Čudno je, gotovo neprirodno, prvi put čuti eksplicitno i detaljno pregovaranje o željama i granicama nakon što smo u parkićima, Močvarama i L Wordu naučil⁞e da se seks događa spontano, sam od sebe.
Winterson, koja preispisivanjem svog ranog autobiografskog romana sabotira ideju da možemo imati samo jednu suvislu i kronološku životnu priču, propituje i ustaljene migracijske obrasce kvir kulture. Umjesto pravocrtnog kretanja, ona opisuje vrludanje.
Iako su susreti muškaraca u javnim zahodima, odmorištima, parkovima i drugim mjestima pogodnima za javni seks i dalje aktualni, postavlja se pitanje – jesu li ti prostori i dalje relevantni?
