nasilni? Nije li jedina krivica zapravo njihova?”
Na ovaj su način čitateljice koje inače možda ne bi bile izložene takvim feminističkim porukama (primjerice, čitateljice koje dolaze iz konzervativnih religijskih zajednica u malim sredinama), kao i čitateljice koje se nalaze u nesretnim ili zlostavljačkim vezama ili brakovima, u stanju promisliti svoju životnu situaciju te povući snagu iz romana i interakcija s drugim čitatelj⁞icama.
Treba, doduše, uzeti u obzir i činjenicu da za anti-CoHorts zajednicu čitatelj⁞ica, odnosno zajednicu Colleen Hoover hejter⁞ica, ismijavanje i prozivanje romana poput Priča završava s nama zapravo ima sličnu funkciju. YouTuberice Rachel Oates i Reads With Rachel obje su na svojim kanalima otvoreno govorile o tome da su bile žrtve obiteljskog seksualnog ili fizičkog nasilja. Rachel Oates u opisu svog videa o Priči pod imenom “Colleen Hoover BROKE ME” svojim gledatelj⁞icama preporučuje romane koji se po njezinu mišljenju na bolji način nose s temom zlostavljanja u vezama te knjigu Should I Stay or Should I Go? za koju kaže da joj je spasila život i pomogla da se makne od vlastitog zlostavljača. Iako Rachel u videu uglavnom ismijava Hooverin roman, na kraju videa kaže da joj je drago “što je knjiga toliko popularna jer se nadam da će to pomoći drugima da shvate kroz što mi kao žrtve obiteljskog nasilja i zlostavljanja prolazimo, s kakvim se izazovima nosimo i kakve teške odluke moramo donositi”.
Ženama koje su prošle bilo kakav tip zlostavljanja može biti izrazito teško ponovno se vraćati u to iskustvo čitanjem romana poput Priča završava s nama, pogotovo ako imaju osjećaj da njihova iskustva nisu ispravno i vjerno prikazana. Na takvim čitateljicama ne funkcionira “varka” koja je zavela čitateljice poput Thine Cosmos jer one znaju kako prepoznati takozvane crvene zastavice vidljive u Ryleovu liku od samog početka romana. Roman tim čitateljicama može služiti kao ispušni ventil; ismijavajući i rugajući se romanu čitateljice sa sličnim iskustvima mogu se međusobno povezati, jedna drugoj ponuditi podršku ili razmijeniti resurse (kao što je to učinila sama Rachel Oates).
Reakcije čitatelj⁞ica na roman Colleen Hoover Priča završava s nama izrazito su podijeljene, što nije neuobičajeno za knjige koje su postale popularne na platformama kao što su TikTok i YouTube. Preko društvenih mreža ne samo da formiramo mišljenja o romanima (koje možda nismo ni pročitali), već ta mišljenja pretvaramo u svojevrsni performans kojim drugima nešto signaliziramo. Što signaliziramo kada kažemo da mrzimo Colleen Hoover? Kažemo da ju mrzimo u ime feminizma, u ime žrtava nasilja i u ime dobrog ukusa. Algoritmi daju prednost određenim vrstama sadržaja, a to su najčešće negativne kritike i kontroverzna mišljenja – pa tako mrzimo Colleen Hoover i čisto zato jer to popularno, jer nam se isplati.
No kada neka komentatorica kaže “Mrzim Colleen Hoover”, ona često zapravo želi reći “Ja nisam kao one cure.” One cure pretvorene su u karikature, u amorfnu i bezličnu masu koja predstavlja sve što je plitko, neozbiljno, preemocionalno i, ono najgore, girly. Kažemo da Colleen Hoover mrzimo iz raznih razloga, no ne mogu se oteti dojmu da ju pretežno mrzimo jer smo naučene mrziti sve u čemu većinski uživaju žene. Jednako kao što smo nekada ismijavale Sumrak, danas ismijavamo Colleen Hoover i njezine fan⁞ice – ne shvaćajući da time zapravo mrzimo same sebe.
Otvori komentare
Nema još odgovora