Ako išta na svijetu volim, to su priče o prevarama. Mazanje očiju, prodavanje magle, otvoreno i beskrupulozno varanje i laganje – u posljednjih nekoliko godina poslušala sam na stotine sati priča posvećenih raznovrsnim sitnijim ili krupnijim spletkama. Od The Dropouta preko WeCrashed pa sve do Believe in Magic i Scamande, podcasti posvećeni prevaranti⁞cama različitih profila zvučna su pozadina mog života. Premda mi je true crime, kao žanr koji u svojim najgorim izdanjima počiva na oportunističkoj spektakularizaciji patnje, u cjelini poprilično odbojan (zbog čega, primjerice, u širokom luku izbjegavam serijale o najgorim američkim serijskim ubojicama), moj zazor iščezava kada je riječ o kategoriji con arta. Nisam sigurna što me toliko privlači pričama o prevarama za razliku od drugih zločina, a svjesna sam i vlastitog licemjerja – makar se mahom radilo o zločinima bez krvi, žrtve u ovim slučajevima itekako postoje, a posljedice uključuju izgubljene životne ušteđevine, razorene međuljudske odnose, kao i štetne pa čak i pogubne odluke o vlastitom zdravlju. A moj apsolutni sweet spot u kategoriji prevara upravo su priče koje se bave prodavanjem magle, praškova, jabučnog octa i ostalih čarobnih eliksira koji će nabolje promijeniti moj crijevni biom, elastičnost kože i mentalnu ravnotežu, pročistiti moje tijelo kao i moj duh te me usmjeriti na dotad neslućene staze osobnog rasta i razvoja – priče o industriji wellnessa.
Pojam wellnessa sklizak je poput eteričnih ulja koja obećavaju kako mogu izliječiti ama baš sve, od alergija do karcinoma. Na prvu prepreku nailazi se već u pokušaju pronalaska adekvatnog hrvatskog ekvivalenta. U najužem smislu, wellness možemo prevesti riječju „dobrobit“, ali taj se pojam pokazuje preuskim, jer iako je osobni psihofizički boljitak jedan od njegovih ciljeva, on nipošto ne pokriva sve ostale ishode, radnje i procese koje utjelovljuju wellness u cjelini. Hrvatski jezični portal wellness definira kao „stanje dobre forme i kondicije, fizičkog i duhovnog zdravlja“, dok Wikipedija na hrvatskom jeziku ističe kako „od ’50-ih godina do današnjeg doba u brojnim jezicima taj anglicizam označava kao nadpojam određeni pristup zdravom načinu života“. I premda bi se moglo pomisliti kako je problem isključivo manjkavost hrvatskog jezičnog korpusa koji nam umjesto podjednako zgodnog i pamtljivog pojma pruža isključivo opisne definicije, stanje nije bolje niti kada se u značenje wellnessa pokuša proniknuti u njegovom matičnom jezičnom okruženju. Na stranicama neprofitne organizacije The Global Wellness Institute wellness je definiran kao „aktivno provođenje aktivnosti, životnih izbora i stilova koji rezultiraju stanjem holističkog zdravlja“, a sličnu definiciju pruža i autorica Rina Raphael,1 nadodajući kako se spomenuto „aktivno provođenje“ odvija onkraj granica tradicionalne medicine, te kako se „radi o izborima koje činimo kako bismo se osjećali bolje fizički, mentalno, društveno i duhovno“. Skepticima se i ovaj pokušaj definiranja može učiniti isuviše rasplinutim i neodređenim; zajedno s bliskim pojmovima poput mindfulnessa, „rada na sebi“ ili „učenja i rasta“ (koji su ujedno i ključne sastavnice mašinerije wellnessa) može se zaključiti kako je riječ o praznim označiteljima kojima se teoretski može pripisati bilo koje značenje koje nam (u tom trenutku) odgovara, a slične zaključke u svojoj analizi wellness industrije iznosi i Raphael:
Zvuči li sve to pomalo općenito i nedorečeno? To je zato što i jest tako. Ne postoji zajednička definicija toga što „dobro“ jest i to je jedan od razloga zbog kojih je wellness industrija toliko narasla. … Wellness može značiti gotovo sve.
Nikako ne smije zanemariti činjenica kako su glavne konzumentice raznovrsnih ideja i ponuda wellness industrije žene. Obećanja wellnessa mogu biti začudno utješna. S obzirom na dugu povijest problematičnog tretmana žena u sferi tradicionalne medicine, okretanje alternativnim izvorima informacija i terapija čini se logičnim ishodom. Kako ističe Maya Dusenberry, medicinsku su znanost kao inicijalno žensko područje znanja i vještina preuzeli muškarci, „stvorivši profesiju koja je većinski bijela, muška i bogata“2 i više nego sklona tome da ženske zdravstvene poteškoće, osobito one povezane s reproduktivnim zdravljem, otpiše kao proizvod emocionalnih poteškoća, mentalnih nestabilnosti, preuveličavanja i izmišljanja. Čini se kako medicinska znanost u brojnim aspektima nije daleko odmakla od viktorijanskog koncepta „refleksnog ženskog ludila“, prema kojemu su „žene bile podložnije ludilu od muškaraca jer je nestabilnost njihovog reproduktivnog sustava ometala njihovu seksualnu, emocionalnu i racionalnu kontrolu“.3
Dihotomija muške racionalnosti i ženske iracionalnosti proteže se i na sferu wellnessa, koji se često o(t)pisuje kao „intuitivan, iracionalan te zbog toga feminin“,4 odnosno kao pseudo-znanost i nadriliječništvo u svim svojim praksama i aspektima, za razliku od mjerljivih i provjerljivih, strogo znanstvenih praksi tradicionalne (zapadnjačke) medicine.
Ako se službeni medicinski izvori i usluge doživljavaju kao neprijateljski nastrojeni, neadekvatni i/li nedostupni, ne čudi što će mnoge⁞i od nas posegnuti za alternativnim rješenjima, dvojbenim praksama te liječenjem po principu sam⁞a svoj⁞a majstor⁞ica. Čak i ako ne patimo od konkretnih zdravstvenih tegoba, široko rasprostranjene medijske poruke daju nam do znanja kako na ili u nama uvijek postoji nešto što možemo popraviti, doraditi ili usavršiti. Kolagenski praškovi za brisanje bora i vječnu mladolikost, proteinski napitci za povećanje mišićne mase, vitamin D za sve: na policama ljekarni, drogerija i dućana zdrave hrane čekaju nas na stotine dodataka prehrani koji garantiraju poboljšanje našeg fizičkog i mentalnog zdravlja ili izgleda u ovom ili onom aspektu. Industrija suplemenata, jedna od ključnih sastavnica kompleksa wellnessa, svoj je uzlet u Sjedinjenim Američkim Državama doživjela šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je, kako ističu Erin Walsh i Erin Allmann Updyke, kreatorice i voditeljice podcasta This Podcast Will Kill You, paralelno s bujanjem raznovrsnih kontrakulturnih pokreta, došlo do generalnog pada povjerenja u državne institucije, uključujući i rastući otpor paternalističkom pristupu standardne medicine (što je bilo itekako potpomognuto raznovrsnim aferama poput Thalidomidea studije o sifilisu u Tuskegeeiju i procvata eugeničkih ideja čiji su se pipci u američkom društvu i institucijama protezali duboko u drugu polovicu 20. stoljeća. Zbog svega navedenog, ne treba čuditi što se potez preuzimanja stvari u svoje ruke činio kao mudra opcija, u kombinaciji s nesvjesnim uvjerenjem kako je ‘prirodni’ proizvod superiornija opcija od nečega ‘umjetno’ proizvedenog u laboratoriju, baš kao što se uzimanje preparata oralnim putem psihološki čini sigurnijim od injektiranja cjepiva. Jedna od najizraženijih proturječnosti industrije wellnessa upravo je njezino pozicioniranje kao antipoda kapitalističkoj neiskrenosti big pharme, dok istovremeno sama vrijedi milijarde dolara. Glavni je paradoks, kako upozorava Jane Marie u podcastu The Dream, to što ljudi koji ne vjeruju farmaceutskoj industriji zbog njezine percipirane korupcije, netransparentnog poslovanja i sveopće sumnjivosti, vrlo često nekritički pristupaju industriji suplemenata kao boljoj, ‘prirodnoj’ opciji, nesvjesne⁞i činjenice kako je regulacija ovih proizvoda praktički nepostojeća.5
Walsh i Allmann Updyke ističu i značajnu ulogu koju je industrija suplemenata imala u razvoju skepticizma usmjerenog na cjepiva za vrijeme pandemije COVIDA-19, koristeći društvene mreže i influensere različitih profila kako bi dovela u pitanje njihovu sigurnost i učinkovitost, sve u korist vlastitog profitiranja. Što im je svakako i uspjelo – Walsh i Allmann Updyke iznose podatke o vrijednosti industrije suplemenata koja je 2019. iznosila 40 miljardi dolara, a već 2022. 50 milijardi. Ne iznenađuje što su upravo Sjedinjene Američke Države prijestolnica industrije wellnessa, suplemenata i samopomoći, s obzirom na složeni splet političkih ideologija, duboko ukorijenjenih uvjerenja o vrijednosti individualizma bez uplitanja države te načina na koji (ne) funkcionira američki javnozdravstveni sustav; izbor poznatog protivnika cijepljenja Roberta F. Kennedyja, Jr., na mjesto ministra zdravstva u Trumpovoj administraciji daje naslutiti kako će se potkopavanje povjerenja javnosti u zdravstvene institucije i stručne znanstvene diskure nastaviti nesmanjenom žestinom. Međutim, bilo bi pogrešno definirati ovaj problemski sklop kao isključivo američki fenomen – radi se o trendu koji obuhvaća sve zemlje tržišne ekonomije u razdoblju postistine i paračinjenica, koji potencira eroziju povjerenja u stručnjake, ističe kapitalistički modus „svatko sam za sebe“ te podriva besplatan i svima dostupan sustav javnog zdravstva – što je vidljivo i u Hrvatskoj, s našim dugim listama čekanja na pretrage, potplaćenom i nedostatnom radnom snagom i očajnim materijalnim stanjem brojnih zdravstvenih ustanova.
U svijetu kasnog kapitalizma koji od nas mahom uzima, a vrlo malo daje, osobito uzme li se u obzir brojnost uloga koje smo prisiljene⁞i svakodnevno igrati, njihovu složenost i nedostatak adekvatne strukturne potpore, ideja o „vremenu za sebe“, i kao predahu od žrvnja svakodnevice, i kao potencijalnoj panaceji za sve moguće boljke, zvuči itekako privlačno. Još jedan od uzroka obilježenosti wellnessa kao „ženske sfere“ vječni je sukob između uloga koje su žene prisiljene igrati u privatnoj, obiteljskoj, te javnoj, profesionalnoj sferi. Američka sociologinja Arlie Hochschild u svojoj sada već klasičnoj studiji The Second Shift ističe kako, osim razlike u visini plaća, postoji i razlika u količini slobodnog vremena namijenjenog odmoru (leisure gap) koju uživaju muškarci i žene, a koja je posljedica toga što, prema njezinim procjenama, žene na godišnjoj razini ukupno „rade jedan mjesec više“. „Većina žena“, zaključuje Hochschild, „odrađuje jednu smjenu u uredu ili tvornici, a ‘drugu smjenu’ kod kuće“.6
Čak i kada se na stranu stavi konkretan, opipljiv, materijalni rad koji žene svakodnevno obavljaju i na radnom mjestu i u privatnoj sferi obitelji, teško mjerljiva količina nevidljivog, emocionalnog rada koji pada na njihova leđa iscrpljujuća je i nagrizajuća. Ako se brinemo o potrebama djece, supružnika, starih i nemoćnih, a naše vlastite nitko ne preuzima, jedino je rješenje self-care, a kako ističe Raphael, žene su objeručke prihvatile trendove industrije wellnessa, pri čemu je „rad na sebi“ (bilo da se radilo o fizičkim aktivnostima, stilu prehrane ili jutarnjoj meditaciji) počeo predstavljati rješenje za čitav niz strukturnih problema s kojima se suočavamo u svakodnevnom životu, a sve navedene promjene nisu bile „samo nešto što su (žene) činile, već nešto što ih je vrlo brzo počelo definirati. Sve te nove navike i proizvodi nagnale su ih da vjeruju kako mogu promijeniti stvari. Prema njihovom mišljenju, stvari ne funkcioniraju kako bi trebale – i to već dugo.“ Nevolja je u tome što je u okretanju wellnessu kao individualističkom rješenju društvenih problema skrivena kapitalistička zamka, koja odgovara još jednoj u nizu definicija wellnessa, a koja ga opisuje kao „ekstremni materijalizam zamaskiran u duhovnu praksu kako bismo se osjećali⁞e dobro dok praznimo novčanike. Wellness je komodifikacija političkih ideja poput ‘self-carea‘ i ‘osnaženja’ u nešto što se može kupiti. Wellness je i 4,5 bilijuna dolara vrijedna globalna industrija koja zadovoljava potrebe milijuna ljudi poput mene koji očajnički žele biti dobro.“7 Kerri Kelly upozorava kako ovo rezultira raskorakom u dobrobiti (well-being gap) – „nejednakim uvjetima koji određuju tko će biti dobro, a tko neće“, a koji ovise isključivo o socioekonomski uvjetima na koje većina ljudi nema mnogo utjecaja. Neporecivo je da svi wellness rituali zahtijevaju određenu količinu ekonomske i društvene privilegiranosti koji omogućavaju uživanje u njima – pojednostavljeno, zahtijevaju vrijeme i novac koje⁞i mnogi nemaju. Bijeg od okrutnosti kapitalizma tako završava kao povratak u njegovo okrilje; štoviše, čini se kako praksama usmjerenima na vlastitu psihofizičku dobrobit aktivno doprinosimo i njegovom blagostanju.
Zbog ovoga je iznimno važno ne zaboraviti kako korijeni self-carea počivaju u političkom aktivizmu i radu na ostvarenju zajedničkih društvenih ciljeva. Kako navodi Raphael, „marginalizirane skupine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća preuzele su medicinsku terminologiju kao odgovor na manjak adekvatne potpore od strane institucionalne medicine. Zdravstvena je skrb, tvrdili su, građansko pravo – koje bi trebalo biti dostupno svima, bez obzira na boju kože, etnicitet ili dohodak.“ Različite organizacije iz tog perioda, poput Crnih pantera, u svojim su četvrtima organizirale centre u kojima su socijalno deprivirane skupine mogle dobiti barem djelić potrebne zdravstvene skrbi. Usporedi li se navedeno poimanje self-carea i wellnessa, utjelovljeno u citatu Audre Lorde prema kojoj „self-care nije ugađanje samoj sebi, već samoočuvanje, što je čin političke borbe“, s pristupom wellnessu prikazanom u, primjerice, Netflixovom dokumentarnom serijalu The Goop Lab, čija se zdravstvena politika, kako ističe Raphael, svodi na „Kupite još proizvoda. I to ne bilo kakvih proizvoda, skupih proizvoda“, jasno je koliko se wellness udaljio od svojih subverzivnih, aktivističkih početaka. Kako upozorava Raphael, „self-care je danas mnogo usmjereniji na pojedinku⁞ca – i ovisan o kupnji“, pri čemu intenzivan fokus na privatni, individualni boljitak zamjenjuje i neutralizira mogućnost šire društvene promjene, istovremeno pokušavajući zamaskirati potrošačke prakse u „nešto više“ – umjesto da si, kako ističe Aubrey Gordon u epizodi Maintenance Phasea posvećenoj upravo Gwyneth Paltrow, jednostavno priznamo kako je ponekad zabavno kupovati i isprobavati nove proizvode umjesto da to pokušavamo predstaviti kao radikalan čin osobne i društvene revolucije. Riječima Farihe Róisín, primarno bjelački kapitalizam „kooptirao je wellness, pri čemu je vođenje brige o sebi postalo privilegija umjesto da bude dostupno svima“, neutralizirajući ideju o nužnosti komunalne skrbi i sveobuhvatne društvene dobrobiti.
Osim toga, u priči o wellnessu nemoguće je ignorirati problematiku postkolonijalnih tendencija i kulturalne aproprijacije. Wellness prakse poput meditacije i akupunkture u suštini su vrlo često razvodnjene varijante izvornih duhovnih praksi, iz kojih su odstranjeni svi kompleksni elementi čineći ih prihvatljivima za zapadnokulturno bjelačko tržište. Čak je i jogu, koju autorica Kerri Kelly pozicionira kao ishodišnu točku čitavog industrijskog kompleksa wellnessa, u SAD-u popularizirala bijela Europljanka čije je izvorno ime bilo Eugenia Peterson, ali se u svom jogističkom pohodu na Ameriku služila imenom Indra Devi, a njezin je „egzotični“ stil odijevanja u sarije „privukao sljedbu filmskih zvijezda i holivudskih kućanica željnih ‘egzotičnih’ istočnjačkih praksi koje su im obećavale da će zauvijek biti mladi i lijepi“. Primjer Indre Devi simptomatičan je za industriju wellnessa, u kojoj najbolju prođu imaju upravo vitke⁞i i privlačne⁞i bijele⁞i žene i muškarci iz viših ekonomskih slojeva, koji uspijevaju zaokupiti društvenu imaginaciju i prigrabiti svoj komad tržišnog kolača na način koji je mahom nedostupan osobama druge boje kože i/li etničkog zaleđa. Autentičnost se pak vjerske ili kulturne prakse, u skladu s postavkama i prioritetima zapadnih društava, prilagođava osnovnom cilju wellness industrije – očuvanju privlačnog fizičkog izgleda što je moguće dulje. Ovaj se cilj pritom nikada ne smije eksplicitno iskazati jer bi mogao ugroziti ideju o wellnessu kao zahtjevnom procesu postizanja dubinskih fizičkih i mentalnih poboljšanja, produhovljenosti i osobnog rasta, zbog čega se stremljenje privlačnoj pojavnosti mahom kamuflira idejom zdravlja. Naposljetku, što može biti vredniji cilj od želje da budemo najzdravije⁞i što možemo, pritom se praveći kako je definicija pojavnosti koju povezujemo sa zdravljem nije iznimno uska te da se ne svodi na epitete „mršavo, dobrostojeće, privlačno“? 8
I sama ideja zdravlja, upozorava Aubrey Gordon u svojoj analizi body positivity pokreta koji uključuje i krilatice poput Healthy at any size, nije jednostavna i pravocrtna kao što se na prvi pogled čini.9 Inzistiranje na apsolutnom prioritetu zdravlja, k tome zdravlja definiranog vrlo uskim granicama, dovodi do proliferacije ideja poput healthisma, koji iz „kruga odabranih“ automatski isključuje osobe s invaliditetom i kroničnim bolestima, a odgovornost za određeno zdravstveno stanje prebacuje isključivo u sferu individualnog, sustavno zanemarujući ulogu koju društvene strukture u cjelini imaju na kvalitetu života, dostupnost medicinske skrbi i generalno psihofizičko blagostanje. Kako u podcastu Maintenance Phase, posvećenom analizi i raskrinkavanju dubioznih wellness influencer⁞ica, čudotvornih dijeta i industrije mršavljenja u cjelini, opetovano upozoravaju Gordon i Michael Hobbes, biranje određenih dijetalnih navika ili načina prehrane nikada ne predstavlja „samo“ hranu – odabir namirnica koje unosimo u organizam uvijek signalizira nešto više od toga, poručujući našoj okolini kakve smo osobe. Jednako kao što priprema domaćih obroka postaje „moralni problem“ koji može, primjerice, kvalificirati i kvalitetu nečijeg majčinstva, konzumacija svježe cijeđenog soka od celera, jabučnog octa, keto ili paleo dijeta, nesumnjivo nas profiliraju kao osobu koja vodi računa o svom zdravlju, izdvaja nas od neupućenih i neprosvijećenih, postajući također moralna kategorija. Konzumacija brze hrane tako se prestaje percipirati isključivo kao guilty pleasure, već postaje obilježje istinske moralne posrnulosti, dok „pravilna“ prehrana postaje znak naše (ne samo nutritivne) kreposti: jedemo li „bolje“, postajemo bolje⁞i od onih koje⁞i to ne čine. Popularna oznaka clean eating nužno implicira i postojanje „nečiste“ hrane, u smislu njezinih nutritivnih (ne)kvaliteta i posljedica koje ona ima po naše zdravlje (i, naravno, koliko god da to ostalo prešućivano, našu kilažu), koja nužno okaljava i tijela u koja se unosi, a koja potom postaju dostupna našoj (pr)ocjeni.10 Tjelesna težina, kvaliteta tena, raznorazne tegobe i bolesti – sve se može valorizirati kroz leću naših prehrambenih navika i fizičke aktivnosti.
K tome, inzistiranje na zdravlju i psihofizičkoj dobrobiti kao rezultatima isključivo individualnih izbora i odluka dodatno oslobađa wellness industriju od odgovornosti za (ne)uspješnost praksi koje promovira. Gordon posebno ističe dijetnu industriju kao inherentan primjer ovakvoga svjetonazora: uzme li se u obzir kako je većina dijeta i detoksikacijskih režima u svojoj suštini dugoročno (pa čak i kratkoročno) neodrživa, jasno je da ih se većina ljudi neće uspjeti pridržavati, a kada posrnemo i ne postignemo obećavane čarobne rezultate, krive⁞i za to smo isključivo mi same⁞i; da smo bile⁞i discipliranije⁞i, odlučnije⁞i i predanije⁞i ideji mršavljenja/poboljšanja zdravstvenog stanja/života u cjelini, sretan ishod zasigurno ne bi izostao.
„Dobre“ odluke koje donosimo o našoj psihofizičkoj dobrobiti pod kišobranom wellnessa, kao i rutinske radnje i aktivnosti koje one uključuju (joga za lice svake večeri, mjerenje pretrčanih kilometara, dnevna meditacija, nanošenje korejske kozmetike u deset koraka prije spavanja) mogu funkcionirati i kao svojevrsni simbolički štit protiv potencijalnih užasa stvarnog svijeta. Ako je toliko toga izvan naše kontrole – klimatske promjene, zagađenje okoliša, inflacija i divljanje cijena, bolesti i nesreće – pridržavanje određenih pravila i rituala može olakšati tjeskobu neočekivanog i nesavladivog. Ako ne jedemo gluten, čistimo podove i kupaonicu sredstvima bez kemikalija, djecu hranimo isključivo organskim voćem i povrćem i vježbamo barem tri puta tjedno, čini nam se kako smanjujemo rizik od toga da nas zadesi ultimativni užas neke neizlječive bolesti. Situacija se dodatno komplicira kada u jednadžbu uvrstimo i druge čija dobrobit ovisi o našim odlukama i izborima. O često kontradiktornim ideološkim pritiscima suvremenog majčinstva koji se vrše kroz različite oblike narativa poput roditeljskih priručnika, službenog medicinskog diskursa, influenserica i društvenih mreža bilo je već mnogo riječi; ipak, dobro je prisjetiti se koliko važnu ulogu odabir adekvatne dječje prehrane igra u njima, od inzistiranja na dojenju kao superiornom izboru u prvim djetetovim mjesecima – i to superiornijim iz cijelog dijapazona razloga, u rasponu od onih strogo nutritivnih (majčino mlijeko pomaže u razvoju otpornijeg imunološkog sustava, utječe na djetetove kognitivne sposobnosti i smanjuje vjerojatnost debljine) do onih emocionalnih i psiholoških (dojenje pozitivno utječe na povezivanje majke i djeteta) – preko prvih mjeseci dohrane (kada je domaće, nešpricano i organsko apsolutni imperativ želimo li uistinu najbolje za svoje dijete), do kasnijih godina kada je svakodnevna priprema domaćih kuhanih obroka bila i ostala jedan od ključnih simbola kompetentnog majčinstva. Pripada li naše dijete među nesretnice⁞ke koje⁞i preživljavaju na McDonald’su i pizzi iz kvartovske pekarnice, jasno je da moramo dobro razmisliti i o kvaliteti našeg majčinstva, i o našem vlastitom moralnom kompasu. Nije nimalo slučajno što su prve reklame koje su nastojale stvoriti potražnju za vitaminima kao čudotvornim dodatcima prehrani, nakon njihovog otkrića na prijelazu 19. i 20. stoljeća, bile usmjerene na roditelje, prvenstveno majke. Poruke kako dijete neće napredovati prema očekivanjima ne bude li uzimalo određeni vitaminski pripravak majstorski su igrale na kartu koja se nalazi na samom sjecištu potrošačke žudnje i roditeljske krivnje.
Na presjeku čudotvornih obećanja koje nudi wellness industrija, hladnoće i neadekvatnosti službene medicine, potrošačke žudnje za stilom života koji će nas obilježiti kao samosvjesne, informirane i posebne, društvenomrežnih kultova ličnosti i fanatičnog sljedbeništva, uz izdašnu dozu klasičnih prevara nalaze se priče poput one o Belle Gibson, australskoj influencerici koja je tvrdnjama o tome kako je zdravom prehranom i alternativnom medicinom uspjela pobijediti karcinom na mozgu izgradila malo medijsko carstvo i ostvarila značajnu financijsku dobit. Gibsonin slučaj u fokusu je Netflixove serije Apple Cider Vinegar, premrežen polufikcionalnim ili fikcionalnim pričama o drugim ženama koje su posredno ili neposredno uključene u koloplet Gibsoninog krivotvorenog svijeta. Ideja o wellnessu kao načinu da se putem promišljenih osobnih strategija i rituala kontrolira nemoguće u srži je i ove priče. Kao što na početku posljednje epizode u svom monologu ističe Hek, Gibsonin zlosretni PR savjetnik, čudotvornost jabučnog octa kao lijeka za sve moguće zdravstvene boljke preobražava se u nešto još sveobuhvatnije – panaceju za sve postojeće egzistencijalne traume i boli čovječanstva u cjelini. Kako upozorava Laurie Penny, što je naša ekonomska i društvena perspektiva gora, „to se više javni diskurs okreće individualnom ispunjenju u očajničkom pokušaju da se osjećamo kao da i dalje imamo nekakvu kontrolu nad svojim životima.“
Meg Hanson, analizirajući pak wellness carstvo Gwyneth Paltrow, zaključuje kako, „tvrtke poput Goopa iskorištavaju osobne traume reklamirajući svoje proizvode kao ljekovite“ dok medijski sadržaji poput The Goop Laba u prvi plan smještaju katarzični učinak alternativnih terapija koje imaju moć radikalno promijeniti našu percepciju života i svijeta nakon samo jedne seanse. „The Goop Lab jednostavno profitira na trendu iskorištavanja osobne traume za brendiranje i, u konačnici, ostvarivanje profita“, poentira Hanson; slična ideja o nadilaženju osobne traume jedan je od ključnih uzroka uspjeha wellness industrije. 11
Uspjeh Belle Gibson moguće je protumačiti kroz istu prizmu ostvarivanje profita na uštrb ljudskog očaja ili, u slučaju Mille Blake (čiji je lik utemeljen na australskoj wellness influencerici Jessici Ainscough, koja je preminula sa samo trideset godina nakon što je, odbivši amputaciju i kemoterapiju, sarkom mekog tkiva od kojega je oboljela liječila takozvanom Gersonovom metodom), bijeg u okrilje pseudoznanosti „kao zaštitu od suočavanja s vlastitom smrtnosti“.
Na samom kraju, vraćam se na početak: moja fascinacija pričama o problematičnim stranama wellness industrije proizlazi iz duboke ambivalentnosti koju osjećam prema samoj ideji wellnessa i čitavom spektru onoga što se smatra alternativnim pristupom zdravlju i vlastitoj dobrobiti. Iako sam sigurna kako je kemoterapija i dalje apsolutno najbolja opcija za liječenje karcinoma te kako s cjepivom protiv gripe nisam primila i mikročip koji vladi omogućuje da prati moje kretanje, dovoljno je da proizvod ima na sebi oznaku „bio“ ili „organsko“ ili bilo koju drugu green washing varijantu i ja već spremno posežem za njim s police, vođena duboko iracionalnim porivima koje si jednostavno ne uspijevam objasniti. S jedne se strane ne mogu otresti stava kako je većina wellness praksi traćenje vremena i novca, frivolna privilegija dokonih i imućni(ji)h zbog čega osjećam neodređenu krivnju svaki put kada odem na pedikuru jer bih, naposljetku, to vrijeme sigurno mogla daleko korisnije utrošiti. A ipak, kada od prijateljice ili kolegice čujem kako je bila na masaži, čišćenju lica ili nekom drugom tretmanu koji joj je na sat ili dva omogućio da predahne od svih onih beskrajnih zahtjeva, zadaća i zaduženja s kojima se suočava svakoga dana, bude mi istinski drago. Činjenica je da bih drage volje isprobala svaki od tretmana prikazanih u The Goop Labu da mi ih netko (besplatno) ponudi. Ideja da se na sat vremena isključim iz svijeta dok netko prčka po meni nikada mi neće biti neprivlačna – pretpostavljam da se tu ponajviše radi o kombinaciji mogućnosti za, barem privremeno, opuštanje i otpuštanje milijuna sitnijih i krupnijih obveza i dužnosti koje moram izvršavati u svakodnevici, te činjenice da netko drugi skrbi o meni i mom tijelu, da mu je potpuno posvećen u tom izoliranom vremenskom odsječku, makar se radilo o procesu koji nužno uključuje monetarnu transakciju.
Ipak, bilo bi iznimno reduktivno svesti privlačnost wellnessa isključivo na materijalnost tijela. Čak i uvijek skeptična Jane Marie, u završnoj epizodi druge sezone The Dreama, posvećenoj zabrinjavajuće nereguliranoj maglovitosti i muljevitosti wellness industrije, doživljava neočekivano katarzičnu reakciju na nešto što se naziva tuning fork therapy, a koja, koliko sam uspjela shvatiti, funkcionira na principu terapije zvukom. I sama Marie šokirana je potresenošću koju osjeća, kao i spokojem koji je osjetila tijekom samog postupka. Mogu se gotovo u potpunosti poistovjetiti s njezinim iskustvom jer sam iskusila nešto slično. Prije nekoliko godina, nakon što sam tjedan dana provela s rukom u gipsu, rezultatom gadnog pada na rolanju, liječnici i dalje nisu bili sigurni je li jedna od koščica u mom laktu puknula ili ne, pa su odlučili skinuti gips i otpustiti me kući da se snalazim sama kako znam i umijem. Budući da mi je ruka i dalje bila potpuno nefunkcionalna, nije mi preostalo drugo nego uputiti se na fizioterapiju o vlastitom trošku. Petnaestak minuta nakon početka tretmana počela sam se boriti protiv suza; do kraja sesije plakala sam otvoreno, kao malo dijete. Ne mogu to pripisati isključivo fizičkoj nelagodi – dijelovi terapije svakako su bili neugodni i bolni, ali ne neizdrživi. Imala sam osjećaj da moje suze dolaze iz još nekog dodatnog izvora, onkraj tjelesnog; i dan-danas samoj sebi zvučim smiješno kada pokušam to iskustvo objasniti kao nekakvu čudnovatu emocionalnu reakciju na fizičku traumu koju je doživjelo moje tijelo (jer moje ozljede na nekoj objektivnoj skali zaista nisu bile toliko ozbiljne) ili na to da se netko skrbio za njega, pomažući mu da se oporavi, ali nemam drugog objašnjenja. Bila je to vrsta plača nakon koje je potreban krepak obrok i dva sata sna, a nakon što sam si po povratku kući priuštila i jedno i drugo, osjećala sam se čudesno bolje.
Laurie Penny upozorava na pogrešnost odluke da, suočene⁞i s političkim i ekonomskim strahotama suvremenog kapitalizma, pribjegnemo očaju i cinizmu. To nipošto ne znači da se trebamo prepustiti sirenskom zovu industrije wellnessa i ideji kako je poboljšanje našeg mišićnog tonusa ili reduciranje nazolabijalnih bora put prema osobnom prosvjetljenju i pravednijem svijetu. Sef-care ne uključuje samo instantno zadovoljenje naših potrošačkih pobuda pod krinkom osobnog rasta; umjesto toga, ističe Penny, „teži, dosadniji rad u sferi self-carea tiče se svakodnevnog, nemogućeg truda ustajanja i življenja vlastitog života u svijetu koji bi nas radio vidio ustrašene i pokorne“. Biti nježne⁞i prema sebi i ljudima koje⁞i dotiču naše živote možda se čini smiješno malenim i nedovoljnim u srazu s užasima svijeta; a ipak, kao što podsjetim samu sebe kada me misli o istim tim užasima potpuno paraliziraju, što je alternativa?
- The Gospel of Wellness: Gyms, Gurus, Goop, and the False Promise of Self-Care, 2022.
- Doing Harm: The Truth about How Bad Medicine and Lazy Science Leave Women Dismissed, Misdiagnosed and Sick, 2018.
- Elaine Showalter: The Female Malady – Women, Madness and English Culture, 1830-1980, 2001.
- Fariha Róisín: Who Is Wellness For? An Examination of Wellness Culture and Who It Leaves Behind, 2022.
- Što prije svega valja zahvaliti neumornom lobiranju industrijskih glavešina i velikodušnoj potpori republikanskih zastupnika, od kojih prednjači Orrin Hatch, zaslužan za Dietary Supplement Health and Education Act iz 1994., koji je drastično potkresao nadležnost FDA-a nad industrijom dodataka prehrani i praktički potpuno neutralizirao kontrolu agencije sigurnosti proizvoda koji se plasiraju na tržište. U Hrvatskoj se dodatci prehrani reguliraju u zakonodavnom okviru Direktive 2002/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća iz 2002.
- Arlie Hochschild, s Anne Machung: The Second Shift: Working Families and the Revolution at Home, 2001.
- Kerri Kelly: American Detox: The Myth of Wellness and How We Can Really Heal, 2022.
- Raphael.
- Aubrey Gordon: ‘You Just Need to Lose Weight’: And 19 Other Myths About Fat People, 2023.
- Pri čemu je ono što često ostaje prešućeno jest i činjenica kako ono što jedemo mnogo toga govori i o ekonomskoj kategoriji kojoj pripadamo s obzirom na to da oznake organsko, biološko i ekološko uglavnom podrazumijevaju i znatno višu cifru koja će nas po kupnji dočekati na računu.
- Iako, valja odati priznanje epizodi „The Pleasure Is Ours“ u kojoj gostuje seksualna edukatorica Betty Dodson i koja se ne libi eksplicitnog prikaza vulvi te ženskog orgazma.
Otvori komentare
Nema još odgovora