Island

Nakon što sam već isplanirala i rezervirala cijeli svoj put na Island, otkrila sam da je Anne Carson bila tu više puta, a bar dvaput u mjestu imena Stykkishólmur. Jednom na medenom mjesecu, a jednom na tromjesečnoj rezidenciji u nečemu što se zove Vatnasafn, ili Knjižnica vode – tri sobe od kojih je centralna puna prozirnih cilindara koji idu od poda do stropa, a ispunjeni su vodom islandskih glečera. Neki od glečera više ne postoje jer su se otopili, postoji samo uspomena u obliku vode u cilindru u Knjižnici vode.

Odlučila sam dodati 3 sata vožnje u svoj zadnji dan kako bih to mogla vidjeti, ali na kraju nisam.

Sve je elementarno na Islandu. U smislu da sve izgleda kao svijet sveden na osnove – nebo, crna zemlja, oštri i zaobljeni oblici. U drugom smislu, vulkani su preveliki a valovi predivlji da bi zaboravili tko će pobijediti, elementi ili ljudi.

Svako jutro oko 9 sjedam u svoj auto, Nissan Juke bijele boje, benzinac, automatik, palim grijanje na 24, žicom spajam mobitel s autom, postavljam bocu s vodom, skidam jaknu, vežem se, namještam google maps, namještam muziku, iz malog džepa fanny packa vadim melem, nanosim melem, najbolji prijatelj svake obitelji, palim motor, krećem.

Moja je garderoba uglavnom plastična: četiri majice od filca iz Decathlona kupljene posebno za ovu priliku (hot pink, električno plava, crna, crvena), tople tajice na razmeđu lila i sive s leopard uzorkom, lagano se sjaje na razmeđu ružnog i lijepog, udobna duga suknja s prorezom (100% poliester), posuđena jakna, i onda stare tajice, posuđene čarape, šal, posuđene gojzerice, tenisice.

Što me dovelo ovamo, osim košmarnog putovanja od 31 sata? Osim busa u kojem bi se svako malo s nekog drugog sjedala kao iz tempiranog osvježivača zraka otpustio oblačić mirisa, ali umjesto balzamirane vanilije, mesnati mirisi; salama, salama, još salame. Sjećam se najjasnije dečka koji je sjedio dijagonalno od mene i gledao Vikinge na svom gejmerskom laptopu, jeo je sendviče i mrvice su raskošno padale po tastaturi s crvenim pozadinskim svjetlom. Padale su i padale, prštale su, a on nije mario, nije čistio mrvice s tipki i između tipki i sigurno već ispod njih, a ja sam mislila „Zašto, zašto si ovakav?“. Osim trajekta na kojem sam spavala na restoranskoj klupici obučenoj u sjajnu bordo plastiku. Osim aviona u kojem sam prvi put bila sigurna u svoju novu stvarnost: više se ne bojim aviona (tko sam ja uopće?) i prvi put imala mogućnost gledati filmove koje avion nudi (Game Night i Isle of Dogs, to sam odabrala). Osim dvije plaće. Osim želje, najugodnijeg oblika gladi.

Valjda onaj osjećaj: nagli prizor svjetlosti koja pada žuto i sporo na meso biljaka u teglama ili deblo iznad šljunčanog puteljka ili nešto treće. Neočekivani pogled u neko dvorište iz kolotečine ulice uvijek me zaustavi čak i kad nastavim hodati i imam potrebu samo ostati, tamo u jantaru nečijeg tuđeg, uređenog života. Island je taj osjećaj, ali rasporen i s utrobom vani, po cijelom nebu – mogućnost izmještanja u svakom naletu vjetra.

REYKJAVIK

Hostel je u samom centru pa sam odmah bila opkoljena vunenim proizvodima i plastikom u obliku puffina, vikinga, zastava i aurore borealis. Toliko suvenira djeluje suludo pored gole ljepote Islanda i njihova me nepotrebnost živcirala. Za razliku od drugih, glupih turista, ja sam već pri slijetanju udahnula dušu otoka i postala prava Islanđanka, i to nacionalistkinja.

Ispalo je da šesterokrevetnu sobu dijelim s 5 muškaraca od kojih su trojica dobauljali kasno u noći, kao skupina rakuna na previše fermentiranog voća, te glasno disali u svom stuporu do jutra. „Zašto muškarci?“, mislila sam pužući natrag u san. Za (besplatni) doručak pojela sam vafle s džemom, komad dinje, čašu soka od naranče i salvetu, kao prava dama. Onda sam napravila jedan krug oko Hallgrímskirkje, koja se dizala točno 100 prosječnih koraka do boga, skupila stvari i otišla.

VIK

Dok vozim, gledam kroz prozore lijevo i desno i ponavljam „jebemti mater“. To je moj najtočniji opis Islanda.

Stajem da pogledam Skógafoss, kao i tristotinjak drugih turista u tom trenutku. Većina nas pokušava uslikati vodopad i dugu ispod njega, ostatak samo pozira. Fotkam predivne slike nekog muškarca kojeg ne mogu maknuti iz kadra. Svi se lagano sjajimo od vodene maglice koja plazi po nama. Izgledamo glupo, u kontekstu, i tako tromo, mi s plastičnim jaknama i kostima koje se ne lome u spektar. Skógafoss huči, indiferentno.

Vozim dalje: ovce, ovce, ovce, oker, brda. Na brdima crte. Stiješnjeni stijenama probijaju se do dna tanki mliječni potočići; točno kao tuga.

Stižem u Vik, koji je sto kuća i jedna crkva na kosini do vulkanske plaže. Hostel drži kokoši i cipele se skidaju čim uđemo u kuću, ali te stvari nisu povezane. Netko je bio pažljiv s uređenjem ovog hostela, s namještajem i detaljima, kao da tu živi. Najviše mi se sviđaju pločice na prvom katu – zid ružičastih pločica isprekidan crnim pločicama sa šarenim prizorima matadora i plesača flamenca.

Jedem fini ručak od islandske ribe u neočekivano finom restoranu za koji sam dobila bon. Nakon toga siječem Vik na putu prema plaži. Tamo nema nikoga osim velikih valova, bijelog sunca i slavnih hridi koje strše u daljini. Ne želim ih uspoređivati sa zubima, ali izgledaju kao loši zubi. Pijesak je crn na način koji se opire mom poznavanju pijeska; djeluje kao da vlada tajnama svemira, ali možda su to samo predrasude.

Iznad crkve nalazim konje koje neko vrijeme promatram. Bijeli konj pase travu i usta mu se šire i nabiru kao guma. Penjem se preko brda i oko jama i bagera natrag odakle sam krenula, u svoju sobu, a onda u dnevni boravak gdje pokušavam čitati, ali previše je hladno.

Pijem kakao i gledam kroz staklo benzinske na Ring Road. Tako mala cesta, skoro je nestala u sumraku. U ruksak-vrećici nosim u hostel kutiju čaja, čips, skyr i nekoliko orašastih tabli s čokoladom iz jedinog supermarketa u Viku. Zgodni plavi prodavač čisti aparat za kavu, radio svira, zvonce na vratima najavljuje male plime hladnoće. Ja imam sve što mi treba. Slomljeno srce, ali i kutiju čaja da se ne razbolim, ukusni kakao, ovu samoću luksuzniju od svile. I negdje daleko iza mene, na moru, svi koje volim samo izranjaju i zaranjaju u mrak kao glave tuljana.

HÖFN

Höfn ima 7 puta više stanovnika od Vika i bar mi se 7 puta manje sviđa. Ovo je ribarski grad, poznat po jastozima. Hostel je u predgrađu, ali iznutra liči na bolničko krilo, dezinficiran od šarma. Predgrađe se nastavlja u travu pa u mulj pa u more.

Na putu do Höfna stala sam kod Jökulsárlóna, glacijalnog jezera, kao i mnogi, mnogi turisti. Neki su se vozili u gumenjaku između ledenjaka, dok smo mi ostali milili po obali. Možda nikog drugog neće iznenaditi, ali bilo je izrazito hladno. Unatoč tome, morala sam dotaknuti led golim rukama. Veći su komadi bili bijeli, a manji blistali kao čiste ideje. Sjetila sam se kako Robert Frost opisuje led koji je pao s breza: „Such heaps of broken glass to sweep away / You’d think the inner dome of heaven had fallen“. Bio je bijednik, ali znao je izabrati metaforu.

U vožnji je svirao radio i nova Mitski, ali njena se glazba spoticala o krajolik. Odjednom i potpuno obuzela me spoznaja da trebam Björk. Prije puta razmišljala sam koliki je klišej slušati Björk dok putuješ Islandom – sad sam se sramila svoje pretenciozne gluposti. Kad sam došla u sobu skinula sam Homogenic i Greatest Hits. Onda sam se smjestila u krevet i dala još jednu šansu Marvelous Mrs. Maisel. Gospođa Maisel me živcirala, ali sjajno se nosila sa svojom životnom situacijom ljubavne napuštenosti. Činilo se da mogu od nje učiti.

Jednom sam osobi u takvoj situaciji rekla „možda bi ti pomoglo da čitaš poeziju“. Bilo bi manje neugodno da sam joj hračnula u ruku. Ali bila sam ozbiljna – od svih laži o poeziji, najveća je ta da nije korisna. Kroz tjedne kad sam bila od trulog lišća i odbačenih štapova provela me jedna pjesma Bernadette Mayer. „Be strong Bernadette“, počinje Bernadette, i svaki stih češlja nešto novo u meni, dok sve nije malo više na svom mjestu.

Legla sam rano, no drugi nisu. Susjede iz neke od soba smijale su se i kliktale i uporno satima išle u WC kao da je tamo smisao života. Nekoliko sam puta bila na rubu da izađem i kažem im šta ih ide, da im autoritativno i s loše prikrivenom histerijom poručim da neki ovdje pokušavaju spavati pa ako bi mogle malo TIŠE, HVALA. Dok sam doručkovala svoju pločicu i pila čaj pojavile su se u kuhinji, slet korejskih anđela s maskama za lice, i retroaktivno ih uopće nisam mrzila.

HÚSEY

Ukrcavam se u auto i spremam krenuti za Húsey, a na crvenom grmu pred hostelom nakupljaju se kristali snijega. Prvo jutro bez sunca i moj prvi islandski snijeg, koji pada kao da mu se ne da.

Uskoro sam na Ring Roadu, gdje možete voziti i voziti a ne sresti skoro nikoga. Ovo je Island kakvog zamišljate: nebo je bijelo, tlo je bijelo i oker, svuda gdje pogledaš planine, oštrina i zamućenost odjednom, a ispred u svojoj crnoj koži cesta. Puštam Homogenic.

Ništa nisam znala o Björk prije 18, 19 godina kad sam kupila CD Homogenica, nakon što sam ga mjesecima uzimala, okretala i razgledavala, diveći se čudnoj ženi na omotu, i onda vraćala na policu. Bila sam kao dobro pecivo – vrlo svježa.

„Bachelorette“, epska (ne)ljubavna pjesma, četvrta na albumu, počinje isto kao i uvijek: gudačka sekcija diže napetost prvih 8 sekundi i onda se pjesma strmoglavljuje u svoju melodiju. Ona mi je od početka najdraža.

Tog ljeta na moru svake sam noći pored jastuka držala discman i preslušavala Homogenic. Vani je bio mol, riva, fešta, ali tu su bili elektronički zvukovi i guturalni urlici primjereniji mojim snovima. I ideja Islanda, egzotičnog zaleđenog otoka.

Sve je elementarno na Islandu, u smislu da sve izgleda kao svijet sveden na osnove, i čini se da je zarazno. Dok kreće „Bachelorette“ novogradnja mog života sravnjuje se otkrivajući temelje: Björk mi je prva pokazala kako kroz grube metafore reći delikatne osjećaje i bilo je revolucionarno. A onda više nije. Zaboravljanje onoga što nas je uljepšalo – jer se ne želimo sjećati da smo ikad bili drukčiji – nož je u srcu ljubavi. U Nissanu lebdi mrak morske sobe, tinejdžerka tužne kose stišće play, ja s kraja ljubavne pjesme dajem gas niz kilometre ceste na Islandu. Ne mogu vjerovati da sam ovdje. „I’m a fountain of blood in the shape of a girl“, pjevamo, jedina krv u obrazima bjeline, i u tom sam trenu zahvalna na svemu što sam napravila dobro.

Što je iz dramaturške perspektive savršen trenutak da poginem.

Da brže dođem do Húseya moram s Ring Roada sići na manju cestu, koja je zapravo planinski prijevoj znakovita imena Öxi. Što sam bliže planini, to je snijeg gušći, a tlo bjelje; vrlo logično. Tek je 11 i trebala bih biti u Húseyju za dva sata.

Stanje na cesti daleko je od savršenog, kao i sama cesta koja je više makadam nego cesta (iako u to vrijeme još nisam upoznala puno značenje pojma „makadam“), no osjećam se dobro u svom Jukeu s pogonom na sva 4 kotača.

Brisači maksimalno brzo čiste pahulje, cesta je prekrivena svježim snijegom, a ja sam prešla na Greatest Hits. Već dugo nisam vidjela nijedan auto, što nije loše jer je Öxi taman toliko širok da se na njemu blisko mimoiđu dva vozila. S moje desne strane dižu se stijene koje pripadaju planini. S moje lijeve strane otvara se ponor. Ovo je makadam – nema ograde. Krećem u zavoj koji se penje udesno, u maglu…

Možda je sad dobar trenutak da vam kažem više o Öxiju.

Prvi rezultat kad guglate prijevoj, što sam učinila dosta dugo nakon našeg susreta, vodi na sajt www.dangerousroads.org, koji kaže (naglasci moji):

Öxi pass is a mountain pass at an elevation of 539m above the sea level, located in eastern Iceland. It’s recommended you avoid this pass outside of summer and during bad weather.

The road to the summit is called Axarvegur (939). It’s a well maintained gravel mountain road but narrow and steep, with sections up to 17%. Along the road you will be literally driving up and over a mountain. From sea level to over 500 meters as you zigzag your way up various steep inclines along a ravine.

Do not travel this road in severe weather conditions. Avalanches, heavy snowfalls and landslides can occur anytime, being extremely dangerous due to frequent patches of ice. The drive has many blind corners – you never know that a car is coming in front – and the road is really narrow and slippery makes it even worse from water cascading from the mountains when it rains. The road is a shortcut that saves you about 60 km of driving between Höfn and Egilsstaðir instead of taking the Ring Road.

Krećem u zavoj koji se penje udesno, u maglu. Juke i ja napadamo uzbrdicu. Savladavamo oko 70% uspona, a onda Juke radi nešto što mi je potpuno novo: otkazuje poslušnost. Umjesto da nas dovede do vrha, počinje kliziti unatrag. Dodajem gas, ali događa se samo jalovo brujanje motora; gume se na sekundu vrte na mjestu pa zalelujaju u stranu, i klizimo. Kočim, ali to, kao što svi znamo, ne pomaže – Jukeovo je kretanje još hirovitije. Ne pomaže ni ručna. Klizimo, i da ne odemo u provaliju okrećem volan ulijevo i pokušavam nas zadržati što više na sredini. Negdje iza ušiju točno osjećam taj svježi snijeg koji sabijamo gumama, njegovu prhkost. Napokon – moj četvrti dan automatika – ubacujem u parking mode. Juke klizi još sekundu a onda staje na mjestu.

Otvaram vrata i izlazim iz auta, za svaki slučaj. Osjećam se lagano, kao da bih mogla poletjeti, kao da sam malo već krenula prema nebu. Sve skupa nije trajalo duže od sedam sekundi. Gledam taj zavoj usred ničega i trudim se duboko disati. Toliko je usko da se ne usuđujem okrenuti auto, i ne znam kako bih se uopće suočila s provalijom. Pored aviona i morskih pasa, moj je treći drugi najveći strah visina. Preostaje mi da vozim u rikverc niz Öxijeve serpentine do točke gdje se mogu okrenuti bez pogleda u bezdan.

Pokušavam krenuti u rikverc. Prilično je loše. U vožnji sam već razvila naviku laganog razgovora sa sobom, a sad poprima oblik bodrenja: „Sve je ok! Ti to možeš! Samo polako! Ok je!“. Prebacujem u parking mode, pijem vodu i razmišljam što će se dogoditi ako razbijem auto i hoće li me itko naći ako padnem u provaliju. I onda, niotkuda, tj. iz suprotnog smjera, nailazi veliki auto s dvoje ljudi. Mašem im kao da me mogu ne primijetiti.

Vozač, Amerikanac, spušta prozor i ja spuštam svoj. Dovoljno smo blizu da se poljubimo. Kažem im da sam krenula u tom smjeru, a on mi kaže „no way“ da prođem dalje. Kažem da ionako ne mogu ništa jer auto klizi. Ok, oni će stati i pomoći mi ga okrenuti. Staju malo dalje i vraćaju se do mog prozora. „I’ve got experience with these roads, do you want me to turn it around?“, pita on. Prolazi duga sekunda prije nego što kažem „Ok, yes, please!“. Super je neovisnost, ali draži mi je život.

Nažalost ne primjećuje da je ručna još dignuta pa je njegovo okretanje auta dok se pola kotača ne vrti nepatvoreni horor za sve. Kad sjedam natrag za volan jedina mi je misija što prije napustiti Öxi. „State of emergency, how beautiful to be“, pjeva vidovito Björk.

Silazimo s Öxija, i kako silazimo, prijevoj zatvaraju. Veliki uskličnici poručuju „Ni u ludilu! No way!“.

Upućujem se prema Breiðdalsvíku, gradiću u blizini. U neizvjesnim situacijama na putu najbolje je natočiti još benzina, pa to i činim. Odlučujem pokušati drugom cestom. Neki su njeni dijelovi crveni na google mapsima, ali okoliš djeluje pitomije od Öxijevog. Želim doći do Egilsstaðira, koji je čvorište sjeveroistoka.

Vozim otprilike sat vremena i ide dosta dobro, dok se prizor ne počne kvariti. Sve je više snijega i bljuzge, a osim njih pojavljuje se i planina. Manje je zastrašujuća od prethodne, ali kad se pokušam popeti uz prvu uzbrdicu, Juke samo otkliže natrag.

Ostajem na dnu uspona par minuta kao dijete koje je palo na pelenu i ne zna ustati, kontemplirajući. Najedanput u retrovizoru vidim crvenu točku; približava se. Pored mene ubrzo prolazi auto manji od mog i uspješno savladava strminu. Gledam ga kako se penje uz jedan pa drugi zavoj, sve više uz sve bjelju cestu, ne posustajući. U mozgu mi treperi misao „Ako može on…“. A onda auto staje. I nastavlja stajati. Samo stoji i stoji i stoji, nepomičan i crven visoko u tišini planine, kao vrisak koji je zapeo u grlu.

To je dovoljno Isijavanja za mene za danas. Okrećem Jukea i vraćamo se do Breiðdalsvíka najbrže što možemo, što je 50 na sat.

Konačno sazrijeva spektakularna spoznaja koja mi pada na glavu kao klavir: ja nemam zimske gume. Imam ono suprotno zimskim gumama – ljetne gume. Nazvane po godišnjem dobu „ljetu“, poznatom po suncu, dobroj zabavi i cestama bez snijega i leda, od čega je bar dvoje rijetko prisutno na Islandu u 10. mjesecu, a nijedno sad sigurno nije u okolici mojih ljetnih guma.

Parkiram pred hotelom u Breiðdalsvíku. Kao prvo, moram na WC. Kao drugo, moram saznati kako doći do Egilsstaðira. Već je 14:30 i ovaj dan ne postaje ništa duži, osim metaforički. Recepcionar mi pokazuje koje su ceste zatvorene, koje su u lošem stanju i koja bi me mogla dovesti do odredišta. Moram ići dugim, zaobilaznim putem uz obalu. Tamo nema snijega. Skidam aplikaciju sa stanjem na islandskim cestama.

Bio je u pravu: obalna je cesta čista i crna. Vozim neko vrijeme gotovo spokojno. A onda, iza jednog zavoja, pogled od kojeg zastaje dah – surova i prekrasna islandska obala; niz litica koje se pod pravim kutom strovaljuju u more. A uz sam rub ide cesta. Ona, naravno, nema ogradu. Pa nismo bebe! Što će nam zaštita od sigurne smrti!

Teško je voziti kad ne možeš uopće pogledati desno jer je metar i pol desno od tebe ambis. Vozim 5 minuta i stišćem volan kao da ga želim ubiti. I onda više ne mogu. Na jednom ugibalištu, koje je samo malo šira litica, okrećem Jukea i idem natrag. Idem natrag u Breiðdalsvík. Ostat ću tamo u hotelu ovu noć, možda i sljedeću, možda ostatak života s novom obitelji, ali voziti ovom cestom više neću.

Nisam prešla ni deset kilometara kad se skoro zabijam u nekog idiota koji stoji na cesti. Shvaćam da stojimo podno pizzerije. Prošlo je 15 i nisam ništa jela od nevinih vremena Höfna.

Ulazim u pizzeriju kao šerif ili luđakinja. „DOBARDAN“, vičem. Konobarica je plava, jedra i na vrhu čela ima ravni, horizontalni ožiljak koji ide širinom glave. Imam mnoga pitanja koja će ostati neodgovorena. Što se nudi, zanima me. Pokazuje mi ogromne smeđe kobasice pa usmjeravam naš fokus na pizzu. „Ovo je naša najpopularnija pizza“, kaže, i prstom upire u drugu pizzu na jelovniku. Na pizzu idu hrskava slanina, krem sir u tipu Philadelphije i svježe datulje. Apsolutno, kažem. To je pizza za mene. Dajte mi ih osam.

Dok čekam pizzu, moram obaviti jedan poziv.

– EuropCar, izvolite

– DOBARDAN

– Dobar dan

– Čujte, mislim da imam auto s ljetnim gumama. Možete provjeriti? Registracija je HX U85

– Hmmm, samo malo (pauza)

– Naime, auto se kliže na cesti. Tako da sam sigurna da imam ljetne gume. Ali možete pogledati

– Hmmmm. Da. (pauza) Da, auto ima pogon na sva 4 kotača

– Da

– Da. Znači da ne bi trebalo biti problema

– Da, ali mislim da je to nebitno ako ima ljetne gume, a na cesti je snijeg

– Hmmmmm

On je hladan kao špricer. Zaista nije uopće uzrujan. U Reykjaviku ni nema snijega. Što je uopće snijeg nego najnježnija voda?

Zamišljam kako stišćem njegovu glavu u malu lopticu koju bacam u svemir. Dolazimo do rješenja, a rješenje je da odem do Egilsstaðira, gdje će mi vulkanizer staviti zimske gume.

Zovem servis da im najavim svoj dolazak. Čovjek na telefonu primjereno je šokiran i moli me da vozim polako i oprezno. Napokon zadovoljština. Uto stiže i pizza, ali jedem samo dvije kriške. Ostatak uzimam sa sobom, a još jednu krišku žvačem u hodu, kao kul osoba.

Suočavam se, ponovno, s cestom smrti. Ovoga me puta neće poraziti. Nakon stravičnog početka cesta se odmiče od ruba litice i opet osjećam tijelo. Glatko stižem u Egilsstaðir. Promatram vulkanizere dok rade, šećem po travi oko servisa, a onda je Juke gotov. Aplikacija pokazuje da je cesta do Húseyja u voznom stanju. Pola 18 je. Mogla bih stići prije mraka.

Ali na putu do Húseyja čeka me još jedno posebno iskustvo. A to iskustvo je – makadam do Húseyja.

On, naime, nije cesta nego beskonačan niz rupa, nešto kao čipka ili moje znanje njemačkog. Ali nijedna usporedba ne može dočarati čistu tjelesnost vožnje kroz rupe. Ovaj se makadam i ja sad intimno poznajemo. Za koji mjesec rodit ću mu malo dijete od blata, s rupama umjesto očiju.

Cijelo naše druženje, kojih 40 minuta, slušam „Pagan Poetry“ na repeat. Uspijeva me održati u pravom stanju uma, odnosno dovoljno daleko od silaska s onoga što mi je od uma ostalo nakon čitavog ovog dana i 40 minuta poskakivanja lubanjom.

Zaboravila sam spomenuti da makadam vodi na kraj svijeta. Kilometrima nema nijednog drugog auta, nijedne kuće, nijednog svjetla. Stižem u Húsey taman kad sunce zalazi.

Sastoji se od konjušarnice i dvije kuće: u jednoj kući živi nekoliko žena, vlasnica hostela, a druga je kuća hostel.

Dobila sam sobu s 4 kreveta, ali imam ju cijelu za sebe. Kažu mi da su u kući još dvije cure, Njemice, ali one sad nisu doma i soba im je na katu. Nikad ih ne vidim. U Húsey su došle jer uče trenirati konje. Kakve istinski fascinantne živote drugi vode.

Kuća je dom, topla i puna starog namještaja i fotografija nekog muškarca koji očito više nije među živima. Liježem na krevet koji sam odabrala, pored prozora, i jedem ostatke pizze uz Mrs. Maisel.

Pitala sam gospođu u drugoj kući o polarnoj svjetlosti; jesu li prognoze koje pratim na internetu točne, je li zadnjih dana bilo svjetlosti. Odgovorila je jednako neuzbuđeno kao na sva moja pitanja. Ona svima kaže da gledaju ako je nebo bistro. Ali noćas je preoblačno.

Neko vrijeme svejedno gledam. Crnilo neba je potpuno i nijemo. Kao ugašeni televizor, ali još tužnije.

Razmišljam o ljubavi kao neobnovljivoj energiji ili vezivnom tkivu koje se troši. Sve prolazi, sve se mijenja, sve se potroši. Ljudi to govore kao da je utješno, i nekima valjda je. Ali nekima treba 8 do 9 mjeseci da potroše sapun za ruke. A mogli bi i duže, ako treba. Mogli bi se prati sjenom sapuna, onda i sjenom sjene. Uvijek sam voljela kako Brel kaže „sjena tvoje sjene, sjena tvoje ruke, sjena tvog psa“. Samo da potraje. Neki su ljudi takvi. I što s nama? Što s nama?

AKUREYRI

„Soba broj 9, vaš je krevet broj 4“, rekla je recepcionarka. „Broj 4, aha, a kolko ih ima?“ „Ima ih 10.“ „10? Wow! A je l’ soba puna?“ „Sad još nije, ali bit će! To je naša party soba, haha! 😉 Dobra zabava!“ „HAHAHAHA“, nasmijala sam se prirodno.

Morala sam izaći što prije iz ovog hostela i sobe koja je još bila veličanstveno prazna.

Akureyri je pravi grad. Ima i shopping centar i islandsku verziju Lidla. Svejedno ga se može prehodati u pola sata.

Kad sam se vratila u sobu, na krevetima pored mog bilo je dvoje Poljaka, očito par. Oboje su nosili jednake islandske veste.

Umor je došao i pala sam mu u zagrljaj kao Kolinda Grabar Kitarović. Spavala sam snom kovanica na očima, nedodirljivo. Ujutro sam stavljajući fotke na Instagram kliknula na svoju lokaciju da vidim što drugi ljudi slikaju. I onda sam ih ugledala – sretna lica nad kojima palucaju dugi jezici od svjetlosti, te noći u Akureyriju. „Neeee“, zacvilila sam. Svjetla su bila tu a ja sam opet gledala samo u sebe.

Poljaci nisu bili komunikativni, ali kad sam se pakirala za odlazak u ruksaku sam pronašla složene muške gaće. Izvukla sam ih i promatrala na svjetlosti i dalje prazne sobe (pojavio se još samo jedan muškarac). Bile su kao nepoznata životinja ili poruka na stranom pismu. Odložila sam ih na okvir njegovog kreveta pažljivo kao bebu štakora.

Bilo je vrijeme da pođem.

ÓSAR

Makadam do Ósara još je gori od onog do Húseyja, ali nemojte Húseyju reći da sam to rekla.

Ósar je nekoliko kuća u blizini Hvítserkura, impozantne vulkanske hridi koju turisti dolaze pogledati i fotografirati a onda odlaze dalje. Hostel je velika bijela kuća na kojoj piše „Ósar“.

Pored hostela stoji mala i nova metalna građevina u stilu kioska koja ljeti služi kao recepcija i dućančić, a sad je na njoj nalijepljen papir s mojim imenom. Poručuje mi da se sama smjestim u sobu broj 5. I skinem cipele, naravno.

U kući nema ni fiktivnih Njemica – potpuno sam sama. Ja, par katova, i podrum za Kevina McCallistera. Prozor gleda na stotinu islandskih ovaca koje jedu, spavaju ili samo egzistiraju u svojoj formi čupavih lopti. Izlazim ih gledati iz blizine.

Poslije se spuštam do plaže, uz koju se more pjeni i bruji. Dugačka je i zasuta algama i školjkama, darovima plime koje uzimam. Šetnja do hridi traje neko vrijeme. Na povratku me lovi strah da će se plima vratiti i zauzvrat me uzeti k sebi, pa hodam brže i strmim se puteljkom penjem na više tlo.

Dok gledam Good Place i jedem sendvič netko kuca na vrata moje sobe. Otvaram velikom bijelom nasmiješenom Islanđaninu, koji se vrlo srdačno ispričava što me nije mogao dočekati – morao se baviti farmom. Jako mu je žao. Ali vidio je da sam izašla u šetnju. Vidio me među ovcama i na plaži. Gledao me kako šećem, da.

U glavi mi bljesne slika podruma, punog mračnih kutova i alata. Kaže mi da mogu i zaključati kuću, ako će mi tako biti ugodnije.

U mraku Ósara i bijele su ovce nevidljive, i zapravo mi je vrlo ugodno. Možda me farmer ne želi raskomadati i zalediti. Možda samo traži malo društva ili čak nekoga tko bi htio ostati s njim, i s ovcama i valovima, tu na još jednom kraju svijeta.

Najstrašnija je u ovoj kući lakoća s kojom bih pristala.

REYKJAVIK

Moj je zadnji dan na Islandu bio u Reykjaviku; zatvorila sam krug. Išla sam u par galerija i muzeja i puhao je najjači vjetar koji sam ikad osjetila. Morala sam ruke držati čvrsto prekrižene na prsima da mi ih ne otpuše. Kako bih još bez njih?

Navečer sam se išla počastiti nečim slatkim. Odabrala sam mjesto na Laugaveguru gdje rade vafle i razne tople napitke, pa tako i licorice coffee za odvažne. Privukao me taj izazov. Kava i sladić – dvije stvari koje nimalo ne volim – zajedno bi mogle stvoriti nešto dobro, kao jabuka i celer u waldorfskoj salati. Naručila sam licorice coffee i iznenadila se. Ne pićem, koje je bilo degutantno, nego svojim optimizmom. Popila sam skoro pola šalice.

Na ulici sam se mimoišla s mladićem koji je furiozno mahao violinom u plavoj plastičnoj vrećici. Svatko vodi svoju bitku. Svi ćemo isto skončati, a njegova violina prva.

Jedan je utješan pristup smrti misliti na slavne ljude koji su već umrli. Npr. na T.S. Eliota. Ako je mogao on… Sličnom logikom, utješno je što je Anne Carson napisala „The Glass Essay“, jednu od najljepših pjesama o prekidu i slomljenom srcu, a onda godinama kasnije došla na medeni mjesec u Stykkishólmur.

Tog sam jutra još mislila otići u Knjižnicu vode, gledati što je ona gledala dok je tri mjeseca tamo živjela. To bi bio savršeni krug. Mogla sam to tako vividno zamisliti; kako bih došla i stala, i što bih osjetila, i što bih kasnije o tome napisala.

O glečerima i prolaznosti, različitim ljubavima i gubitku. O tome da ćemo uskoro živjeti u stanju vječne melankolije. Ne samo pojedinci koji se nježno sapunaju, cijela vrsta. Neće biti dovoljno knjižnica za sva ta sjećanja.

Ili, ne znam, nešto veselije. Kako god, nisam bila; morala sam produžiti za Reykjavik. Anne Carson je bila, i napisala:

„Why did I come here.
New wind every day.
Life is for pushing back.“

Ok.

Slušam Greatest Hits do kraja, do aerodroma. Svaki put kad „Pagan Poetry“ počne, kao stakleni alarm, natrag sam u onom snježnom danu, na onom makadamu u utrci sa suncem.

Najdirljiviji je uvijek kraj – Björk rastrgana između prepuštanja drugoj osobi i samoočuvanja. „This time“, obećaje, „I’m going to keep me all to myself“.

„Da“, mislim dok pjevamo, „all to myself“. Bit ću samo svoja. Neću više vjerovati nijednom obećanju, nikada. Više me nitko ne zanima i nitko se ne može približiti. Ostat ću 50 kilometara daleko, u Nissan Jukeu sa zimskim gumama. Navući ću na ovaj vodoskok sloj granita pa željeza pa stakla. Zadržat ću sve što imam za sebe.

I dok najljepše i najuvjerenije pjevam, znam, dobro znam da neću.