Stisak hrvatskih kanselistica

Nisam ovo očekivala od Vida Barića, ali prečesto mislim da su muškarci progresivni samo zato što nose šarene košulje.

Ako ne pratite hrvatsku književnu scenu, referiram se na Vidov jučerašnji članak „Spisak hrvatskih feministica“, reakciju na tekst Dunje Matić „Vrisak hrvatskih feminista“ o čudnovatom predstavljanju romana Psi Dore Šustić i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića na festivalu Vrisak, koje je Barić moderirao uz Nikolu Petkovića.

Priznajem, „Spisak hrvatskih feministica“ privukao me jer sam se ponadala da ću pronaći svoje ime, no nikakvog spiska nije bilo, što je sasvim razumljivo kad tekst pročitate – Barić očito ne zna tko su hrvatske feministice (sic), a kamoli što pričaju. (Ok, duboko u tekstu otkrivamo da je to zapravo fiktivni spisak koji hrvatske feministkinje slažu, ali tko bi to tako shvatio?)  

Budući da je vrlo nezadovoljan neozbiljnom reakcijom (feminističke) javnosti na spornu promociju, potrudit ću se odgovoriti maksimalno ozbiljno, služeći se prilagođenom sokratskom metodom. Tekst prenosimo u cijelosti!

Počelo je jednim tekstom, a onda je krenulo prekomjerno granatiranje.

Budući da su me neki od gelera i samoga dohvatili (mnogi mi se ovih dana javljaju u inbox, razočarani činjenicom kako “nisam stao u zaštitu autorice”), osjećam potrebu komentirati “spornu” promociju romana Dore Šustić i Zorana Ferića na riječkom Vrisku, pa i uz očit rizik da me se u narednim mjesecima proglašava portparolom “pisaca na poziciji moći”. Čuli ste već za tu promociju, koja je od jednog loše osmišljenog i vođenog događaja (sigurno ovdje ne mislim tvrditi da smo napravili dobar posao) postala tema br.1 u hrvatskoj književnoj provinciji, u kojoj je od samoga teksta oduvijek bilo mnogo važnije tko se, kako i kome obratio pa još i – zamislite – pred svim tim ljudima, u live prijenosu jednog od najvećih domaćih književnih festivala.

Previše ratne metaforike za moj ukus, ali ok. Šta je bilo dalje?

Teren za konačni obračun sa seksistima u domaćoj književnosti pripremila je Dunja Matić, objavivši na Vox Feminae tekst naslovljen “Vrisak hrvatskih feminista”. Uslijedilo je unisono aplaudiranje autorici i njezinom uratku; euforija je to slična onoj kada hrvatska nogometna reprezentacija ostvari kakav dobar rezultat, pa se ljudi međusobno zalijevaju pivom, valjaju po podu i ližu asfalt po kojemu su do maločas skakali. I znam, lijepo je feštati. Međutim, sveopća radost i veselje – opće je poznato – onemogućuju bilo kakav vid kritičkog odmaka, rekapitulacije ili ponovnog promišljanja viđenog/pročitanog.

Tekst u trenutku pisanja na fejsu VoxFeminaea ima 248 lajkova, 10 komentara i 26 šerova. Stranica Hrvatski feministi na instagramu nema ni 300 folovera.

(Za usporedbu, posljednji status Hrvatskog nogometnog saveza o tome kako je mladi napadač Roko Šimić postigao vodeći pogodak u gostujućoj pobjedi RB Salzburga u ovom trenu ima 540 lajkova, 19 komentara, ali samo 2 šera.)

Svakako se slažemo da je u jednom užem krugu ljudi tekst Dunje Matić vrlo čitan. No interpretirati podršku, tj. slaganje s tekstom koji je artikulirao dio problema sa seksizmom književne scene kao „euforiju“ te „sveopću radost i veselje“ čini mi se izrazito neobičnim. Kao netko tko godinama komentira našu seksističku svakodnevicu, samouvjereno ću reći da je ta aktivnost prilično lišena euforije. Ne mogu, doduše, reći da recepcija teksta nije bila emocionalna, ali to je emocija mnogo sličnija skidanju cipela koje su te cijeli dan žuljale. Ali da, bilo je i smiješno.

Autorova mi interpretacija pak sugerira da on cijelu situaciju promatra vrlo emocionalno, što mu onemogućuje neki Vid kritičkog odmaka. Je li to moguće?

Jer, da je među svim tim navijačima ostalo pribranih ljudi netko bi, valjda, pogledao opet tu tribinu pa pokušao locirati što je u njoj bilo baš toliko problematično da se u danima iza nje, jedan Zoran Ferić na najgnjusniji način razvlači po mrežama gdje ga se (anonimno) “razotkriva” kao “ljigavog pervertita”, uz pozive da ga se prestane čitati (tako se manifestira teror cancel kulture, koji Dunja Matić propušta ili ne želi vidjeti). Točno je da Ferić (još) nije ostao bez izdavača, pa ni posla, da mu knjige nisu sklonjene s polica i da on (još) nije persona non grata u društvu. Kao što je točno da se takvi procesi odvijaju blitzkriegom i “odozdola”, da kreću iz mase (često anonimne) i da su mreže (bolje je reći: hajka na mrežama) u kratkotrajnoj povijesti globalne cancel kulture ostale upamćene kao – mjesto na kojemu sve započinje.

Osobno sam odmah pogledala cijelu snimku tribine, jer sam čini se pribrana i volim znati o čemu pričam, a pogledali su i svi s kojima sam to komentirala. Bila je puno gora od klipova jer se gledajući cijeli događaj možemo do kraja izmarinirati u nelagodi, i onoj Dore Šustić i onoj vlastitoj. (Zanimljivo, Vid Dorinu nelagodu i doživljaj situacije uopće ne spominje?)

Poziv da lociram što je točno problematično u nečemu vrlo očito problematičnom taktika je s kojom sam se mnogo puta susrela. Sugovornik koji na to poziva vjeruje da je njegov argument neoboriv jer bi samo izjave poput „žene su manje vrijedne od muškaraca“ ili „žene nisu ljudi“ ili „žene su za madraca“ mogle biti smatrane seksizmom. Ako se locira neka mnogo blaža fraza ili rečenica – poput čuđenja što mlada žena tako razborito i elokventno priča o vlastitom romanu – sugovornik će reći da je izvučena iz konteksta ili da je samo nespretno sročena ili, naravno, da to uopće nije seksizam. Ako se pak govori o nečemu manje konkretnom od riječi – o atmosferi, tonu, govoru tijela, načinu obraćanja – to će tek biti potpuno irelevantno, praktički halucinacija, iako je upravo to najobičniji oblik svakodnevnog seksizma.

Ali koga briga za seksizam kad je tu Vidova omiljena tema: kultura otkazivanja! Maša ju je baš prošlog tjedna objasnila puno bolje nego što bih ja, pa ću je jednostavno citirati:

„Moje je načelno mišljenje da kultura otkazivanja ne postoji, ili da jedva postoji, i da je to jedan od termina koji su nametnuli konzervativci, u rangu rodne ideologije, da bi pokušali utišati kritičke glasove na internetu. Što je stvarno, rekla bih, kukavički potez. Da je kultura otkazivanja iole moćna, već bi se vidjele njezine konkretne materijalne posljedice i možda se onda ne bi nazivala kulturom, nego politikom ili ekonomijom otkazivanja jer čim je nešto kultura, jasno je da nema veliku političku moć ili utjecaj. U vrijeme u kojem se u SAD-u zabranjuje pobačaj, zabranjuju knjige u školama, profesori dobivaju otkaze ako predaju književnost koja ima makar i naznake queer tema, onemogućuje se pristup zdravstvenoj skrbi trans osobama, ‘kultura otkazivanja’ ni izbliza nema takvu moć i ne postoji na isti način na koji postoji stvarna politička i ekonomska represija moćnih nad nemoćnima.

Ako je nekome važnije da tekst Winnetoua ostane nepromijenjen od činjenice da je Amerika izgrađena na genocidu autohtonih naroda, rasizmu i seksizmu, to je zaista vrlo uska ambicija. Tako da je ‘kultura otkazivanja’ po mom mišljenju konzervativan termin kojim se pokušava ušutkati kritika seksizma, rasizma, homofobije, transfobije, i općenito reakcija na poziv da ljudi konačno preuzmu odgovornost za ono što govore i rade u javnoj sferi. A s druge strane, mislim da ta kritika nažalost nema dovoljnu moć da promijeni stvari. Može možda utjecati na javni diskurs, može se činiti kao gnjavaža ljudima koji se boje da će ostati bez privilegiranih položaja, ali zapravo nema značajne posljedice. Nitko tko je ‘otkazan’ nije izgubio ni novac, ni moć, ni položaj u društvu.“

I pitanja: koje su to globalne cancel kulture? Koji su primjeri terora cancel kulture u Hrvatskoj? Zna li Vid Barić uopće išta o internetu? Može li Vid Barić napraviti neki spisak kenslanih muškaraca? Možemo li dobiti bar jedan jedini spisak?!

Pa, pogledajmo onda što se i na koje sve načine odvija na tim istim mrežama, koje određuju ljudima živote i presuđuju krivima i nedužnima, a vezano uz slučaj “sporne” riječke tribine, i kako to izgleda obračun razjarene publike s Ferićem i Petkovićem (ja za sada nisam neka meta, osim što sam postao meme na Twitteru). Riječ je o ekskluzivnoj prilici da se iz bliza vidi sam začetak tog čuvenog procesa kanceliranja. U kakvoj epruveti to raste, i kakvo je intelektualno poštenje onih koji pokreću takve stvari? To nas ovdje zanima. Iskoristimo, zato, priliku i zadubimo se u posljednje taktike domaćih kancelista. Pogledajmo dobro u njihova čarobiranja, šibicarske trikove i intelektualni kapacitet, bolno sažet u nekoliko jeftinih sličica i video-klipova.

Sličnost… prejaka je…

Preko noći je, vidjeli smo, na domaćem svemrežju niknulo nekoliko kvazi-satiričnih stranica i straničica, na kojima se ljuti protivnici razračunavaju s Ferićem i Petkovićem, i to tako da van konteksta rezuckaju i objavljuju dijelove njihovih izlaganja. Riječ je – naravno – o manipulativnoj i bezobraznoj taktici sitnih novomedijskih žmuklera i prevaranata.

Riječ je… o tome da tako funckioniraju društvene mreže, tko bi stavio video od 40 minuta na reel ili story??, pliz nauči internet. I opet, cijela je snimka još gora. Dalje?

Taktici koja prije podsjeća na Stjepu Bartulicu dok kopa po djelima suvremenih autora u potrazi za tobože skandaloznim rečenicama, nego na intelektualnu ljevicu koja bi se morala znati razračunati sa seksizmom (naravno, u slučaju da ga prvo uspješno locira). Zatim se ti manipulativni video-klipovi – u kojima Ferić, primjerice, navodi kako je “i on napisao feministički roman”, u kojemu je ženski lik “podređen, ali i dalje feminist” – dijele u svrhu ostrašćenog blaćenja, ridikulizacije pisaca i – htjeli to kritičari priznati ili ne – poziva na bojkot i konačni izgon dotičnih iz javnog života.

Ne volim ponavljati tu toliko citiranu rečenicu Margaret Atwood, ali stvarno – žene se boje da će ih muškarci ubiti, muškarci se boje da će im se žene smijati.

O ne, rugaju se piscima koji vlastitom voljom u javnosti pričaju gluposti! Komentira se njihove cjelovite i nenamontirane rečenice! Žene im se smiju!! Kako ružno i kako okrutno da ne mogu neopterećeno lupetati!

Nikola Petković na istom tom Vrisku (via Hrvatski feministi) čita ovu fantazmagoriju:

Kako bi to moje tijelo trebalo procesuirati?!

Odrastite.

Riječ je o tipičnoj društvenomrežnoj hajci, otužnoj tiktokizaciji nečega što bi trebala biti ozbiljna rasprava. I gore od toga: riječ je o definitivnom intelektualnom sunovratu domaće aktivističke ljevice, odavno potučene do razine memea. Toj i takvoj ljevici – pokazuje, nažalost, ovaj primjer – očito nije drugo preostalo nego da i sama kooptira internetski meme kao nekakvu metodu borbe, društvene kritike, pa da onda na taj način pravi “spiskove nepoćudnih”, šireći te manipulativne video-klipove pred krvožednim ljudima na internetu, u klasičnom fast food maniru društvenih mreža.

Što bi trebala biti ozbiljna rasprava? Seksizam?

Dragi Vid, feministički rad/pisanje traje već stotinama godina. Feministkinje različitih pristupa i zaleđa desetljećima se i desetljećima ozbiljno bave seksizmom, eksploatacijom i odnosima moći. Napisani su milijuni stranica, izgovorene milijarde riječi, a da o svim oblicima i postignućima političkog organiziranja i ne govorim. Svejedno se čini da ti, Vid Barić, o tome znaš manje nego što stane u jedan meme, puno manje nego u jedan TikTok, i da te feminizam zanima isključivo u onoj mjeri u kojoj baca sjenu na tvoju osobu.

I zbog čega, oprostite, ne bi bilo istine u onome što Ferić priča? Što je tu toliko skandalozno? Feminizam i ženska podređenost (recimo, u pornografiji) i dalje je tema i u samim feminističkim krugovima. I dok se neke feministice kunu da je pornografija apsolutno zlo za žensku stvar, one iz suprotnog feminističkog tabora slave porno-glumice – ili djevojke koje se bave webcammingom – kao utjelovljenje čiste ženske emancipacije.

Ništa nije skandalozno u onome što Ferić priča. Skandal – odnosno tlaka – je u tome da se muškarci drže kao revolucionari kad iznose ideje koje su brojne feministkinje već obradile i obrađuju pametnije, zanimljivije i bolje.

Drugim riječima, tko je Zoran Ferić da nam otkriva na što žene imaju pravo?

Zbog čega onda, molim vas lijepo, Ferić nema pravo takvu podređenost pripisati KNJIŽEVNOM LIKU, pa onda još o tome i otvoreno govoriti na književnoj tribini, bez da ga se poslije maltretira po mrežama i razapinje kao “ljigavog pervertita”? Pogotovo ako se uzme u obzir da čovjek piše o podređenosti u seksualnom smislu, dok je, kad je riječ o stvarnom odnosu između žene i muškarca u romanu, ženski lik zapravo dominantniji, snažniji. Ali, da bi se to uvidjelo potrebno je pročitati Ferićev novi roman. Neće biti dovoljno zavrtjeti tih par klipova na internetu i priključiti se provincijalnoj hajci.

Provincijalnoj hajci?

Da, provincijalnoj hajci. Znate već kako stvari stoje u provinciji: jedna krv, jedan jezik, jedan narod i – kako sada, nažalost, vidimo – jedan feminizam. Svi drugi su neprijatelji.

Mmm, ok.

Pročitala sam Ferićev roman – pribranost! – i sve mu ovo može samo koristiti jer ne znam zašto bi se o njemu inače pričalo. To, naravno, nije feministički roman, niti to želi biti, ali nije ni dobar roman, no prvo o feminizmu.

To što se muški lik osjeća ugrožen mladošću ženskog lika ne čini nešto feminističkim tekstom, ni u šali. To što je muški lik fasciniran mladošću i seksom s mladim ženskim likom još manje. Ženski lik nije dominantan, ali čak i da je – zbog muškarčeve ugroze i fascinacije – ta je dominacija neuvjerljiva kao i sam ženski lik. Napisana je patronizirajuće i stereotipno, a sve je skupa bolno neseksi.

Evo jednog karakterističnog paragrafa, s početka romana:

Ti si, dušo, nešto teško zamislivo. Kako pomiriti tu tvoju samosvijest mlade žene, tu zrelost, tu pamet, sa skvičanjem pretučene hrpe mesa na koju navaljujem i silujem je i onda, kad je to napokon gotovo, prevaljujem se s tebe i buljim u strop i želim umrijeti. A ti se opet sklupčaš u pozi silovane žene i kad je zauzmeš, ne smijem te neko vrijeme ni taknuti, ni poljubiti ni pomilovati vjetrićem iz usta.

Vjetrićem iz usta, da, iz usta vjetrićem. Ovo su ozbiljne stvari! LITERATURA!

„Poza silovane žene“ (?) ponavlja se kroz cijeli roman, očito zato da nas pripremi za finalnu epizodu silovanja tj. „silovanja“. Ne, nisam nonšalantna s navodnicima, nego je „silovanje“ zapravo umjetnički performans, ali ga pripovjedač doista i opisuje kao silovanje pa je sve skupa vrlo konfuzno. Mislim da je tzv. poanta ta da ženski lik vrhunac svoje moći i dominacije ostvaruje baš kroz to silovanje/„silovanje“, što je uistinu provokativno i promišljeno i dalo mi je za misliti, haha, ne.

Ono što posebno živcira kod dijela lijeve kulturne javnosti koja se trenutačno zgraža nad nastupom Ferića i Petkovića i ridikulizira ih po mrežama, jest što ne mogu otvoreno priznati da su kancelisti. Politička identifikacija je prvi čin intelektualnog poštenja. Legitimno je zahtijevati da se isluženi pisci i autoriteti na sceni sklanjaju, a da se prilika i honorari pruže mlađima, svježijima. I ne zaboravimo: politički korektnijima. Ali, čemu onda skrivanje, zašto nitko od kritičara ne može otvoreno izustiti: “Da, mi smo kancelisti i želimo kancelirati Ferića i Petkovića zato što su puni sebe, dosadni i ne sviđa nam se kako razmišljaju o feminizmu, a pritom su im i književni likovi ovakvi i onakvi.” Nije uopće neobično u današnjem svijetu, kažem, htjeti svrgavati književne autoritete i kvazi-autoritete, rovariti po kanonu, pa i obračunavati se sa suvremenicima oko toga o čemu se može pisati, ili kako bi se trebali ponašati književni likovi. Ali, to te stavlja u pomalo nezgodnu poziciju. Uz bok nekih likova s kojima se nitko ne želi fotografirati.

Ok, now we’re cooking napokon.

O ovom zadnjem dijelu sa svrgavanjem književnih autoriteta i rovarenjem po kanonu – dragi Vid, to je radio svaki književni pokret, to je doslovno srž književnosti, molim te. Uz bok koga, Majakovskog?! Would!

O kanceliranju (valjda kanseliranju? kensliranju?) tj. otkazivanju vidi gore. Ali:

Da, ja sam feministkinja i želim da hrvatskim piscima napokon postane jasno da pitanje feminizma nije (samo) političko nego i estetsko pitanje. Zapravo, to je vrhunsko estetsko pitanje.

Time ne želim reći da trebaju nakalemljivati feminizam u svoje romane (što Ferić na neki način radi) ili pisati feministički (?), ne, ne.

O čemu je Ferićev roman? O muškarcu u krizi srednjih godina, o muškarcu koji se suočava sa starenjem i smrću. O MUŠKARCU, što znači o maskulinitetu, koji je u patrijarhalnim društvima poput ovog toliko defaultna kategorija da je praktički nevidljiv. Ali to JE roman o maskulinitetu, ne o ljubavi, ni o seksu.

Koliko bi zanimljivije bilo čitati roman koji je toga svjestan!

No nemoguće je promišljati maskulinitet bez suočavanja s njegovom kritikom. A ta se kritika zove… Što me dovodi do pitanja:

Kako netko može biti pisac a da ga ne zanima i da ne čita feminizam? U jednoj toliko mačo književnosti? Koliko je skučena vaša znatiželja? Zašto uopće pišete? Koja je svrha vaše književnosti? Koliko se puta muški subjekt može ogledati i ostvariti u ženskom objektu?

Dodatno je fascinantno to da su hrvatski pisci, pogotovo ovi stariji, mahom ovisni o uvjerenju da pišu iz autsajderske pozicije, da su nekako neprilagođeni, da baš oni prokazuju licemjerje društva…

Halo? Vi ste establišment! The call is coming from inside the house!!

Nije li u književnosti sve dopušteno – inzistiraju moderatori Barić i Petković – nije li?! (Pitanje također znači: nije li svaka feministička kritika Ferićevog romana čisti konzervativizam, politička korektnost, maltene CENZURA?)

Ne.

Književnost, dobra književnost, treba biti uzbudljiva i uznemirujuća i na neki način nova, a ako nije nova, onda bar jako jako vješta u onome što radi.

Književnost ne smije biti vjetrić iz usta.    

I onda se u svemu traže neki grandiozni narativi, poput seksizma i mizoginije kojih na ovoj tribini nije bilo. Kako smo, uopće, došli do momenta u kojemu krindž postaje sinonim za seksizam? Krindž je bezvezna, svakodnevna kategorija dok je seksizam nešto mnogo ozbiljnije. Ili je barem nekoć tako bilo. U doba prije pojave internetskih memeova i društvenih mreža.

Kad je točno tako bilo? U doba sufražetkinja? AFŽ-a? U ’70-ima? U koje bi doba Barić smatrao seksizam i mizoginiju dovoljno ozbiljnim problemima da o njima govori?

Jer guglajući „vid barić seksizam“ ne pronalazim nikakve tekstove u kojima se Vid bavi tom mnogo ozbiljnom temom na način na koji se ovdje bavi kulturom otkazivanja. Gotovo kao da je sav njegov feministički angažman isključivo „anti“ predznaka.

Nema nikakve sumnje da je ova tribina bila promašaj, i da oba ova romana zaslužuju puno bolje predstavljanje pred publikom. Nikola Petković je rano u razgovoru skrenuo u opasne vode, to je definitivno odredilo tribinu i ja ne mislim da je to bio mudar njegov potez.

Pošteno.

Kao što ne mislim da je prema Dori Šustić ispao seksist (krindž, da). A Ferić još manje. 

Agree to disagree.

Zaključno, istina je da se oba ova romana suštinski bave istom stvari. U jednom je riječ o opsesiji mlađe žene prema starijem muškarcu, a u drugom obrnuto. I svi mi koji se odbijamo praviti da smo pali s kruške, dobro znamo da Dora Šustić, odnosno njezin lik u romanu – u današnjem svijetu kancelistički orijentirane, pravedničke publike – imaju puno veće “pravo” na taj i takav književni glas. I to jest neka tema za razgovor, u normalnim okolnostima.

Samo, okolnosti odavno nisu normalne.

Ok.