Dvije smrti Sinéad O’Connor

Mnogo godina prije Velike kuge 2.0. u neuobičajenom trenutku poduzetničkog nadahnuća nadošla mi je sjajna poslovna ideja. Sprovod prije smrti! aWake©! Moja agencija personalizirala bi pogrebne evente za još živuće ljude koji bi, poput onomad Toma Sawyera i Hucka Finna,¹ dobili jedinstvenu priliku da svjedoče – u pravilu predhumno nedostupnim – ganutljivo iskrenim hvalospjevima obitelji, prijatelj⁞ica, poslovnih koleg⁞ica i pokojeg nesrodnika poput onih koji dolaze na predstavljanje knjiga u Bogdana Ogrizovića zbog gemišta i slanih štapića. Dakako, i sukladno financijskim mogućnostima klijent⁞ica, nudil⁞e bismo odar od najkvalitetnije veganske perine, uz prvoklasni catering i autorski pečat redateljica s diplomom ADU-a (sve ih poznajem osobno), koje bi s umjetničkom tankoćutnošću dokumentirale događaj da ga klijent⁞ica može poslije u miru svojega doma i bez ograničenja gledati i liječiti tzv. attachment wounds. Polaznic⁞e pogreba bi, pak, dobil⁞epriliku da intenzivnije promisle o odnosu s pseudopokojni⁞com, da je kreativno sažmu u nekoliko dirljivih paragrafa, ogrnu najljepše ruho i potom se na dopadljivoj lokaciji dosita isplaču, a zatim i najedu, u jedno prozračno proljetno poslijepodne. „0% tragedija – 100% katarza!“

Premda ova (genijalna) ideja zasad nije naišla na zamjetan odaziv fundera o smrti razmišljam stalno. Apstraktno i konkretno. O smrti nepoznatih riba u zagrijanim oceanima, o poznatima i bliskima koji su umrli nakon kratke i teške bolesti, o smrtima onih čije su nam knjige i ploče (OK, kazete) spašavale živote kroz ratove, osobne i građanske. Osim o tuđim, razmišljam i o vlastitim smrtima. U množini, kažem, jer je za smrt, kao i za život, razloga mnogo. Jednu od svojih smrti vidim kao onu bezimene majke u Cesti Cormaca McCarthyja (evo i on nedavno umro) – koja odabire suicid jer ne želi svjedočiti smaku ljudskosti. Druge pak svoje smrti ne vidim nužno u žanrovskom ključu, zajednički nazivnik im je zamor, ravnodušnost, film koji nitko ne bi gledao, knjiga koju prestaješ čitati nakon posvete. O smrti imam razna mišljenja, o suicidu nijedno – nikad se ne pitam „što mu je bilo“, „kako je mogla“, „zašto“. Čini mi se da se razumijemo, kao što se razumiju preživjeli iz poplava, potresa, ratnih opsada.

Kad sam čula da je Sinéad O’Connor² umrla, automatski sam zaključila da je riječ o samoubojstvu. Uistinu, i ovaj tekst počela sam pisati pod nazivom „Dva samoubojstva Sinéad O’Connor“ – da bih tek nekoliko sati poslije, i nakon intervencije odozgo,³ shvatila da uzrok njezine smrti nigdje nije naveden, i da je jednako tako mogla umrijeti od infarkta. Možda tako i treba tretirati njezinu smrt, što god rekla obdukcija. Sinéad O’Connor umrla je od srca.

Svoju prvu sobu dobila sam s 15 godina. Ushićena novostečenom slobodom, zidove sam izlijepila posterima i slikama svojih hero⁞ina, jedna od njih bila je Sinéad O’Connor, ona na kojoj izgleda kao časna. Bila je kul, brijala je glavu, nije jebala živu silu, imala je glas za prosvjede, i promjene. O žuđenoj sam Engleskoj više naučila od Sinéad nego od Ivoryja i Merchanta skupa. Tih ranih devedesetih navijala sam oba njezina albuma do daske, što iz bunta, a što da zaglušim zvuk VBR-ova⁴ i granata koje su u to vrijeme padale po zadarskom Poluotoku. Ukratko, bila je jedna od ljudi koji su mi spašavali život.

U to vrijeme skandal oko paranja Papine slike i posljedica po njezin medijski imidž, po njezino privatno i javno, zaobišli su me zbog slabe informacijske prokrvljenosti analognog doba, kao i zbog akutnih društvenopolitičkih okolnosti. Tek sam mnogo godina poslije shvatila što joj se dogodilo – što joj je njezina borba dala, i uzela. Tek sam nedavno zapravo, čitajući njezine memoare⁵, otvorene rane sjećanja zlostavljane djevojčice i žene, shvatila zastrašujući raspon i dubinu njezine hrabrosti, porođene iz nepravde i boli.

Neki ljudi pretrpe zlostavljanje i internaliziraju ga kao priručnik za tretiranje svijeta – od žrtava postaju zlostavljači. U nekima, poput Sinéad, traumatsko iskustvo transformira se u gorivo za promjenu. Odluče prekinuti krug zlostavljanja, pa upiru prstom, glasom, pjesmom, na počinitelje, na institucije – traže pravdu za mučene, zaštitu za nezaštićene, prokazuju nedodirljive. U borbi za istinu ništa im nije sveto. Pa ni Crkva, zamislite.

Neoprostivo.

Godine 1992., dva tjedna nakon što je na Saturday Night Liveu isparala Papinu sliku kritizirajući prikrivanje seksualnog zlostavljanja djece u okrilju Katoličke Crkve, u Madison Square Gardenu na koncertu posvećenom Bobu Dylanu (sic!) deseci tisuća pojedin⁞ki slijepljenih znojem u kolektiv, zvižducima su joj odlučil⁞e začepiti usta. Ne dajući se otjerati s pozornice, otpjevala je fragment pjesme War Boba Marleyja – a capella, samo uz ritam sekciju vlastitog srca – i… ne znam kako je to preživjela. Kako je skrpala to srce, u desetke tisuća pojedinačnih komadića rasuto. Možda i nije.

Kad je tri desetljeća poslije umrla – kad joj je trideset i jednu godinu poslije otkazalo srce – mediji, političar⁞ke, koleg⁞ice, prijatelji⁞ce, poznanic⁞e i sv⁞e božj⁞e slučajn⁞e prolaznic⁞e – sv⁞e na naslovnice, Instagrame, fejsbuke, lijepe njezine lijepe mlade fotke. Veliki broj njih, ironijski, baš iz tog vremena kad su joj hrabrost nagradili šamarom šutnje. Trideset i kusur godina poslije, deseci tisuća pojedin⁞ki kao jedno kolektivno tijelo pletu panegirike njezinoj ma nevjerojatnoj hrabrosti, nepokolebljivosti, principijelnosti. Vrline samo u posthumnosti. Ne spominje se, istinabog, točno oko čega je bila nepokolebljiva, i hrabra, ni protiv koje je nepravde i zašto digla glas. I tko joj je, i kad, i zašto, isključio mikrofon.

Za neke bi ljude nazočnost na vlastitom sprovodu definitivno bila katarzično iskustvo.⁶ Čuti koliko si oplemenila tuđe živote, kako si nezamjenjiva, posebna, pametna, nadarena, i koliko je, anđele, zahvaljujući tebi, svijet bolje mjesto! Neprocjenjivo.⁷

Da je kojim slučajem imala priliku svjedočiti vlastitom sprovodu, zamišljam da bi se Sinéad prvo u nevjerici primila za ćelavu glavu. Možda bi si malo povratila u usta.

A onda bi se, ako već nije, definitivno ubila.

Za razliku od Twainovog prizora koji se temelji na obmani nazočnih, moja agencija nudi stopostotnu transparentnost usluge za sve sudionike, ne samo zbog mogućih pravnih komplikacija.
U 2018. prešla je na islam i promijenila ime u Shuhada’ Sadaqat.
Mislim na uredništvo Krila, ne predstavnika stanara.
Višecijevni bacač raketa – nadam se da vam to znanje onkraj ovog teksta u životu neće trebati.
Pored knjige Rememberings (2021), sljedeće je godine izišao i odličan dokumentarac Nothing Compares Kathryn Ferguson.
Još uvijek se nadam da će netko prepoznati dubinski potencijal mog poslovnog poduhvata.
Odnosno, sukladno cjeniku za usluge istaknutom na zasad nepostojećoj web stranici moje agencije.