Moja prijateljica, buduća liječnica povijesti, nazovimo je Lea, kad se nađemo, umjesto partije bridža ili razgovora o zadnjoj knjizi Judith Butler koju ni jedna od nas nije pročitala, mi bacimo rundu najdraže nam discipline Pepeljuginog petoboja, poznate kao “Koja je odrasla u većem siromaštvu?”.
“Mi nismo imali centralno, ni tople vode, a zimi smo si u krevet stavljali zagrijani crijep”, započet će ona. Standardno otvaranje, na koje spremno uzvraćam: “Mi smo živjeli kao podstanari u nedovršenoj kući punoj kukaca, ugrizao me škorpion, morala sam primati injekcije penicilina”. “Morala sam pješačiti dva sata do škole, nismo imali auto”. “Tja! Moji starci nikad nisu ni naučili voziti”. “Mi smo bili toliko siromašni da sam u Zagorju mogla računati samo na jedno more – Panonsko”.
Tu ja obično krenem s nizom oštrih udaraca: sve četvero spavali smo na istoj spužvi, na podu (krevet nismo imali), dok mi se starci nisu rastali. Bilo je i udaraca, i krvi. Novi brak, još obiteljskog nasilja, pa samohrana majka s troje djece. Cijelo moje djetinjstvo njezinog rada na hitnoj, bezumne smjene, noćne, nekad sam spavala kod nje na poslu. Stalne selidbe, život na crno. Do moje šesnaeste selili smo sedam puta, potucali se kod kojekakvih maminih prijateljica kroz mjesece ljeta dok su nas gazde deložirali zbog turista. A svako je podstanarstvo uvijek ispadalo preskupo: jednom je gazdaričin sin, dragovoljac Domovinskog rata, pred mojim očima nasrnuo na majku, od silovanja je pobjegla u kupaonicu. On je onda opalio rafal po griljama.
“Ali, odrasla si na moru!”, zaključuje pobjedonosno Lea. I onda se smijemo, i smijemo, jer koji kurac da radimo.
Antonela Marušić nije sportska novinarka, pa joj ne treba zamjeriti nepoznavanje mojih olimpijskih postignuća. Ipak, osupnuo me njezin tekst “Identitetske politike bez klasne optike”, kojim oživljava deset godina staru polemiku s Jasnom Žmak u kojoj sam tada tek statirala. Antonela Marušić pitanje autohomofobije i autanja danas jasno vidi kao prvoklasno klasno pitanje, a kritiku koju joj je nekoć Žmak uputila proziva primjerom klasne slabovidnosti, pa i implicitne opresije, u kojoj odjednom i ja igram zapaženu ulogu.
Za one kojima je ova polemika promakla jer žive pod zemljom i nemaju prijatelje, ukratko: 2011. Antonela Marušić objavila je “prvi hrvatski lezbijski roman” Posudi mi smajl pod pseudonimom Nora Verde. Tim povodom gostovala je u emisiji Drugi format na HRT-u, zajedno sa mnom i Ladom Čale Feldman. Dok smo Čale Feldman i ja sjedile “na svjetlu” i govorile iz svojeg polja stručnosti (Čale Feldman: poststrukturalizam, feminizam; ja: lezbijstvo), Nora Verde odlučila je, pak, kulturnoj publici objaviti se s drugog kraja studija, iz mraka. Kritiku Jasne Žmak isprovocirao je, prisjetimo se, ne sadržaj, već format nastupa Marušić u liku Nore Verde, čiji je identitet bio audiovizualno modificiran do neprepoznatljivosti. Žmak je takav “iskorak u mrak” prepoznala kao simptom autohomofobije, ali i kao puno opasniju političku poruku imperativa skrivanja i raspirivanja srama LGBTIQ osoba. U svom tekstu Žmak kritizira “režiju” Verde, kao i produkciju HRT-a, koji je omogućio postavljanje takvog tipa performansa. Nakon objave Žmakove vivisekcije, Antonela Marušić kritiku je spremno uvažila i integrirala. Tad se to činilo kao dragocjen okret na polemičkoj pozornici, gdje se protagonisti uglavnom bodu do posljednje kapi krvi, bez uzmaka. Hrabro, pomislila sam. Svaka čast. Ništa nije teže od mijenjanja mišljenja pred utemeljenim argumentom, i pred publikom. Katarza bez mrtvih. Gromoglasni aplauz.
Ispostavilo se da to ipak nije bio kraj drame. Nakon desetljeće dugog intermeca, Marušić joj se vraća kroz naknadno stečenu “optiku” i perspektivu, inzistirajući da je njezin tadašnji medijski nastup bio oblikovan, pa i uvjetovan, njezinom klasnom potlačenošću. Za potrebu uprizorenja klasne borbe, ostale likove (Žmak, Čale Feldman i mene) prikazuje kao sebi nadmoćne, privilegirane figure. Razmatrajući (auto)homofobiju kao proizvod klasne opresije, Marušić – istom logikom – čin autanja formatira kao pitanje privilegije, nešto što si mogu priuštiti samo oni pod okriljem (više) srednje klase, podbočeni ozbiljnim “društvenim kapitalom” i “obiteljskim zaleđem”.
(U jednom ranijem tumačenju iste epizode, nudila je, međutim, posve drugačiju “optiku”, tvrdeći da je svoj identitet zatajila kako bi od majke sakrila svoje “petljanje s drogama / porocima” i proglašavajući se “aktivistički nekorektnom”. S obzirom na to koliko često mijenja dioptriju, valja se zapitati: treba li Antoneli Marušić bolji oftalmolog?)
Iako mi je prva reakcija bila iritacija i odmahivanje rukom, tekst mi je tijekom dana proslijedilo toliko osoba da je bilo jasno kako se očekuje replika. Žmak će, pomislila sam. Dobra je u tome, a i glavna je meta teksta, uostalom. Međutim, odmah se ukazao problem: svaka kritika klasnog iskaza Antonele Marušić u kojem te Antonela Marušić proziva za privilegiju kojom – svjesno ili nesvjesno – tlačiš Antonelu Marušić, brzopotezno se može diskreditirati kao reprizno upražnjavanje te iste privilegije. Uistinu, dok Jasnu Jasnu Žmak opetovano proziva i retorički izaziva, Marušić joj svojom tezom u suštini vezuje ruke, jer lati li se profesorica, spisateljica, kulturna tajkunica Žmak tipkovnice i odgovori li na tekst bilo kako osim isprikom i priznanjem pogreške (na kakvo je Marušić onomad, sad veli, bila prinuđena), samo će potvrditi sve što joj je Marušić predbacila. Žmak se, shvatila sam brzo, neće oglasiti.
Jebiga, vidim ja, morat ću odgovor napisati sama.
Ili?
Vrativši se tekstu, shvatila sam da me sve više obuzima bijes, tip ljutnje koji mi obično aktivira percipirana nepravda. Ovaj je tekst intelektualno nepošten! – proderala sam se ispod glasa. Ali dere li se to iz mene Mima Simić, rodna teoretičarka i aktivistkinja, ili Mima Simić, nepravedno naguženi lik u članku Antonele Marušić? Znala sam samo jedno, odgovor ne smije biti osobni obračun. Kanim li se upuštati u konstruktivnu i politički potentnu analizu, ego bi valjalo staviti na stranu i pokušati vidjeti što sve (i kako) tekst Antonele Marušić čini onkraj percipirane štete mojoj veličini.
Staviti ego po strani, međutim, nije lako, znat ćete to ako je i vaš dimenzija omanjeg anesteziranog slona. I zato, da bi odgovor bio objektivniji i pametniji, u pomoć sam pozvala osobu čije analitičke vještine cijenim više i od svojih vlastitih, i koja je – za ovu priliku ključno – smrtna neprijateljica moga ega. Ipak smo bile u vezi punih pet godina.
Ladies and gentlewomen, without further ado…
Iva Radat!
Mima: Ivo, dobro došla u moj google doc. Kao prvo, da riješimo pitanje vrijednosti tvog intelektualnog rada. *Ovaj tekst nije sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, pa tvoje vrijeme i trud neće biti kompenzirani. Imam li tvoj pristanak?
Iva: Naravno, besplatni intelektualni rad moja je specijalnost – iako ga sufinancira jedino prekarijat.
Mima: Koje su ti bile prve impresije na tekst Antonele Marušić?
Iva: Moj prvi dojam bio je da je vrtlog osjećaja koje Marušić iznosi u tekstu autentičan. Ne sumnjam da je proživjela vrlo teške emocije prije, tijekom i nakon autanja majci, kao ni da ju je trauma autanja u homofobnoj sredini učinila opreznom pri kontempliranju javnog istupa u liku Nore Verde, spisateljice koja promovira svoj roman. Odnosno, mislim da iskreno svjedoči o svom emotivnom odgovoru, kako na homofobiju, tako i na kritiku Jasne Jasne Žmak. Općenito, u svom pisanju Marušić ne preza od podastiranja svog unutarnjeg svijeta čitateljici. No, to kao da ima (ne)namjerni učinak diskreditacije ili čak brisanja tuđeg emotivnog doživljaja. Mogli bismo jednako tako postaviti pitanje kako se osjećala Jasna Žmak gledajući Noru Verde u zamračenom studiju – i ako bi ona u odgovor na to navela, primjerice, nelagodu, susramlje i grozu, bi li to njezinu kritiku učinilo probavljivijom samoj Marušić? U tom mi se smislu čini da Marušić nerijetko polaže monopol na emotivnost i ranjivost, i to u sklopu tekstova u kojima ne dobivamo ravnopravni uvid u tuđi emotivni doživljaj.
Mima: Da, koliko god suosjećam s nesumnjivo autentičnim iskustvom homofobne (auto)opresije povrh siromašnog odrastanja, serviranje te traumatske potke u ovom kontekstu djeluje mi iskalkulirano. Svi koji se bave pisanjem, a i dosta onih koji se bave čitanjem, znaju da je tekst konstrukt, performans u jeziku. Odabir riječi, epizode, protagonističke perspektive itd. uvijek je promišljen, režiran – ništa od toga nije slučajno. I ranjivost je pritom također performans. Ranjivošću u tekstu predajete se na milost i nemilost publici – a tko bi vas tako jadnu imao srca šutirati, pa čak i kad napravite pizdariju? To mi je silno problematična strategija – bolno iskustvo koje nas ima iskupiti od odgovornosti za politički štetne postupke.
Da ti kažem, kad sam tad došla u Drugi format, nisam pojma imala kako će stvar izgledati, i kad sam vidjela tu cijelu scenografiju – smrzla sam se. To mi je bilo kao šaka u trbuh. Cijeli svoj političko aktivni vijek borim se protiv najrazličitijih vrsta šutnji i zataškavanja, i onda se nađem u “intelektualnoj emisiji” javnog servisa u kojoj svjedočim prizoru iz svoje aktivističke noćne more. I gle, ja tad nisam apsolutno ništa komentirala – jer sam suosjećala sa zakrabuljenom autoricom kao ljudskim bićem. Ali s njom kao političkim subjektom ne mogu suosjećati – i točka. A svaki put kad javno nastupaš, ti si politički agent, subjekt, i moraš snositi posljedice za svoje postupke. U trenutku kad odlučuje gostovati u Drugom formatu, Antonela Marušić je novinarka s dugogodišnjim iskustvom rada u medijima, od neprofitnih do korporativnih. Nije talac u studiju HRT-a, zna u koju emisiju dolazi – i želi u nju doći, jer želi legitimitet koji dolazi s Drugim formatom. I vidljivost (sic!) za sebe, odnosno knjigu. Želi “profit” nastupa u medijima, ali nije voljna platiti ceh. A znaš li tko plaća ceh za njom? Plaćaju ga lezbe s druge strane ekrana – one kojima šalje poruku da ne mogu slobodno postojati. Ceh, u konačnici, plaćaju i tri i pol dežurne lezbe čija je jedina životna funkcija hodati svijetom s etiketom. Pazi, Ivo Radat, mene na Drugi format nije zvalo kao filmsku kritičarku (makar imam nagradu!), ni kao spisateljicu, ni kao prevoditeljicu. Zvalo me jer sam autana lezba, da pričam po tisućiti put o svom autanju. Ja sam, zapravo, u emisiju došla odraditi posao Antonele Marušić, a plaća mi je bila trbobolja.
Iva: Dakle, ne slažeš se s tvrdnjom da je Žmak “uzela mjere” Nori Verde poput dobre krojačice, kao što to Marušić tvrdi, već da je “krojačica” i dizajnerica ovog iskustva sama Marušić, dok je Žmak poslužila tek kao svojevrsna modna kritičarka.
Mima: Apsolutno! Marušić se neprestano postavlja u ulogu zbunjene, nevješte, pa i medijski nepismene stranke – žrtve okolnosti, pa onda i žrtve kritičarke; uvijek se nekako njoj taj život dogodi, zadesi je poput meksičkog meteora obitelj dinosaura usrid marende. “S Prisavlja ću otići zbunjena i zabrinuta, s nejasnom slutnjom da se dogodilo nešto zbog čega bih mogla zažaliti”. U tom trenutku, sa svojih 37 godina i ozbiljnom novinarskom kilometražom u nogama, ona dolazi na javnu televiziju, s jasnim scenarijem kako da je se snima i što će reći (pitanja se najčešće dobiju unaprijed, koliko znadem) – ali onda sve završi zbunjenošću i nejasnom slutnjom da joj se u studiju nešto dogodilo! Antonela Marušić ne čini, njoj se događa. I tu ja vidim najveći problem s Antonelom Marušić – nije spremna prihvatiti odgovornost za svoje riječi i postupke.
Iva: U redu, ali pada mi na pamet djelić iz kritike same Žmak u kojem sarkastično uspoređuje zakrabuljenu Noru Verde s maloljetnim žrtvama silovanja, primoranima potražiti anonimnost u mraku televizijskog studija, e da bi mogle progovoriti o svom iskustvu. Tom usporedbom po meni Žmak promašuje, jer zapravo nenamjerno svraća pozornost na nepravednu raspodjelu stigme u javnom prostoru koja se prečesto lijepi za žrtvu prije nego za počinitelja. Ne bismo li mogli zaključiti da se Marušić osjećala jednako ranjivom i izloženom, iako nije učinila ništa pogrešno niti sramotno, kao i silovane žene primorane zaštititi se od srama kojeg im društvo nezasluženo upisuje, i da je zato inscenirala takav medijski nastup?
Mima: Paralela ti je na mjestu, ali u trenutku dolaska u Drugi format, Marušić nastupa iz autorske, a ne tek iskustvene pozicije. Ona ondje nije kao pretučena lezbijka, već kao autorica lezbijskog romana i u tome je ključna razlika. Za razliku od žrtve silovanja, ona ima kompletnu kontrolu nad narativom, i ima privilegiju pristupa javnom prostoru, u prestižnoj kulturnoj emisiji, gdje može reći apsolutno što i kako god želi. A budući da je riječ o javnom djelovanju, kritičarka ima svako pravo taj nastup sasjeći, baš kao što bi imala pravo sasjeći i njezinu knjigu.
Dodatno je problematično što Marušić prikazuje takvu vrstu nastupa kao jedinu alternativu nepisanju, kao da joj je kakav zlikovac metnuo obje ruke u škrip i sad joj po njima prijeti udarati batićem za meso odbije li poziv Vlatke Kolarović. Paralelno montirajući trenutak svog zakrabuljenog nastupa na Drugom formatu sa svojom tadašnjom dramatičnom obiteljskom situacijom (strah da će nakon što joj objave identitet ponovno biti izložena majčinom bijesu, povrijeđenosti, uvredama, gubitku kontakta…), Marušić od čitateljice traži razumijevanje za baš ovakav nastup na televiziji koji se – međutim! – nije morao dogoditi. Postavljajući čitateljicu pred jedini navodni izbor (“Nisam imala hrabrosti pokazati majci napisanu knjigu, ali nisam željela ni prestati pisati”), Marušić implicira da nije mogla naprosto objaviti knjigu i suzdržati se od kamuflažnog TV nastupa, kad se već nije bila spremna autati.
Iva: Zanimljivo je kako Marušić u svojim klasno-kritičkim tekstovima slabo spominje završen studij hrvatskog jezika i književnosti i više od desetljeća rada u kulturi, radije se zadržavajući u tegobnoj prošlosti nego u sadašnjosti u kojoj slobodno intervenira u hrvatski kulturni prostor, što je samo po sebi simptom privilegije i kulturne kompetencije. Slika koja iskrsne pred oči kad se prisjetim spornog teksta ona je radnice u splitskoj pizzeriji, a ne prekaljene novinarke s objavljenim knjigama. Bi li bilo fer reći da Marušić koristi majku kao živi štit, i to u godini u kojoj su radnice u uslužnim djelatnostima odjednom prepoznate kao esencijalne, dok je bogate i slavne poklopio val javnog nezadovoljstva? Kolika je vjerojatnost da jedna novinarka ne primjećuje promjenu temperature uslijed globalne pandemije i da ova novostečena “optika” nije proizvod procjene o povoljnom prijemu klasne kritike, koju se na ovim prostorima od ‘90-ih naovamo uglavnom izbjegavalo?
Mima: Kužiš! Jednako kao i svi ljudi naših generacija, Marušić je imala pristup besplatnom visokom obrazovanju koji je i iskoristila, ali to isticati ne ide u prilog tezi. Što je nama antifašistička i klasna borba već davno dala je da smo i ti i Lea, i ja, i Antonela, bez obzira na to jesmo li se grijale na crijep, na centralno, ili na batine, mogle upisati faks, uz dozu truda. Naravno, klasa nije nestala — eno je u vlastitoj sobi (ili podstanarskom stanu!), studijskim putovanjima i boljim izgledima za akademske pozicije. Ali priznanje da je i ona pripadnica istog kultur-kapitalističkog kruga urušilo bi joj sliku same sebe kao udarnice iz rudnika soli, nužne za potrebe prozivke Jasne Žmak, a usput i mene.
I to drugo što veliš, posljednjih godina, a posebno sad u krizi, klasno pitanje je od vrućeg krumpira postalo vrući burek, što je silno bitan diskurzivni i ideološki zaokret. Međutim, ono ne smije biti ni sveta krava, a vala ni krava muzara.
Iva: Voljela bih se osvrnuti i na etičnost Marušićinih argumenata kojima proziva svoje kritičarke, ali i nasumične neistomišljenike. U osvrtu sličnom onom kojim smo se dosad bavile, a u kojem se autorica također bavi svojim osjećajem kulturne nekompetencije i usput napokon odgovara na povijesno pitanje “Tko se boji Virginije Woolf?”, Marušić otvara članak prozivkom kolege romanopisca kojeg, doduše, ne imenuje, ali kojem se na temelju citata može ući u trag. Koliko je etično razvlačiti tuđu prošlost i djetinjstvo u kritičkom tekstu? Koristi li Marušić informacije koje su joj privatno priopćene ili kolegi možda upisuje svoj vlastiti zamišljaj, kao što to, napokon, čini i kad konstruira tvoje odrastanje u krilu privilegije? I što kada su te informacije netočne? Pitanje tuđe intime za autoricu fikcije i autobiografije već je dovoljno škakljivo. Koje su njegove implikacije u kontekstu kritike i napose polemike?
Mima: Ne znam je li analizirajući Karakaša posezala za objavljenim mu tekstovima i kojim (intervjui, romani?), možda su anegdote iz njegovog djetinjstva stvarne i javnosti već poznate. No, moj slučaj pokazuje da argument nije gradila podastiranjem provjerenih činjenica, već je stvarnost prilagodila svome narativu. Zvuči grubo, ali ja bih to nazvala zloupotrebom, čak i kontaminacijom esencijalne društvene teme klasne nejednakosti.
No da nam netko ne predbaci reakcionarnost i klasnu neosviještenost, recite nam, kolegice Radat, zašto je klasna borba bitna? Smatrate li da je homofobija – kako implicira tekst Antonele Marušić kroz lik homofobne majke i njezine radne okoline – uistinu klasno markirana? I, konačno, možeš li vjerovati da smo se mi u životu oko nečega složile?
Iva: Antoneli zaista treba odati priznanje za to što nas je uspjela ujediniti u dugo nezamislivoj suradnji, što će je bez sumnje tješiti dok bude čitala ovaj razgovor. O klasnoj dimenziji života LGBTIQ ljudi svakako treba govoriti, ali moj je osnovni problem taj što ona to radi neodgovorno jer klasne razlike koristi kao oružje upereno protiv svih koji joj upute stvarnu ili percipiranu kritiku. Usput suptilno perpetuira stereotip o radničkoj klasi kao posebno homofobnoj. Homofobija preskače klasna razgraničenja pa ne mislim da bi majka saborska zastupnica, psihijatrica ili profesorica nužno bolje reagirala na kćerino autanje, niti bila pošteđena poruge i osude okoline, iako pritom zasigurno ne bi bila jednako ranjiva kao žena iz radničke klase. Također, složene obiteljske priče višegeneracijskih klasnih i ekonomskih fluktuacija svodi na pitanje zanimanja roditelja pa se iz njezinog pisanja stječe dojam da nas je sve lako podijeliti na Windsore i kmetove. Mnogi naši roditelji u sebi i dalje nose uspomenu na neimaštinu, čuvaju stare novine i kruh, i imaju potrebu pojesti sve što je na tanjuru. Pritom tegle teret obiteljskih očekivanja jer su prva generacija koja je uopće studirala.
Mima: Također, klasna topografija u Jugoslaviji (u kojoj smo svi mi rođeni, pa čak i ti, Ivo, koja si govorila protiv nje jednom u križevačkom disku, dok nitko nije slušao!1) bila je bitno drugačija od onoga čemu svjedočimo danas, nakon pljačke, privatizacije, uništenja industrije itd. Radništvo je nekoć imalo i većeg društvenog respekta, i ekonomske stabilnosti. Konzumacija kulture, pa tako i pristup kulturnom kapitalu, poticala se intenzivno među radničkom klasom. To je vrijeme u kojem je odrasla naša generacija. A što se tiče homofobije i klase, moje babe koje su odrastale na selu i čuvale krave od prvog su dana primale moje djevojke i uvijek za njih pitale. To ne dokazuje, međutim, ništa. Baka jedne od mojih dviju djevojaka (neću reći koje), mnogo bolje situirana, na Martino autanje rekla je: “Bolje je da si mrtva”. Homofobija, kako veliš, ne bira po klasi; ona je, paradoksalno, potreba za pripadanjem. U slučaju Antonele u Drugom formatu, to je potreba za pripadanjem svojoj majci, a u slučaju majke, to je potreba za pripadanjem hrvatskoj “zajednici”, heteropatrijarhalnoj po svojoj “naravi”. Intimni problem Antonele Marušić je taj da je ona htjela pripadati objema zajednicama, što je nemoguće, i silno bolno. A javni problem je taj da je za svoju bol okrivila pogrešne.
Iva: Prevoditeljica u meni za kraj još mora reći da bi se identity politics trebalo prevoditi kao identitetsku politiku ili politiku identiteta, a ne kao “identitetske politike”, što je i meni jednom uredništvo prepravilo iz ispravnog u pogrešno, ali im ja nisam ništa htjela reći da ne skuže da patim na kontrolu. Ali tebi to ipak mogu reći jer ti to već znaš.
Mima: Uvijek si bila bolja prevoditeljica od mene. Zato smo i prekinule, jer sam bila zavidna.
P. S. Vrlo brzo nakon objave ovog teksta ispostavlja se da je Mima Simić bila u krivu. (Prema autoričinim riječima, prvi put.) Jasna Jasna Žmak, javljaju nam, odgovorila je na stranicama Libele.
Otvori komentare
Nema još odgovora