Nakon što sam krajem 2024. nenadano dobila otkaz u popularnom zagrebačkom kafiću u kojem sam se par mjeseci znojila radeći kao šankovski potrčko, odlučila sam da si sada napokon, barem na neko vrijeme, smijem dopustiti da ne radim baš ništa. Posao me ostavio psihički i fizički izmoždenom, a sam je otkaz bio izrazito neugodno i ponižavajuće iskustvo, tako da sam, dosegnuvši svoj brejking point, zaključila da zaslužujem jedan ozbiljan – brejk. Htjela sam se na mjesec-dva odmaknuti od života i svijeta, u najudobnijem kutku stana zakukuljiti se s neodigranim igricama, nepročitanim knjigama i nerealiziranim kreativnim projektima te strpljivo čekati da mi se vrati volja za postojanjem. Baterije sam oduvijek najefektivnije punila uranjanjem u druge svjetove, tako da sam i ovog puta proskrolala svojim dugo zapostavljanim Steam Libraryjem i posegnula za nečim novim – igricom Pentiment.
Pentiment igrač⁞icu prebacuje u šesnaestostoljetnu Austriju, gdje se on⁞a utjelovljujući lik šarmantnog Andreasa Malera, crkvenog slikara zaposlenog u samostanskom skriptoriju, upoznaje s lokalnim stanovništvom i kompleksnim odnosima koji definiraju njihovu svakodnevicu. Andreas tijekom svog boravka u selu Tassing nenadano biva upleten i u rješavanje šokantnog ubojstva baruna koji je pronađen mrtav u samostanskom refektoriju te pokušava pažljivom istragom otkriti ubojičin identitet. Privilegirana uloga umjetnika Andreasu garantira za ono vrijeme zavidnu slobodu kretanja, što mu omogućava da uspostavi odnose sa živopisnim likovima iz svih društvenih slojeva – razmjenjuje riječi s kmetovima i crkvenjacima, kao i plemićima. No najzanimljiviji i najneobičniji lik s kojim Andreas ima priliku razgovarati nedvojbeno je sestra Amalie, zagonetna redovnica i vidovnjakinja koja je već godinama zatvorena u maloj ćeliji naslonjenoj na seosku crkvu. Andreas s njom može razgovarati jedino kroz sićušan prozor koji iz njezine ćelije gleda na ulicu; vrata ćelije su, naime, zauvijek zapečaćena.
Sestra Amalie bila je moj prvi susret s pojmom anchoress, odnosno sa srednjovjekovnom institucijom takozvanih rekluza ili “zazidanih djevica”. Riječ anchoress korijen vuče iz grčkog glagola ἀναχωρεῖν koji znači “povući se”, a odnosi se na redovnice koje su odlučile život provesti u molitvi i asketizmu, osuđene na potpunu samoću i vječni polumrak svoje ćelije (prosječna veličina ćelija bila je oko 3.5 metara kvadratnih). Bio je to život sveden na proste faktore, proveden u gotovo potpunom stanju društvene i osjetilne deprivacije, no to je za rekluze bila i poanta.
“My life is one of spirit, decoupled from the march of life and death. I see and hear your world turning from this little window, but they are mercifully small glimpses. This cell allows me to contemplate mysteries without the noise of the outside world polluting my thoughts”, objašnjava sestra Amalie, koja ne priželjkuje iskusiti slobodu vanjskog svijeta: “Your world is the world of normal lives and normal thoughts. It can be difficult to hear the divine, much less to make sense of it. I have no will to be part of that world. I strive to have no will at all but to subordinate myself to the will of God.”
Život jedne rekluze, piše Mary Wellesley u svom članku za London Review of Books, zapravo počinje simboličkom smrću. Ritual zatvaranja u ćeliju, takozvani enclosure ritual, otvara pogrebna procesija koja soon-to-be rekluze uz tradicionalne pogrebne himne prati do vrata njihove ćelije. Ako tada, nakon što im biskup pred ulaskom u ćeliju kaže “Si vult intrare, intret” (Ako želi ući, neka uđe), odluče prijeći prag i leći u grob koji je za njih unutar tog jadnog sobička iskopan, one od tog trenutka za vanjski svijet umiru. Rekluze ne samo da više nikada neće izaći iz ćelije, njihova služba od njih također zahtijeva da se u potpunosti odreknu ljudskog dodira, a muškarce im je zabranjeno i vidjeti.
Kroz Wellesleyjin se članak cijelo vrijeme provlači pitanje što bi neku ženu natjeralo na tako ekstreman potez? Radi li se o iskrenoj fanatičnoj pobožnosti ili o pokušaju nošenja s nekom vrstom duboke traume? Kako bi odgovorila na to pitanje, Wellesley se pokušava postaviti u poziciju srednjovjekovne žene te dolazi do zaključka da su mnoge vjerojatno jednostavno priželjkivale da ih se pusti na miru. Rekluze su, naime, svojim isposništvom mogle izbjeći prisilne brakove i smrt pri porodu. Njihova im je služba, pod uvjetom da iz nje nikada ne izađu, garantirala onu famoznu Woolfinu vlastitu sobu. Osim toga, mogle su kao svete žene steći i određenu vrstu autonomije i statusa: rekluze su, bez obzira na svoju izolaciju, bile cijenjene članice zajednice kojima bi se ljudi često obraćali kako bi zamolili za savjet ili naručili molitvu.
“It is no small irony that one of the few ways women could achieve autonomy and social standing in this period was by imprisoning themselves”, piše Wellesley.
Rekluze su me počele toliko zanimati jer sam dok sam o njima čitala shvatila da u zadnje vrijeme i sama prakticiram svojevrsni enclosing. Nakon otkaza sam, bez obzira na svakakve nebulozne planove i uzbuđeno trabunjanje o tome kako ću sada “napokon imati vremena za osobne projekte”, polako i potpuno predvidljivo pokleknula pod pritiskom novooslobođenog rasporeda i zaglavila u anksiozno-depresivnoj spirali koja je polako prerasla u oduži period samoizolacije. Osjećala sam se stjeranom u kut. Nakupljeni i neprobavljeni stres oko posla, faksa i svakim danom sve manje količine eura na računu rezultirao je sve intenzivnijim povlačenjem u sebe, u stan, u krevet. Vrijeme sam provodila u stanju više ili manje ugodne otupljenosti, omamljena i zaglavljena u somnambulističkim transevima znatno amplificiranim količinama trave koju sam kompulzivno i danonoćno pušila. Prestala sam se nalaziti s prijateljima, odlaziti na eventove i pojavljivati se na predavanjima. Izvlačila bih se na umor, prehladu ili glavobolju, a mobitel sam sve češće počela namještati na “do not disturb”. Racionalni dio mene jednostavno nije htio da mi gomilanje iritantnih notifikacija i poziva odvlači pozornost, no iz današnje perspektive mi je jasno da sam zapravo očajnički pokušavala pokrpati i najmanju rupu u svom novoizgrađenom oklopu. “Do not disturb” ubrzo je postala defaultna postavka mog mobitela, a ja sam sve više tonula.
Kako sam konkretno provodila vrijeme tijekom ovog perioda ojađenog besposličarenja? Nemam pojma. Kada sada razmišljam o toj fazi potpune stagnacije (iz koje se, da budem skroz iskrena, nisam još u potpunosti iskobeljala), sve mi se u glavi stapa u jedan dugi magloviti dan nejasnih obrisa i rubova. Znam da su mi iz sudopera krenule nicati klimave kule od prljavog suđa, da sam se iz dana u dan motala oko njih, grizla usne i psovala, ali nikako se nisam mogla natjerati da dotaknem te sluzave konstrukcije. Suđe sam prala tek kad mi je počelo ponestajati pribora za jelo ili kada bi smrad prešao određenu granicu prihvatljivosti. Bila je to moja metamorfoza u suvremenu rekluzu. Nakon nekog sam vremena prestala vjerovati da moj život uopće može izgledati drugačije – totalna je samoća, kao toliko puta prije, za mene ponovno postala prirodno stanje stvari.
Iako samo u svojim najgorim trenucima postajem zatočenica vlastitog stana, moje doslovno zatvaranje unutar četiri zida samo je radikalnija verzija potrebe koju sam oduvijek osjećala. Glavni mi je obrambeni mehanizam bio i ostao taktičko povlačenje u izolacijsku komoru vlastitih misli, gdje svaku nelagodnost, svaku mučnu interakciju u učionici, na ulici ili u pretrpanom tramvaju mogu prekriti velom pažljivo ispletenih fantazija. U fantazijama sam mogla postati neustrašiva ratnica, jahačica zmajeva i čarobnica (što se toga tiče, i dalje sam nepopravljivo nerdy), što mi je pomagalo da se nosim s činjenicom da mi u stvarnom životu jedan dobačeni komentar ili jezivi pogled od strane pripitog muškarca na ulici može u potpunosti uništiti dan. Kroz cijelo svoje odrastanje nikako se nisam mogla oteti dojmu da za mene, za razliku od mojih vršnjak⁞inja, stvarni svijet predstavlja tek neizbježnu neugodnost s kojom se ponekad moram stisnutih zuba suočiti. Na van sam, hodajući ulicom s pognutom glavom i rukama nabijenim duboko u džepove, sigurno izgledala tupavo i smiješno. Ponekad sam se morala doimati i potpuno opaljeno – znala sam se, uživljena u imaginarne razgovore, uloviti kako radim grimase i šapućem. Svojevremeno sam se tim fenomenom više bavila i saznala da se zove maladaptive daydreaming te da se zapravo smatra blagim poremećajem. Ne mogu reći da svoje intenzivno sanjarenje i sama nekada nisam doživljavala kao kočnicu. Sanjarije su me u najmanju ruku učinile šutljivom, povučenom i uplašenom, a ponekad su me i sprječavale da određene aspekte svog života promijenim. Moguće je da sam premalo vremena provodila u stvarnom svijetu da bih se s njime ikad u potpunosti naučila nositi.
U svojoj sam isposničkoj fazi, doduše, postala prava filmofilka. Još sam za vrijeme rada u kafiću neprestano stalkala najrazličitije Letterboxd profile kako bih došla do manje poznatih filmova, no tek mi je u samoizolaciji taj impulzivni cine-thrifting prerastao u opsesiju. Pripisujem je činjenici da su interakcije na Letterboxdu izrazito rijetke i neobavezne, bez ikakvih intruzija u moj mentalnih prostor – samo filmovi. Filmovi kojih sam u siječnju, u fazi najdublje i najpredanije izolacije, pogledala čak 38. Dosta ih je, bez da sam ih po tom kriteriju eksplicitno tražila, problematiziralo ženske fantazije i ženski unutarnji svijet općenito. Jedan je od takvih filmova, na koji sam tijekom jedne od svojih scrolling sesija naletjela potpuno slučajno, Your Monster iz 2024. Iz kratkog sam opisa saznala da se radi o pomaknutom fantastičnom rom-comu, odnosno suvremenom reimaginingu priče o Ljepotici i Zvijeri u kojem se povučena i depresivna djevojka zaljubljuje u svoje čudovište iz ormara. Nesigurna će glavna junakinja tijekom filma (pretpostavila sam) naučiti da je okej ponekad izaći iz zone komfora, prigrliti svoju mračnu stranu i pokazati zube. Premisa je svakako obećavala kostime, kandže i krvoproliće (a možda i malo freaky čudovišnog seksa), tako da sam, iako taj tip priče obično nije moj đir, odlučila filmu dati šansu.
Film za glavnu junakinju, nesigurnu i dragu glumicu Lauru, počinje u prilično katastrofalnom tonu. Laurin dečko, kazališni redatelj Jacob, prekida s njom usred njezine borbe s rakom, iseljava je iz zajedničkog stana te joj zabranjuje pristup audicijama za svoj mjuzikl u kojem je trebala tumačiti glavnu ulogu. Laura osjeća da je došla do dna te dane provodi plačući i žaleći za svime što je izgubila. No jedne večeri Laura saznaje da ima tajnog cimera. Čudovište, odnosno zgodni frajer s maskom koja podsjeća na Zvijer iz Disneyjeva crtića, Lauri objašnjava da već godinama živi u ormaru njezine dječje sobe te da nije presretan što odjednom mora s njom dijeliti prostor u staroj obiteljskoj kući. Na prvu si međusobno smetaju, ali polako se nauče tolerirati i s vremenom počnu uživati u zajednički provedenom vremenu. Klasika. Čudovište Lauru bodri, daje joj snagu da se ipak pojavi na audiciji, te da se suprotstavi svom narcisoidnom bivšem. Film predvidljivo završava premijerom mjuzikla tijekom koje Laura preuzima šou te nakon što je integrirala čudovišni aspekt svoje osobnosti koji se cijelo vrijeme skrivao ispod površine, novostečenom snagom sjecka bivšeg na komadiće. Zadnji kadar filma prikazuje Lauru kako se, poprskana krvlju, smiješi i gleda u kameru.
Bez obzira na zabavnu premisu, Your Monster me, nažalost, ostavio razočaranom i iziritiranom. Toliko iziritiranom da sam iste večeri, iako su mi se od umora sklapale oči, ljutito u notes nažvrljala par neurednih bilježaka po kojima sam sutradan napisala nekakvu sumanutu polukritiku polu-rewrite scenarija, tek toliko da to izbacim iz sebe. Gotovo ništa mi u filmu zapravo nije odgovaralo: gluma je bila u najboljem slučaju prosječna, kemija između Laure i Čudovišta nepostojeća i nisam se nasmijala ni na jednu šalu. No film je na mene svejedno ostavio utisak. Koliko god mi finalni proizvod suštinski nije odgovarao, na papiru mi se ipak svidio način na koji je redateljica Caroline Lindy obradila temu fantazije. Naime, utjecaj fantazije se tijekom filma ne prikazuje kao djetinjasta zabluda koje se Laura, ako želi savladati izazove s kojima je suočena, mora odreći. Iako to publici nikada nije eksplicitno objašnjeno, otpočetka vidimo da je Čudovište plod Laurine mašte, odnosno aspekt njezine psihe koji je eksternalizirala kako bi sama sebi pomogla. Kada bismo čudovište u potpunosti izbrisali iz filma, dobili bismo priču o djevojci koja se polako zaljubljuje u zapostavljene dijelove sebe te se nakon prekida dugogodišnje toksične veze uči osloniti na vlastitu snagu. Fantazija i sanjarenje tako postaju Laurino sidrište – ona kroz fantazije samo prividno bježi od svijeta, dok joj one zapravo služe kao metoda pomoću koje se s njim suočava. To je osobito vidljivo u sceni finalnog okršaja između Laure i Jacoba, koja predstavlja radikalnu intruziju fantazije u realnost. Čudovište se napokon stapa s Laurom u trenutku kada je ona pomoću fantazije spremna zakoračiti u zbilju. Propadanje iz zbilje u fantaziju, ispostavlja se, nije nužno izbjegavanje problema – ono također može biti način samoosvješćivanja i unutarnje borbe.
O vlastitim mi je fantazijama čak i pred najbližim prijatelj⁞icama oduvijek bilo teško govoriti. Otvoriti se o njima stvorilo bi mi jednaku nelagodu kao kad bih dopustila nekome da mi prčka po utrobi. Tijekom života internalizirala sam poruku da u svemu tome ima nešto užasno sramotno, nešto gotovo nalik masturbaciji. O toj mi je temi djelomično teško govoriti i zato što mi je neugodno prihvatiti da je većina mojih sanjarija neizostavno sadržavala romantične elemente. Kako predvidljivo girly, ne? Od vremena kada sam kao namrgođena dvanaestogodišnjakinja sa slušalicama u ušima tumarala po Vrbiku i na lajni navlačila svoga tvrdoglavog maltezera Charlija, u svojoj sam glavi zapravo živjela jedan prilično razrađeni rom-com. Tada još nisam znala za Seks i grad, ali izgledalo je otprilike tako. Bilo je tu svega – od prekida i selidbi, romana i nastupa do, naravno, svakakvih ljubavnih zavrzlama. U mojim bi se maštarijama često odigravali i maskirani događaji iz stvarnog života. Sigurna sam da bih, uz malo truda, mogla ispisati cijelu kronologiju svog života kroz fantazije kojima sam se u tom trenutku zabavljala (ili tješila).
Na sličan način živi i protagonistica filma Timestalker Alice Lowe (2024.), koji mi se nedugo nakon Your Monster našao na radaru. Šašava Agnes je, na prvi se pogled čini, na sebe navukla neobičnu kletvu; osuđena je na to da se neprestano reinkarnira iz stoljeća u stoljeće te da svaki život izrazito nasilno okonča nedugo nakon što upozna odgovarajuću verziju svoje nesuđene ljubavi, Alexa (Aneurin Barnard). Agnes tako pratimo kao srednjovjekovnu švelju, seksualno frustriranu plemkinju iz predrevolucionarne Francuske i opsjednutu groupie iz 80-ih, dok se Alex analogno s njom pretvara u na smrt osuđenog propovjednika-prevaranta, slavnog razbojnika i arogantnu disco zvijezdu. Svakom svojom metamorfozom Agnes postaje sve uvjerenija da je njoj i Alexu suđeno da budu zajedno te da će je veza s njim spasiti od dosadnog života punog kajanja i neostvarenih želja.
No iako se film na početku predstavlja kao priča o (doslovno) fatalnoj i nepobjedivoj transhistorijskoj ljubavi kojoj ni smrt ne može stati na kraj, gledatelj⁞icama uskoro postaje jasno da Agnes zapravo pati od teškog slučaja erotomanije – uvjerena je da joj Alex šalje skrivene poruke i signale, dok njega za nju zapravo nije ni najmanje briga. Agnes se s tom tužnom činjenicom mora suočiti na grupnoj terapiji, gdje joj terapeutkinja (Kate Dickie) objašnjava da zapravo ne putuje kroz vrijeme, već da se jednostavno zaplela u mrežu vlastitih izrazito vividnih (povijesnih) fantazija inspiriranih filmovima, knjigama i videospotovima. Stvar, doduše, ne kulminira očekivanim raspletom u kojem se Agnes odriče svojih fantazija i uči prihvatiti realnost, naprotiv. Agnes na kraju odrješito odbija prihvatiti da nije autorica vlastite realnosti te odlučuje još dublje zakoračiti u unaprijeđenu verziju fantazije koja se ovoga puta ne vrti oko muškarca, već centrira nju i njezinu najbolju prijateljicu (i potencijalnu ljubavnicu). Alice Lowe na taj način svoj film završava nedvosmislenom afirmacijom fantazije kao nečega što ne samo da nam čini dobro, već ima i snažan transformacijski potencijal. Umjesto da je proguta, fantazija je ono što Alice napokon dopušta da postane junakinja vlastite priče.
Nešto slično vidim i u YA povijesnom romanu The Anchoress Robyn Cadwallader (da, uspjela sam nekako napraviti puni krug). Sedamnaestogodišnja Sarah na početku romana postaje rekluza jer tuguje nad smrću mlađe sestre i vjeruje da će je povlačenje od svijeta učiniti jačom, svetom i nedodirljivom. Trudi se ispunjavati sve svoje dužnosti i biti uzorna rekluza, no fantazija joj se usprkos njezinim nastojanjima postepeno sve više uvlači u život. Sarah prvo počinje halucinirati glas prethodne rekluze koja je umrla u njezinoj ćeliji, a kasnije, u najupečatljivijoj sceni romana, doživljava vrlo intenzivnu seksualnu fantaziju o Isusu, jedinom muškarcu čije tijelo smije gledati. Njezin zatvor nije samo fizičke prirode – on je i u njezinoj glavi, u pravilima koja si je nametnula te u strahu od vlastitih potisnutih želja. No, upravo se kroz fantaziju – neželjenu, neumoljivu – njezini zidovi počinju urušavati. Sarah na kraju romana odlučuje da ipak, bez obzira na društvenu osudu koju će ta odluka izazvati, želi izaći iz svoje ćelije. Kada kasnije razmišlja o tome, detektira da je upravo fantazija o Isusu ono što joj je omogućilo da napravi taj presudan korak. Fantazija, umjesto da je drži zarobljenom i pasivnom, postaje njezin izlaz.
Stvarne rekluze, nažalost, nisu imale tu priliku. Ako su ikada i čeznule za nečim izvan svoja skučena četiri zida, morale su tu čežnju duboko zakopati i zadržati za sebe. Čini mi se da sam provela toliko vremena fatalistički tretirajući vlastitu izolaciju kao nešto neizbježno i totalno da sam zaboravila da ja, ovdje i sada, zapravo mogu birati kada ću se povući, a kada vratiti među žive. Kao da sam smetnula s uma da osama, koja je oduvijek donekle bila moje prirodno stanje, može biti i nešto treće – ne trajni bijeg, nego mjesto privremenog utočišta. Fantazije su me također, shvatila sam, oduvijek spašavale na način koji nisam znala prepoznati. Možda nisu bile znak da ne pripadam stvarnom svijetu, nego način da ga podnesem, da ga oblikujem tako da mi postane podnošljiv. Rekluze nisu mogle istupiti nazad u svijet – njihovi su zidovi bili doslovni, a njihova izolacija nepovratna. Ali ja za razliku od njih, koliko god se puta odlučila povući, uvijek mogu izaći. Polako se pomirujem s time da ću uvijek balansirati između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, između stvarnosti i onoga što bih htjela da ona bude. Ali sada znam da povlačenje nije isto što i nestajanje. I znam da ću se uvijek, koliko god mi se to u trenutku činilo nemogućim, na kraju vratiti.
Otvori komentare
Nema još odgovora