Kratka povijest

Stojim u polju. Boje su iz devedesetih – tlo je zasljepljujuće žuto, gotovo plastično, a nebo je kobaltno plavo, kakvo nikada nije na javi. Žito i vedrina dokle god mi pogled seže. Vjetar gura jednolične bijelo-bijele oblake s desna nalijevo, treperave stapke žita mrsi daleki glas. Zvuči poput sirene kada si mornar, ili djeve kada si vitez ili Jessice Rabbit kada si dječak koji odrasta u osamdesetima. Vidim i sebe, ali, ne, to nisam ja. Barem ne još. Gledamo jedno u drugo, to lice koje ne mogu biti ja, i ja koja definitivno jesam ja. Oboje čujemo glas. A onda, onda postaje dobro. 

Boje su pozlaćene, svaku dodiruje nevidljivo sunce na zalasku. Žito je gotovo užareno, nebo je topla ružičasta izmaglica, oblaci su lebdeće planine šlaga. Svaka nijansa sutona u njihovim je mekim naborima – breskva, i malina, i lavanda i nikada, nikada bijela. U smiraju dana koji, da, jest savršen, moj pogled si ne može pomoći, bježi u daljinu. Tamo, nasred polja, nadomak oblacima, na vitkom korintskom stupu na koji je bačena siva sjena vijore bujna kosa i duga haljina. I već sam spremna, već trčim, već razmičem žito i sada dolazimo do toga, sada postaje stvarno dobro. 

Navrh stupa izležava se djevojka. Poželim je vidjeti izbliza i vidim je. Nalazim se u ravnini s linijom njezinih golih ramena s kojih visi volan bijele haljine. Upijam sve odjednom, ali i u usporenom filmu, onako kako je zamišljeno. Zavodljivom je kretnjom podigla jedno rame, drugo je spustila (come hither poza, moj odrasli mozak dopuni). Smijem li biti zavedena? Tako mala? Tako? Njezina kosa zaseban je lik i dobit će spinoff u stotinama mojih jednodimenzionalnih crteža. Uvija se samo tamo gdje je podiže vjetar, šiške joj gotovo upadaju u oči. A onda i: cvijet zataknut za desno uho, ogrlica s medaljonom čvrsto stegnuta oko vrata, madež ispod lijevog oka, mali prst damski podignut dok se ostali omataju oko maslačka, sve je to previše. Okreće se prema meni, njezine oči sreću moje i oh. 

Oh. 

Smiješak zatitra na njezinom savršenom licu (koje nije ljudsko (nema veze)). U ruci drži maslačak i, ovo je apsolutno previše, puše ga u moje omamljeno biće. Tako, dakle, izgleda žudnja. Možda ipak ne.

Jer ruke koje su razmicale žito nisu moje, ni noge koje su me nosile kroz polje nisu moje, niti je lice – lice koje opet gleda u mene i koje, istina, ima razmak između prednja dva zuba kao ja, ali definitivno ima i njušku – moje, niti je to ime koje glas doziva. MaaaaAAAaaaAaaax! On zatvara oči i dopušta da latice maslačka dotaknu njegove vjeđe, njegove obraze, da prohuje kraj njega, da ga bace u trans. Sada znam (i cijelo vrijeme znam) da je to Max i da ćemo zajedno biti protagonisti, da ću ga razumjeti, i htjeti biti on i možda čak kad radnja malo odmakne, htjeti biti s njim, ali, više od svega, željeti ono što on želi. Počinje A Goofy Movie.

Djevojčica će se susresti s ovim osjećajem ponovo. Bit će to uskoro, a zatim sve češće i češće. Pohranit će ga u memoriju svoga srca kao normalnog i bliskog. Neće o njemu trebati razgovarati ni sa kim jer je normalan i blizak. Odrastanje će ga otuđiti, učenje o svijetu dat će mu razna imena. Njezina okolina, njezin socioekonomski status, njezin izgled, njezin jezik, vrijeme u kojem odrasta, sve će osjećaju dati novu teksturu – od nečeg mekog, nečeg što je lako oblikovati, što drži u džepu kada joj se prsti trebaju omotati oko poznate topline prerast će u nešto tvrdo, bodljikavo dok napokon ne postane nedodirljivo. Nešto što više ne oblikuje stisak njezine ruke, već mijenja oblik naizgled neovisno o njoj i tako sve dok djevojčica, koja će postati djevojkom, koja će postati ženom, ne nađe prave riječi. No o tome kasnije. Bliži se kraj milenija i djevojčica ne osjeća ni tugu ni sram. Želi gledati u Roxanne, slušati Maxov glas, pratiti ga svojim u stopu, na jeziku osjećati slast topljenog sira u rukama Roberta Zimeruskog („Look, it’s the Leaning Tower of Cheeza!“), plesati uz ekran veselo, bezbrižno. Sve su njezine ljubavi na broju, A Goofy Movie stvarno jest klasik.

Girls Can Kiss Now, zbirka eseja o odrastanju i oblikovanju lezbijskog identiteta uz i kroz popularnu kulturu novoga milenija američke scenaristice, redateljice i autorice Jill Gutowitz, zvuči kao nešto korisno i potrebno. Izdana 2022. godine jedan je od posljednjih odjeka pop-kulturnog pisanja kakvo je postojalo prije potpunog raspada interneta i postpandemijskog kaotičnog nihilizma no to ne znači da utjelovljuje sve karakteristike milenijalnog optimizma za kojim je generacija Z preuranjeno počela čeznuti u posljednjih nekoliko mjeseci. Iako jest upravo nevjerojatno milenijalnog tona, prepuna samoprijegora i humora koji uistinu može biti simpatičan samo Gutowitzinim vršnja⁞kinjama, često funkcionira kao ljuštura one najmilenijalnije od svih formi – osobnog eseja. U nizu anegdota iz tinejdžerskih godina, kao i ostatka njezina dosadašnjeg života, koje postaju progresivno sve osobnije, nalazi se vrlo malo osobnog pisanja, kakvoće koja bi čitatelj⁞ici pomogla da u moru autorskih glasova prepozna glas Jill Gutowitz. Što je donekle i dalje vrlo tipično – generacija koja je odrasla uz meme speak u vrijeme kada se poznavanje memeova i gifova smatralo vještinom, a ne zrakom koji dišemo, ima tendenciju nespretno ušivati svoje internetske žargonizme u zahtjevnije formate od serijskog tvitanja.¹ Ipak, nedostatak distinktivnog stila najvidljiviji je kada sadržaj postane najosobniji te doprinosi nekoliko ključnih problema o kojima će više riječi biti nešto niže. 

Knjigu sam nabavila iz želje za nečim zabavnim i neporecivo pop-kulturnim, ali obilježenim ženskom kvir perspektivom te sam je naručila odmah po objavi. S jedne mi je strane žao što je stajala na polici tri godine i pitam se bi li moja recepcija bila nešto blaža da sam je pročitala još uvijek pritisnuta bojazni od donošenja virusa u svoje imunokompromitirano kućanstvo. S druge strane, trenutak za konzumiranje ovakvih tekstova za mene nikada nije bio bolji – popularna je kultura dovoljno udaljena od svih točaka Gutowitzina fokusa, čak je dovoljno udaljena od ne tako davne pandemije, a opet postaje žedna ponavljanja ili imitiranja žanrova, stilova i sadržaja koji su obilježili milenijalno djetinjstvo i ranu mladost. Jasno je da knjiga nije bila ono što sam željela, ali bila je ono što sam trebala očekivati – zbir polurazrađenih misli bijele Amerikanke opsjednute vrlo partikularnim dijelovima popularne kulture i svojim kvir identitetom. 

To pak nije značilo da se s autorskim glasom nisam mogla povezati. Zapravo, sličnostima između Gutowitz i mene kao da nema kraja – rođene smo iste godine, konzumirale smo iste sadržaje na vrlo sličan način, događali su nam se upravo zazorno slični digitalni gafovi, prorađivale smo vlastitu seksualnost kroz serije, filmove, glazbu i slavne ličnosti, zadesile su nas srodne ekonomske okolnosti i naoko smo sličnog nepodnošljivo milenijalnog senzibiliteta obilježenog neutaživom željom da budemo viđene, shvaćene i priznate bez da za to budemo odgovorne. No čitajući Girls Can Kiss Now nisam se mogla oteti dojmu da je orijentiranost na blještavilo 2000-ih, nejasnu estetiku 2010-ih te beznađe 2020-ih narativu o izlasku iz ormara oduzela ambigvitete kojima svaki (kvir) život sasvim sigurno obiluje. Ne želim reći da je to nešto što se Gutowitz treba zamjeriti, ta radi točno ono što je najavila da će raditi, a to je analizirati specifičan vremenski odsječak u kojem su se srednjostrujaška kultura i autoričin osobni život isprepleli do razine nerazmrsivosti: „Oduvijek sam marila – i to vjerojatno previše – za pop-kulturu zato što su me oduvijek fascinirali načini na koje priče drugih ljudi utječu na našu vlastitu, na moju vlastitu.“ Granica je nedvosmisleno postavljena – ovo je iskustvo jedne stvarne žene i samim time nije ga moguće dovoditi u pitanje. Stoga odabrane primjere iz popularne kulture i Gutowitzina života ovaj tekst niti neće propitivati, osim možda samo malo. Važnije za narative o pop-kulturi i o kvirnesu – narative koji možda nisu najpopularnije štivo na tržištu, ali koji jesu dobili legitimitet izdavanjem u krilu diva kakav je Simon and Schuster, blurbovima neupitnih legendi poput Diablo Cody te interesom nešto šire mainstream publike – jest kako su i koliko stilski obojeni. Neporeciva je važnost brojnosti svjedočanstava, bujanja literature – književne, publicističke, hibridne – o heterogenim identitetima. Neka u ime brojnosti nikne stotinu tisuća tekstova pisanih jednim te istim monotonim zvukom generacije, poput stotina tisuća kopija viralne objave na TikToku – svaka malo drugačija, ali ni jedna ne angažira centar za čuđenje. Ako je to cijena koju je potrebno platiti za ravnopravnu autorsku reprezentaciju, pročitat ću tisuću (nekoliko) Girls Can Kiss Now. Ali vrijeme je da dok se plaća takva cijena, za svoje ulaganje (🤢) potražimo i model u kojem sav taj (majušan) prostor ne dobiva samo najviši zajednički nazivnik.

Uputno bi bilo ovaj poduži uvod oprimjeriti: kada usporedim svoje susrete s otvoreno kvir osobama (i sa samom sobom) sa susretima iz Girls Can Kiss Now, opreka je upravo komična. Jill, bogata bjelkinja s netaknutom tradicionalnom nuklearnom obitelji u SAD-u praktički proživljava slom živaca kada njezina prijateljica samo prokomentira da joj je Britney Spears napeta u videu za kontroverzni megahit I’m a Slave 4 U. Atmosfera dvijetisućitih u New Jerseyju zvuči gotovo kao da se radi o okupiranom teritoriju u kojem misaona policija kažnjava smrću svaki tračak homoseksualne žudnje. Za to vrijeme u maloj, slatkoj, homogenoj Hrvatskoj cijeli niz umjereno srednjoklasnih tinejdžerica prolazi na svakom testu kulerstva, empatije i savezništva dok se jedna od njih ceremonijalno auta na Noć vještica, a neke od njih još i privatno, kasnije otvoreno, flertuju s idejom o ljubljenju nekih drugih od njih. Kako je moguće da je Gutowitzino iskustvo prihvaćanja lezbijstva traumatično do srži i toliko dramatično u tako intimnom smislu (nedijeljeno, u potpunosti proživljeno isključivo sa samom sobom)? Naravno da je moguće! U patrijarhalnom, duboko homofobnom društvu nema kvir iskustva koje ne uključuje barem tračak zadrške, čak i u najboljim okolnostima, i to ne zato što je iskustvo, nego zato što je kvir. No od teksta se može tražiti više. Zašto upadati stalno u iste stereotipe i niše? Zašto ne prodrijeti dublje, spustiti se niže, rastaviti se na svako svoje sjećanje i onda šetati pored njih? Svako dodirnuti, uzeti u ruke, sagledati i premjestiti. Ti ideš ovdje, a ti ovdje. Hoće li sjećanja naposljetku stajati u dva rigidna reda nasred pustopoljine? Ili će ispuniti svako sjedalo u kazališnoj dvorani, svaku policu u supermarketu, svaku stepenicu penjalice, raznorodna, bujna i jasna, jasna pod suncem našeg pogleda. 

Malo sam starija ili malo mlađa, s djetinjim sjećanjima teško je znati. Znam kako bih voljela da se moj interes budio, kojim redoslijedom sam uz njega vezala pozitivne i negativne osjećaje, ali istina je da ne znam.² Trenutno sam malo starija ili malo mlađa, možda se radi o mjesecima prije ili poslije susreta s Roxanne, i jurim s Busterom i Babs kroz Muzej filma dok oko nas odjekuje The Shoop Shoop Song. Babs postaje Frankenstein, a Buster njezino čudovište, Babs je Ann Darrow, a Buster njezin King Kong, Babs je Lois Lane, a Buster njezin Superman. Tko god da Babs postane, Buster pušta da mu klizne kroz prste. Montaža je tu da djevojčicama u srce ureže pouku da ne guše dječake, da im daju prostora dok se oni nećkaju hoće li ih odvesti na školski ples ili neće. Da budu lukave i strpljive, dječaci su glupi i lako ih je nasamariti. Ali kad se Buster oslobodi Babs i nađe sa mnom usred još jednog bogatog zalaska sunca, oboma nam oči iskaču iz duplji – u moru se kupa prava pravcata sirena, još jedna kopija Jessice Rabbit. Ne vidimo joj lice, ali sve što vidimo, sviđa nam se. Odnekud uzmemo čamac, odveslamo do nje, otmemo je moru i zaputimo se s njom u intimu kanalizacijske cijevi. Ona se omata u svoju kosu, otkriva nam samo svoje svjetloplave oči, zaokuplja nam pažnju tako potpuno da je šok njezine čudovišnosti tim veći. Kada joj bujna kosa – nalik Roxanneinoj, primijetit ćete – padne na ramena, usne kojima nas želi poljubiti pripadaju ribi. Cijelo je lice riblje. Buster i ja ne razumijemo zašto je to puno lošije od zečjeg, ali sablažnjeni smo. Poruka Busteru je jasna: bujne ljepotice samo su noćna mora prerušena u fantaziju, drži se dobre stare Babs. Poruka širem gledateljstvu još je jasnija: ne brijemo s rugobama. Ipak je crtić iz osamdesetih. Poruka meni zvonka je, najjasnija nota u prostoriji („It’s in his kiss / That’s where it is“): žene su zavodljiva čudovišta i tvoja je želja čudovišna. Skrojena je baš i samo za mene, jednu jedinu devetogodišnjakinju (osmogodišnjakinju? desetogodišnjakinju?) koja je gledajući zastarjele i često seksističke crtiće na HRT-u razvila interes za ženske grudi. 

Djevojčica se prvi put susretne sa stvarnim čeznućem na samom početku osnovne škole. Dječak za nju sjaji poput trofeja – sve su druge djevojčice zaljubljene u njega. No dok se one jedna po jedna odljube jer dječak uistinu jest trofej (tako ga je teško osvojiti!), djevojčica njeguje svoju ljubav. Ponekad oda tajnu, ponekad je drug⁞e prokažu ili dešifriraju, ponekad laže da se i ona odljubila. Cijelo to vrijeme vene za dječakom predano i postojano, poput vjerenice čiji je dragi u ratu ili na nekom dalekom moru. Istina, s godinama nailazi i na druge simpatije, male, blesave, razigrane ljubavi koje začinjaju dozlaboga dosadne dane dječakova neinteresa, no sila teža njegove uzvišenosti nikada ne popušta. Ta je ljubav dječja, ali i sveta na način na koji samo nešto nikad dotaknuto može biti. Čeznuće nije grimizna buktinja koja se pretvara u požudu, strast, ishitrenost i bijes, već bijeli plamen koji tinja blago i obzirno – ne slama djevojčicu, čini je mirnom. Oni su poput dva paralelna pravca. Uvijek najbolji učenik i učenica, on je marljiv, ona talentirana (kakav zabavan obrat), oko njih se šire krugovi dječaka i djevojčica gotovo bez presjeka. Nju kao da tješi njegova nedodirljivost. Ne treba ga ni za što osim da o njemu razmišlja – kako je pametan, kako brz i spretan, kako je vješt i bistar, kako mu je lice lijepo, kao u djevojčice. U toj gotovo religijskoj spoznaji – ja sam ona koja voli njega – djevojčica napušta svoje djetinjstvo. Jer nešto se promijeni kada dječak pusti kosu.³ Nije to duga kosa, a i svi oko njega nose slične frizure. Dapače, cijeli je svijet rekao tinejdžerima da nose takve frizure, uskoro stiže Bieber, uskoro stiže Harry Styles. Ulaze u pubertet, možda je i u tome stvar. Naposljetku, nije da ga voli više ili manje, samo ga voli drugačije. Kosa omekša ionako nježne crte njegova lica, njegove duge prste učini gracilnima, priguši njegove tamne misli, a njegovo lagano tijelo učini perom koje će vjetar uzdignuti visoko u nebesa, među svetice i zvijezde. Djevojčica je opčinjena. Iako joj je svakim danom sve dalji, ta jedna frizura produži neuzvraćenu ljubav za još dvije godine. Osnovna škola završava kako je i počela, a u srednjoj školi oboje odrežu kosu.

Putovanje Jill Gutowitz od točke A (strejt cura) do točke B (dvadesettrogodišnja lezbijka) u većini je eseja prikazano kao upravo to – pravocrtno kretanje. Samo što između točaka A i B postoji veo i kada jednom kroz njega prođe, sve prije vela pripada Prošloj Strejt Jill, a sve poslije vela Sadašnjoj Gej Jill. Ponekad eseji nude ne pretjerano čeznutljiv pogled unatrag – dečki s kojima je hodala uvijek su bili nepamtljivi i uvijek nešto u njihovom odnosu nije sjedalo na svoje mjesto, osjećala se drugačijom i čudnom, ali nije znala zašto. Poljupci su dolazili kasnije, prvi seks isto, prva ljubav nikada. Prvo dvosmisleno, toksično prijateljstvo taman na vrijeme. Slijedeći tekstualne dokaze, pripovjedačica pati od klasičnog slučaja compheta, termina koji je u feministički diskurs uvela Adrienne Rich, a koji se danas u nešto širem krugu i s obnovljenim žarom koristi za kvir osobe (primarno lezbijke) koje su zbog dominantnih obrazaca popularne kulture i društva u cijelosti pretpostavile da su strejt jer nisu znale što bi drugo točno bile ili se to nisu usudile biti. Girls Can Kiss Now eksplicitno ne spominje prisilnu heteroseksualnost, ali svaka je instanca u kojoj se Gutowitz osvrće na emocije koje je (ne)uspješno potiskivala potvrda prisutnosti ovoga koncepta u njezinom mladom životu. Vidi: dvosmisleno, toksično prijateljstvo („Nisi bila ‘opsjednuta’ Darcy. Bila si zaljubljena u nju.“). 

U tom je smislu putovanje Jill Gutowitz od točke A do točke B ipak nešto krivudavije. Jednom kada se sva iskustva sagledaju kroz prizmu novih saznanja o sebi, čak i ona iskustva koja su se prije činila jednostavnima i nezanimljivima postaju rudnici zlata za reinterpretaciju. Prijateljica s kojom želi provoditi svaku slobodnu sekundu, skretanje ulijevo. Dečko s kojim ljubljenje ne budi ništa u njezinoj utrobi, panj na putu, posrtanje u mraku. Što god da su Britney i Madonna radile u videu za još jedan (mini)hit Me Against the Music, stranputica od nekoliko stotina kilometara, nekoliko dugih dana. I baš kada putovanje postaje sve uzbudljivije, sve više nalik lovu na blago, Gutowitz pohrli do točke B. Tvrdi da je to zato što popularna kultura prije određenog trenutka u modernoj povijesti nije bila dovoljno kvir, a još je manje dovoljno lezbijska da bi joj pružila trenutke prepoznavanja ili identifikacije. Ovdje putovanje opet postaje pomalo dosadno.

Prema Gutowitz ta je prijelomna točka u pop-kulturi, točka bez povratka (ha!) bila Netflixova prva prava uspješnica Orange Is the New Black. Seriji koja u Hrvatskoj nije imala isti odjek, ako ni zbog čega drugog, onda zato što nam Netflix tada još nije bio dostupan, pripisuje zasluge za petu i tekuću fazu vidljivosti lezbijskih identiteta nazvanu naprosto Mainstreamanje, kao i za otkrivanje vlastite seksualnosti. Mada su i prije postojale serije koje su se bavile kvir ženama (primarno se radi o kultnoj The L Word)⁴, one, Gutowitz smatra, nisu imale dovoljno snažan srednjostrujaški utjecaj te su postojale na periferiji njezinih tada i dalje nominalno strejt interesa. Na tom tragu Gutowitz krivi pop-kulturu za manjak reprezentacije koja bi osobama poput nje omogućila brže i bezbolnije prosvjetljenje: „Nisam preispitivala nedostatak lezbijki ili kvir žena i njihovih priča u filmovima ili na TV-u jer ih nikada nisam vidjela. Nisam preispitivala svoju seksualnost jer u mojoj srednjoj školi nije bilo (autanih) lezbijki ili kvir žena. Ne može ti nedostajati nešto za što ne znaš da postoji.“

Ali… ne znaš li? Da, važno je „osjećati da te kultura cijeni, da ti govori u velikom formatu da si vrijed⁞na“, isto kao što je važno naglasiti da ni jedno, NI JEDNO iskustvo odrastanja u samoga sebe nije isto ili manje vjerodostojno i validno. Tragično je odrastati misleći da nešto s tobom nije u redu, tragično je kada ti tvoji najbliži, tvoja neposredna okolina, tvoje institucije govore da nešto s tobom nije u redu, da te zbog toga kažnjavaju. Tragično je čak i kada ništa od toga ne moraš proživjeti, ali čuješ jednu primjedbu o kvir osobama kao ovakvima ili onakvima i ona te progoni sve do groba. Upravo se zato odbacivanje latentnosti, čučanja kvir kulture u svemu čini kao takva šteta. Zašto krivudanje od točke A do točke B mora biti sporedno, zašto svaka stanica ne može biti jednako slasna kao odredište? 

Na tavanu sam obiteljske kuće i nije baš da razumijem zašto ljudi vole ili grade tavane. Definitivno mi nije jasno zašto tamo stavljaju krevete ili čak premještaju tinejdžerske sobe. Dobro, ova ima prozračne zavjese koje lepršaju na povjetarcu. Ima stvarno puno zavjesa, i to je prilično kul jer tamo je 2002., a ja sam vjerojatno u 2004. Svjetlost prodire kroz tavanski prozor samo na lijepe načine – nema prašine koju bi razotkrila, obasjava obilje drvenih tonova i daje im toplinu. Jessie, plave kose i mojih godina, upravo je drhtavim glasom potvrdila da želi, baš želi i dalje biti najbolja prijateljica Katie, višoj, starijoj i dovoljno odvažnoj da Jessie napiše ljubavnu izjavu i ugrozi njihovo prijateljstvo. U tom trenutku, dok stojim jedva nekoliko centimetara od obje istovremeno, svaka stanica u mom tijelu zna što će se sljedeće dogoditi. Iako se Katie slaže – i ona želi, baš želi da ostanu prijateljice – moram uzmaknuti jer su se približile jedna drugoj i grle se. Ništa u zraku nije prijateljsko. Moje su oči širom otvorene, nikad nisu bile otvorenije, a srce je napustilo moje grudi. Svjetlost je pucketava, iskri na njihovim sjajnim kosama, ostakljuje Jessiene sjajne usne, a ja sam tiha, najtiša sjena bez sjaja. Zatim je sve samo niz sekundi koje zvuče ovako: poljubit će se – ljube se – poljubile su se. A zatim gorim. Dok Jessie i Katie dijele dugačak, značajan pogled, ja sam postala žrtvom samozapaljenja, fenomena kojeg sam se plašila otkad sam o njemu čitala u 1000 misterija. Jessie i Katie sad već sjede na podu i razgovaraju, hladne kao špricer, zaljubljene kao, kao… ni sama ne znam što kad, halooo, gorim. Nije ih briga, one su sad cure. Cure su si. Dvije cure su cure. Na tavanu roditeljske kuće, u ulici u kojoj i inače žive, u prijateljstvu koje je niklo u školi koju obje pohađaju i nastavit će pohađati, u svijetu tako sličnom mojem. U mojem svijetu. Ta me kontekstualizacija ugasi. Skupljam se s tavanskog poda, iz hrpice praha postajem djevojka. Od tada pratim Evan Rachel Wood u svim njezinim inkarnacijama. 

S petnaest godina djevojka odlazi na more u vikendicu proširene obitelji. Nije jedna od onih koj⁞e ispoljavaju tinejdžerski gnjev, ali velika je obožavateljica tinejdžerske melankolije. Propušta je po cijelom tijelu, sve do vršaka nožnih prstiju. Odvojena je od najboljih prijateljica bolnih deset dana i nepravdu koju joj je svemir nanio umanjuje autodestruktivnim aktivnostima kao što su maštanje o mladiću u kojeg aktivno nije bila zaljubljena godinama i katastrofiziranju nad propuštenim vremenom u kojem će njezine prijateljice zacijelo doživjeti previše novih pustolovina da bi mogla držati korak s njima po povratku s mora. Ipak, to nije ono po čemu će pamtiti ljetovanje. Na betonskoj plaži, u razmaku između dviju seansi kupanja bez kraja i konca, glave i repa, njezin će se Gotovo Vršnjak u vrebačkoj dosadi koja mori samo srednjoklasne srednjoškolce zainteresirati za ljubavni život naše protagonistkinje. U nekoliko proračunatih, iznenađujuće preciznih pitanja doći će do onog jednog koje će pokazati da mu je u interesu oduvijek bilo podbadati. Nakon kratke diskusije o razlozima zbog kojih još nije imala dečka, u koju se dala uvući jer joj je, sirotici, bilo petnaest, a koja je završila poluistinom („Jer mi se nitko ne sviđa.“), uslijedila je bomba: „A kaj si onda, lezbijka?“ Bum. 

BUM. BUM. BUM.

Pitanje je bilo drsko, pitanje je bilo provokacija. Koristiti riječ lezbijka, ili za one posebno smione lezba, u Hrvatskoj 2006. godine moglo je značiti samo homofobiju ili subverziju. Nije bilo neutralnosti i djevojka ga nije neutralno doživjela. Djevojka je, doduše, dotad već upila toliko poruka „sv⁞e smo jednak⁞e“ i „gej je okej“ sadržaja da bi se zauzela za svaku svoju prijateljicu i neprijateljicu kada bi joj netko postavio ovo pitanje. „Pa što ako jest?“ Rekla bi. „Jebi se, ti malo peckalo!“ Rekla bi, možda. No ono što je rekla bilo je bliže i dalje istini njezina liberalnog svjetonazora nego što su Gotovo Vršnjak i ona tada uopće mogli slutiti. Djevojka je otpuhnula, na rubu grozničavosti: „Baš, ja prva.“ Nedavno je „ja prva“ poharala više razrede osnovne škole i bila glavni hit među replikama za brzo i neupitno zbacivanje sumnje sa sebe. Dugo je razmišljala kako bi na njegovu „optužbu“ odgovorila da je imala vremena promisliti, ali održati moralizatorski monolog u kojem će ga optužiti za svakakve oblike izama i fobija uz napomenu da ne imati dečka s petnaest godina ne znači apsolutno ništa, zvučalo joj je samo kao još prozirnija obrana. Nije razumjela zašto joj je bilo toliko stalo (vjerojatno zato što nije bila lezbijka, bila je nešto drugo), nije razumjela zašto joj duboko unutra nije bilo uopće stalo (ta već je godinama bez grižnje savjesti uz Legolasa postavljala Arwen, uz Padmé Anakina, uz Jessa Rory, uz Patricka… Biancu, ok?) i sasvim sigurno nije razumjela kako pomiriti ta dva oprečna osjećaja. Sve u svemu, ostalo je na tome. Gotovo Vršnjak više nije pritiskao, ona je procijenila da su joj dostojanstvo i vjerodostojnost ostali netaknuti, a nakon tog ljeta ionako se više nisu previše družili.

Obojena milenijalnim strahom od izostavljanja ili milenijalnom potrebom za uključivanjem, Gutowitz uvijek napominje da današnjoj općeprihvaćenosti homoseksualnosti (hmmm) usprkos homofobija i dalje ustraje. Što je točno homofobija za Gutowitz, osim rječničke definicije koju bismo sv⁞e i bez dodatne tekstualne pomoći trebal⁞e znati, čitatelj⁞ice ne saznaju do druge polovice knjige. Homofobiju je nužno spomenuti jer je neporeciva i sveprisutna, svako malo podsjeća Gutowitz, no je li ona u Girls Can Kiss Now naprosto zloduh koji može tek opsjedati, dalek i bez stvarne moći? Tako zvuči. Iako je odluka da autorica svoje susrete s homofobijom ne spominje ili opisuje legitimna (zašto bi itko imao pravo na naše identitete, ali i: našu sreću, našu intimu, naše traume), barem bi generičko objašnjenje u tom specifičnom kontekstu ukazalo na vrlo stvarne i nimalo pop-kulturne probleme na koje kvir zajednica nailazi. Kada bi Gutowitzini eseji bili isključivo orijentirani na primjere iz filmova i serija, kada bi svojoj čitateljskoj publici pokazala koliko dubok utjecaj negativni ili plošni prikazi lezbijki, trans osoba, aseksualnosti, biseksualnosti, gej muškaraca, itd. imaju na same kvir osobe, ali i na šire društvo, usputno pozivanje na homofobiju kao i dalje prisutno zlo u zapadnoj civilizaciji bilo bi jasan izbor. Uostalom, što su drugo isključivo negativni prikazi ili potpun izostanak kvir likova nego homofobija i transfobija? No Gutowitz između rangiranja omiljenih filmova i paparazzi snimaka gej ikona, razglabanja o tome koliko je etično pisati o seksualnosti Taylor Swift i generalnoj estetici dvijetisućitih piše i o najboljoj prijateljici u koju se zaljubila, politici koja joj na vrata donijela FBI, „dobrom dečku“ koji je ujedno i njezin silovatelj te drugim pričama iz osobnog života. Stoga se postavlja pitanje – kako je točno homofobija, ako je to glavna zla sila koju treba spomenuti barem jednom po eseju, utjecala na autoričin život? 

Homofobija definitivno uzrokuje pad samopouzdanja, nevoljkost kvir osoba da iskuse punoću života, da se usude, i već je to dovoljan gubitak. No homofobija je i nasilje, strah i nemoć – sistemska i sustavna – koju kvir osobe doživljavaju na dnevnoj razini. Život u mjehuriću znači biti okrznut⁞a homofobijom preko svog omiljenog lika za koji potajno želiš da bude gej jer te mori tisuću drugih omiljenih likova koji nikada nisu bili gej. Život u većini predjela ovog svijeta znači stalno propitivanje hoće li danas biti dan kada će se na putu pojaviti nepremostiva zapreka (nezaposlenost, beskućništvo, fizičko nasilje, uvrede, poniženja, silovanje, oduzimanje prava i slobode, prijetnje i, nemojmo zaboraviti, smrt), a to nije samo homofobija, to je nešto šire i kompleksnije, pogotovo zato što djeluje u sprezi s nizom drugih čimbenika. U redu, Gutowitz priznaje da je svjesna i toga: „Kvir sram proteže se na spektru. Na opasnijoj i opakijoj strani stoje homofoban i nasilan otac, batine zbog toga što ste kvir, izbacivanje iz kuće i ubojstvo. Na drugoj stani spektra, ako se i aktivno ne morate bojati za vlastiti život, postoji podton srama, osjećaj da ovo ne bismo smjel⁞e raditi…“ Prisjetit ćete se, Gutowitz upozorava da se radi o njoj, da je svjesna svog privilegija i svjesna svih više i manje privilegiranih od nje. Ima li potrebe tako marljivo ograđenom tekstu prigovarati? Je li „nešto ovdje smeta“ dovoljno dobar razlog? Što ako to uopće nije razlog, što ako je razlog sitničavo zamjeranje? 

Gutowitz kao najveću prepreku autanju vidi osjećaj nelagode – neugodno joj je – i nije jasno je li joj neugodno jer će kao autana lezbijka biti vidljivija i ranjivija ili zato što joj je sve vezano uz nju samu neugodno. Što je samo po sebi još jedna od nuspojava homofobnih sadržaja koje konzumira i subliminalnih poruka koje ju okružuju od djetinjstva i zapravo je istinski zanimljivo – kako najmanje, najsitnije posljedice patrijarhalne kulture postaju temelji čitave jedne osobnosti. No gotovo je uvredljivo homofobiju nataknuti na narativ u kojem je gotovo nema (osim u vidu autohomofobije). Još je uvredljivije u tekstu o popularnoj kulturi zadržati sve stvarno sočne multimedijalne primjere za sebe, potpisati poraz mainstream mašineriji, ne upaliti čitatelj⁞ici svjetlo dok se piše o dobu koje je praktički sazdano od šljokica. A one samo žele loviti svjetlost. 

Za Gutowitz dvijetisućite su supercut malih trauma – nasreću, nije bilo stravičnih, po život opasnih trenutaka koji bi je obilježili u tinejdžerskim godinama, ali toksične ideje o lezbijstvu pretočene u stotine opsceno pamtljivih citata iz raznih pop-kulturnih sadržaja sustavno su uništile ako ne jedan dio njezine osobnosti, onda svakako bezbrižnost i lakoću bivanja. (Draga čitateljice, upalimo svjetlo.) Razmišljati o vlastitom djetinjstvu i ranoj mladosti može značiti i da vidite sebe kako uzimate, i uzimate i uzimate sve što popularna kultura daje i trčite s tim tamo gdje tričave stvari poput namjera, činjenica i konteksta ne znače ništa. Top tri momenta mogla bi biti slična ovima: 1) Kada sam nagovorila mamu da mi preko Svijeta knjige naruči VHS neautoriziranog dokumentarca o Spice Girls koji, na moje neopisivo razočaranje, nije sadržavao nikakve nove informacije ili dotad neviđene videozapise, ali koji je zato neobično puno vremena posvetio drag kraljicama koje su nastupale kao Spice Girls pa sam sa sedam godina s njima učila kako plesati na Wannabe. 2) Kada su sve uzvanice na mom dvanaestom rođendanu osmišljavale koreografiju na Malchik Gay kao da je bilo koja druga pjesma, kao da t.A.T.u. nisu (lažan) lezbijski duo. Kako su se slatko smijale svaki put kada su se mogle pridružiti uz GEJ GEJ GEJ, kako je opojno ta riječ zvučala kada nije bila uvreda, već samo stih. Kako više nije bila ni riječ, samo ritam u kojem iz ravne linije u novu formaciju iskačemo jedna po jedna, ponosne na taj stari koreografski trik. 3) Kada sam perolako odrezala kosu čisto kratko po uzoru na Missy Higgins, australsku kantautoricu kojom sam bila opsjednuta nekoliko mjeseci, znajući pritom da je autana i znajući što kratka kosa u žena ponekad znači.⁵ Nisam si bila ni ljepša ni ružnija, samo malo sličnija Missy. 

Ljepota je u tome što primjera ima toliko više.

Popularna kultura ukrala ti je srce. Groznica obuzima tvoje smrtno tijelo dok slušaš upute.

Slijedi bezbroj preobražaja. Ako u svakom od njih uspiješ uhvatiti svoje srce, bit će samo tvoje i neotuđivo. Ako ne uspiješ, nitko neće znati.

Ostaješ sama, a onda te više nema.

Ti si Xena, princeza ratnica, a tvoje je srce Gabrielle. 

Koračaš šumom u impotentnom bijesu: što ti je činiti s Gabrielle? Bacaš svoj ubojiti bumerang i hvataš ga, smičeš pljačkaše i silovatelje, usmjeravaš svoj bojni poklič prema nebesima, ali odgovora nema. Samo jeka. Dok se ti boriš, i svađaš i razbijaš glavu (kvragu, što ti je činiti s Gabrielle???), ona brine o tebi i o svakome na koga naiđete. Tako provodite godine, a godine čine život i kada on napokon dođe kraju, Gabrielle je uz tebe. 

Ti si Jack, a tvoje je srce Rose?

Ovo je trodijelni preobražaj. Kada si Jack, grčevito stisneš Roseinu ruku kada se ona oklizne na ogradi i odjednom si Rose. Kada si Rose, tvoje je srce Jack. Silazite u potpalublje i plešete do kasno u noć. Dok se vrtite u krug poput zvrka, nastupa nova preobrazba. Ti si Srce Oceana, a tvoje je srce ocean. Ne preostaje ti ništa osim čekanja. Sele te iz sefa na vrat, iz džepa u džep. Kada te Rose baca u tamnu vodu, prošlo je toliko vremena da više nisi sigurna hoće li magija djelovati. No čim dotakneš studene prste najvišeg vala, tvoj se nesalomljivi oblik raspline.

Ti si piramida, a tvoje je srce Evelyn Carnahan.

Što može biti jednostavnije od ovoga? Evelyn ne može dočekati da uđe u tebe. 

Ti si rijeka Bruinen, a tvoje je srce Arwen. 

Još jednostavnije. Kada te zazove, dođeš, na brzim konjima.

Ti si strelica miša, a tvoje je srce 365 fotografija Scarlett Johansson.

Kada shvatiš da trebaš otvoriti svaku sliku, pripremaš se da provedeš cijelu vječnost zarobljena na pozadini glomaznog kompjutera iz 2003. No na preobrazbu čekaš svega nekoliko minuta, mahnita ruka na hrptu miša pripada tijelu na kojem su oči koje baš jako žele vidjeti svih 365 fotografija zaredom. Ne stigneš se čak ni diviti svim Scarlettinim mini haljinama.

Ti si Agatha Harnkess, a tvoje je srce Smrt.

Vodiš svoje srce cestom za koju si mislila da ne postoji. Pred vama su kušnje, gubitci i izdajice. Pobijedite ih sve. Na kraju ceste i na kraju svoje priče moraš poraziti samu sebe (ti si izdajica). Dosta je metafora – privučeš Smrt u zagrljaj i poljubiš je. Dok tvoji dlanovi prianjaju uz njezine obraze, shvaćaš da odluku nisi donijela zato da završiš ciklus. Ili barem ne samo zato. Poljubila si Smrt jer se smijala tvojim šalama, jer te primila za ruku kada ti je bilo teško, jer ti nikad nije okrenula leđa, jer ima lijepe oči i jer bi je ponekad uhvatila kako krišom gleda u tvoja usta. Ovaj si put željela završiti preobrazbu kako treba pa čak i ako je to značilo nešto konačno.

Ipak, živa si i, za ovo kratko zemaljsko vrijeme, besmrtna.

Iskoračila sam iz ekrana. Godina je 2009. Da proživim sve otvorene kartice – svaka je kartica novi ekran – treba mi pogled izvana. 

______________________________________________________________________________

Selena Gomez Wiki / Selena Gomez Fan / YouTube Demi Lovato – Catch Me / Delena / Selena and Demi McDonald’s / YouTube One and the Same / Selena and Demi Princess Protection Program premiere / Princess Protection Program stills / Selena Gomez Daily / Selena and Demi…

______________________________________________________________________________

Već sam se naskupljala fotografija i naotvarala mapa – za svaku novu zvijezdu, nova mapa – i moglo bi se reći da sam veteranka pretraživanja obožavateljskih web stranica. Također sam magistrirala objašnjavanje razloga zbog kojih su objekti mog opsesivnog skupljanja vizualnih materijala bez iznimke žene. Privatno, odrasli muškarci su mi strani i ljigavi, a tinejdžera po mom ukusu malo je i čemu uopće skupljati njihove slike? Ta stalno nose dvije iste odjevne kombinacije! Javno dajem samo ovaj drugi razlog. Moji su interesi modne prirode, želim izučiti stil i pretvoriti se u jednu od besprijekornih vladarica (pop) kulturne scene. To pak je donekle i istina – čeznem redom biti Emma Watson, Lindsay Lohan, nakratko Dakota Fanning, Cate Blanchett, Beyoncé, Miley Cyrus i, ne mogu naglasiti koliko, Nicole Kidman. Scarlett Johansson, s druge strane, uz stalne promjene boje kose i kompaktne odjevne kombinacije, ima i lijepe, oble prste, puteno lice, figuru pješčanog sata. America Ferrera čak nema pamtljivih modnih trenutaka, samo auru nekoga tko bi se zauzeo za vas svim svojim bićem i mekane nadlaktice. U ovoj dobi, nadomak punoljetnosti, mogu intelektualno razlučiti da sve moje pop-kulturne ljubavi nisu jednako motivirane i, opet, nemam posebnih problema s tim (a ipak to skrivam!). Također sam dovoljno osviještena da počnem propitivati zašto baš ove žene, no zasad je poanta da znam da u meni postoje raznolike čežnje.⁶

Dakle, to nisu strujanja ispod površine pa sam, kao magistra Određenih Ženskih Celebrityja, više nego spremna kada uragan Delena pomete virtualne obale. Alarmantno savršeno upakirano/eksploatirano prijateljstvo diznijevskih mladih nada Selene Gomez i Demi Lovato donijelo je u moj tinejdžerski život sasvim nov koncept šipanja. Više nije bilo dovoljno naići na jedan pop-kulturni dragulj s otvoreno kvir parom ili maštati o (dobno primjerenoj!) romansi s omiljenim likom ili ikonom, odjednom je svatko mogao biti potajno kvir. A najviše od svih to su morale biti, ni krive ni dužne, Selena i Demi, djevojke mojih godina uzdignute na pijedestal mladenačke kulture i zaogrnute u puritansko nasljeđe Disney Channela. Nije bilo dovoljno sati u danu da prikupim sve najnovije fotke i posložim ih u mapu specifičnim redoslijedom, onim koji implicira linearnost emocionalno zamršene priče, a ne prikazuje naprosto nasumičan četvrtak poslijepodne kada su otišle na shake u McDonald’s. Nije bilo dovoljno dana u tjednu da sve njihove pjesme na plejlistu dodam u svojevrsnom dijalogu, kao reakcije jedna na drugu. Nisam nailazila na druge, istomišljeni⁞ce na Twitteru i sličnim mjestima, koj⁞e bi do iznemoglosti analiziral⁞e poglede razmijenjene u nekom od videa kultnog i kultno ismijavanog The Demi and Selena Showa, već sam gradila sjenoviti arhiv za samo jedan par očiju. Kada bih postala paranoična (preočito je da Delenu doživljavam kao par, netko će me provaliti!) ili se zasitila mukotrpnog procesa sakupljanja i katalogiziranja (mogla bih raditi nešto važnije, a ne biti mala princeza koja skuplja sličice!), obrisala bih mapu i za tjedan dana kretala ispočetka. Iako sam slutila da Selena i Demi zapravo ne skrivaju ništa, magnetska privlačnost tajne lezbijske veze vukla me da ih pratim sve do odlaska na fakultet, a šablona koju sam izradila fantazirajući o njihovom romantičnom prijateljstvu poslužila mi je da dešifriram svaki kvir zaplet u svakoj seriji ikad.

Djevojka nikada nije bila vještija u prikrivanju istine, nikada manje uspješna u dešifriranju kvir zapleta kao kada se radilo o njezinoj najdaljoj najboljoj prijateljici. Bljesak medeno smeđeg uvojka na velikodušnom srpanjskom suncu uhvaćen krajičkom oka. Dubok, promukao smijeh koji bi ostajao zarobljen i odbijao se od zidova njenih zvukovoda, poput loptice u fliperu, satima. Njezino srce zarobljeno u pokušajima da je ponovo nasmije. Bio je to uzaludan, ali prekrasan pothvat – nikada nisu ostajale same, ali uvijek su bile u istoj prostoriji. Njihovo je prijateljstvo ličilo na beskrajan filmski tulum: svaki put kada bi preko razglasa plesni podij razgalila neka sudbonosna pjesma, more tinejdžer⁞ica razmaklo bi se na jedan razvučen, prigodno osvijetljen trenutak i one bi gledale ravno jedna u drugu. 

Tradicionalno, tinejdžerski su tulumi mjesto gdje se stvari jednostavno i neprekidno događaju pa djevojka nikada na trenutak koji bi uslijedio, trenutak u kojem bi njezina prijateljica svrnula pogled, nije gledala posebno tragično. Događalo se previše toga istovremeno! Nastavile bi plesati, sve bi bilo dobro. 

Kako je Gutowitz postajala sve sigurnija u svoj identitet, tako joj je lakše bilo detektirati potisnute ili zamagljene kvir narative. Uz vlastita iskustva i osjećaje koji su odjednom imali smisla, bilo joj je lakše naslutiti i gdje bi se sve kvir mogao nazirati, vrebati ili čekati svoj trenutak da se razotkrije. Još važnije, shvatila je da kao lezbijka jednostavno može odlučiti da je nešto kvir jer ona to prakticira ili voli. Dakle, njezin lezbijski kanon sastoji se od stvari koje „nisu službeno gej, ali se DOIMAJU gej“ i na njemu se nalaze prirodne pojave poput oluje (razumijem) i tuče (ne razumijem), aktualni sapfički stereotipi poput zobenog mlijeka, vještica i mjeseca te, može se pretpostaviti, glumice koje su joj zgodne jer za Blake Lively inače uistinu nema objašnjenja.⁷

Ali što je „službeno gej“? Imperativ autanja u posljednjem je desetljeću poprimio razmjere koji dovode do ove pomalo korporativne sintagme i koji slobodu kvir identiteta omeđuju na način sasvim neprirodan i kontradiktoran onome što borba za ravnopravnost i legitimitet kvir osoba jest. Najrecentniji je primjer izjava glumca Françoisa Arnauda da se autao zato što je imao osjećaj da je živjeti bez tog javnog čina bilo ravno laganju propustom. Još je zanimljivije da je ovoj izjavi prethodila njegova (opravdana) obrana svojih kolega nakon što su obožavatelj⁞ice megapopularne serije Heated Rivalry krenul⁞e s nagađanjima o njihovoj seksualnosti. Kako pomiriti dva istupa u srži toliko suprotstavljena? 

Stoga lezbijski kanon, kao i svi naši ostali privatni kanoni, najbolje funkcionira kao tekstualna analiza. Možda je zabavno pročitati listu svih mjesta koja su inherentno lezbijska („more, Big Sur, šume, litice, svi tornjevi, doline…“), ali još je zabavnije pročitati zašto je svaka dolina lezbijka, ako već svaka dolina mora biti nešto. Čitanje doline kao lezbijke, interpretacija doline ono je što pomiče granice. Kada se na Autostraddleu pojavio niz gifovskih „dokaza“ da je Boy Problems Carly Rae Jepsen zapravo kvir himna, a Jia Tolentino sličnu je „analizu“ napisala za Jezebel, nitko nije stvarno pomislio da je Carly u ormaru (dobro, netko možda jest) niti da se radi o istraživačkom novinarstvu, ali mnogo je ljudi moglo uprijeti prstom u nešto više od vibre. S druge strane, posebno je problematično tražiti od osobe, slavne ili anonimne podjednako, da se sama očituje ili će biti prozvana (ne pročitana). Prokazivati Taylor Swift kao prikrivenu lezbijku umarajuće je i besmisleno. Promišljati o simbolici i podtekstu njezine diskografije ono je što može činiti nečiji lezbijski kanon. Tražiti od Ruby Cruz i Erin Kellyman / Finna Wolfharda i Noaha Schnappa / mnogih drugih da iznova i iznova komentiraju svoj odnos invazivno je i nepotrebno. Tražiti – neumorno, neprestano, napadno – bolje, smislenije i dugovječnije kvir linije radnje za njihove likove utire put širenju kvir Kanona (službenog, je li). Željeti da netko bude „službeno gej“ kvir zajednici daje auru korporacije i netko će uvijek ostati pred vratima, bez iskaznice. 

Inzistirajući na autanju kao objavljivanju, kao legitimaciji, kvir identitet gubi poroznost, tu fundamentalnu osobinu koja nam omogućuje da pokvirimo narativ i da pokvirimo sebe. Na tankoj granici između „svatko je pomalo gej“, te sad već prilično izlizane tvrdnje onih koj⁞e se smatraju najprosvjećenijima, i organiziranih aktivističkih napora da svaki identitet bude što jasnije ocrtan da bi mogao dobiti ono što mu pripada titraju milijuni točkica ⁞⁞⁞⁞⁞ koje dopuštaju da propitamo, istražimo, prilagodimo, odjenemo i skinemo, prekrojimo, opismenimo se, čitamo, interpretiramo, odlučimo i promijenimo odluku. Ta osnovna vrednota kvir identiteta, devijacija od norme, imperativ pronalaženja alternativnih ruta do istine,⁸ u bučnim se virtualnim prostorima stalno iznova gubi i pronalazi. Dok jedn⁞e zahtijevaju permanentnost svake objavljene identifikacije tražeći od Doechii da objasni zašto je tako dugo bila bi, a sad je odjednom lezbijka, drug⁞e već viču: „Ovo jest faza, mama. Pokaži mi trajno stanje sebstva, mama. Nestalnost ne znači neznatnost, mama.“ Iako ovakve rasprave na kraju zapravo ispadaju vrlo kvir zbog čistog broja glasova uključenih u vječno preispisivanje/preispitivanje problema koji (ne) treba riješiti, dojam je na kraju sličan Gutowitzinom isticanju službenog lezbijstva i lezbijstva kao svega što je njoj lezbijsko i činjenici da potonje ne potire prethodno, već se iz njega rađa. 

⁞

Kada bi barem autanje bilo kraj i početak. Magična granica od koje se nadalje proteže samo nezamislivo prostrana livada, livada koja je svijet, svijet koji je pitom. Tada bi možda nešto vrijedilo. Poruka nije: autanje je bezvrijedno. Ali nije niti: autanje je vrijedno. Pravedno. Pravedničko. Iskreno. Rasterećujuće. Osigurava autentičnost. Znak je otpora. Znak je života. Bilo je godina kada je autanje za mene značilo gubitak i strah – ne zato što nisam prihvatila sebe, već zato što sam se bojala da ću izgubiti položaj koji sam zauzimala u životima drugih. Da će umjesto svih pridjeva koje ljudi o meni misle na njihovo mjesto doći kvir. Nadalje me počelo mučiti to što istinski ne volim činove obznanjivanja i nejednakost u davanju i primanju informacija. Strejt osoba nije mi bila dužna ništa, a ja sam bila dužna sažeti se u jednu generičku rečenicu. Još kasnije, počela sam se osjećati toliko doma u samoj sebi da više nisam željela da u moj dom uđe netko tko nema ključ. Bila bi laž napisati da je jedan razlog zamijenio drugi, svi oni i dalje čuče u meni i ne trebam ni jedan kao izliku. Hoću reći, ne želim biti nečija pan prijateljica. Ne želim biti pan bilo što bilo kome.  

Za Gutowitz autanje je značilo rješavanje straha od društvene osude – kada je skočila s ruba, jedino što joj je preostalo bilo je suočiti se s padom. Očvrsnulo ju je, ali i učinilo je maskotom. Jill Gutowitz je lezbijski Twitter, Jill Gutowitz je milenijalni meme kvir žene koja je kronično onlajn. Jednom kada je svijetu priznala da je kvir, mogla je postati Kvir (čak „profesionalno kvir“, kaže ona). Iako se za bučno postojanje nije lako opredijeliti, postati svoja seksualnost nekako je najlakša stvar na svijetu, pogotovo ako je taj proces pokrenut u jeku duginog kapitalizma, trijumfa legalizacije gej braka, drugog Obaminog mandata i rastuće nelagode bjel⁞kinja da će za svoje privilegije uskoro morati pronaći legitimitet (pa ga kreću tražiti u kvirnesu i mentalnom zdravlju). Seksualnost kao jedina oznaka naših identiteta još je prisutnija danas, kada tinejdžer⁞ice na društvenim mrežama veselo vješaju zastavu jednih, pa za nekoliko mjeseci drugih pa za nekoliko mjeseci trećih boja. U toj vidljivoj spoznaji o sebi ima, naravno, velika doza ushita i trijumfa – prije dvadeset godina rijetko se kada moglo svjedočiti neopterećenom (?) autanju i procesu koji se odvija iza samog javnog čina u stvarnom vremenu. Ipak, kada se autanjem naši profili na društvenim mrežama i naša pojavnost za sve poznate i nepoznate ljude izvan virtualnog svijeta svode na kvir, teško je zamisliti da nešto izvan prezentacije ima težinu i značaj. Kao što se to dešava i sa svakom drugom identitetskom odrednicom u doba instantnog lajkanja, šeranja i komentiranja, kada kvirnes postane nešto mjerljivo, nešto po čemu smo poznat⁞e, (isključiva) zona u kojoj pronalazimo društveni kapital i vlastitu vrijednost, zacijelo mora biti znatno teže živjeti svakodnevicu. Svakodnevica je dosadna i dugačka. Nije glamurozno kvir. Nije crno-bijela. Kada se od nje traži da bude modelirana prema izmaštanom svijetu grida, srca budu slomljena. 

Gutowitz to ilustrira klišeiziranom epizodom u hotelu Chateau Marmont, gdje želi iskoristiti priliku da se pred svojom djevojkom pravi važna dok se kreću među hollywoodskom elitom. Već u prvih nekoliko minuta shvaća ispraznost svojih želja – nikada neće biti jedna od njih, niti je to uopće važno. Time zaokružuje narativnu liniju knjige koja u stopu prati razvoj njezina kvir identiteta, o sebi kao ženi koja čezne za osjećajem važnosti i pečatom odobrenja. Taj je osjećaj godinama hranila na Twitteru, rano shvativši kako monetizirati svoje novootkriveno lezbijstvo. Njezina je pozicija tako opet dvojaka bez da je Gutowitz toga eksplicitno svjesna. Iako nije ravna nekome s A-liste, prepoznatljiva je u određenim krugovima. Njezino odbacivanje sjajne ljušture slave zbog toga zvuči pomalo kao srednjoškolski sastavak: sve što sam trebala bilo je pored mene cijelo vrijeme, nije zlato sve što sja, idem kući svojoj djevojci, mačkama i šalici kave. Svaka je spoznaja pojednostavljena i svaka je gubitak. Ovom tekstu to nije privlačno. Ovaj je tekst ja i ja sam nakratko ovaj tekst. Dopuštam mu i da nije ja, da u njega kliznu neistine, puste želje, iskrivljena sjećanja, da se njegove pripovjedačice razlikuju od mene, da nije jasno razlikuju li se od mene, da su nepouzdane. I da su nekome tko ih čita sve što postoji – bujica bliskih osjećaja, topao vjetar na obrazu koji šapuće: Ne moraš nikome biti ništa ako to ne želiš. Samo ispružena ruka, ponekad.

Moje dvadesete jednako su pune raznobojnih crteža kao i moje djetinjstvo s tom razlikom da svoje ljubavne interese više ne susrećem s druge strane ekrana tako često. Mora da je to zato što sam starija i stvarnost mi je često sasvim dovoljna, a možda je tome tako i zato što mi likovi koje tada najintenzivnije pratim više ne mogu biti par. Likovi koje pratim puno su mlađi od mene. Na neki način i ja sam puno mlađa od sebe – čitam o prinčevima koji žele plesati u haljinama, djevojkama koje se u ljetnom kampu zaljubljuju u prirodu i jedne u druge, srednjoškolskim grupama prijatelj⁞ica koje tek otkrivaju što su to zamjenice i držanje za ruke. Gledam crtiće krcate kvir likovima, slušam kvir tinejdžerice koje pišu vlastita muzička pravila, pratim kvir vijesti na tinejdžerskim portalima, čitam stripove, grafičke romane i YA književnost, sve žanrovski usmjerene na seksualnost i rodne identitete.

Skačem iz 

u

Plačem na 

i 

Uranjam u bezdan kvir svemira.

[I sve to u privatnosti svoje mladenačke sobe.]

Korak unatrag: djevojka sjedi u turskom sjedu na podu vlastitog dnevnog boravka. Namještaj je zajedno s tepihom odgurnut u kutove sobe kako bi u samom središtu bilo prostora za ples, a onda i za ležanje na podu, lijeno grickanje kokica i čipsa, blistavu tinejdžersku dosadu u posljednjim satima 31. listopada 2007. Šest pari isturenih koljena poredanih u krug, šest bila koja kucaju ravnomjerno, zdravo, a zatim ubrzavaju. Tajna je podijeljena, negdje krv kola brže, a negdje sporije, nečije je srce gotovo prestalo kucati, a nečije treperi poput male uplašene ptice. Djevojka je tajnu znala i prije, njezina prijateljica podijelila ju je prvo s nekolicinom onih koje je procijenila liberalnim pravednic⁞ama ili sklonima sličnim tajnama. Sada je bilo vrijeme da se tajna podijeli i s tvrđim orasima. Djevojka proučava lica svojih prijateljica dok premeće riječ u mislima. Bi. Nije čak ni puna riječ (koja je formalna, klinička, nešto što bi koristila nastavnica ili liječnica), već ležerna skraćenica (koju koriste likovi u serijama, ponekad, i koju koristi njezina prijateljica, sada). Dva mala slova za tako velik koncept i nešto, napokon nešto, novo i drugačije u njihovom provincijalnom životu. Čekajući reakciju ostalih prijateljica, djevojka razmišlja o svojim intimnim reakcijama: bila je baš jako dobra, puna podrške, prava saveznica i prije no što je riječ saveznica ušla u njezin vokabular na taj način. No nije li…? I ostale su prijateljice reagirale slično, praktički flegmatično. Podrška je pružena, zazor je zadržan na pragu, ušle su samo sreća dijeljenja i razumijevanje. Djevojka je ponosna na sve njih zajedno, na ovaj trenutak i one koji će uslijediti. No nije li osjetila i…? Ostatak večeri društvo provodi otkrivajući obiteljske tajne – egzotična riječ njihove prijateljice tek je prvo u nizu dramatičnih otkrića i tako je lakše, tako znaju da svaka ima nešto, biti bi nije ništa posebno, ništa drugačije. No nije li djevojka osjetila i struju misli koja teče ispod mirne površine ispravnosti i empatije? Kovitlac ona želi pažnju, uvijek mora biti drugačija, ako hoće curu, zašto to jednostavno ne kaže, nije iznimna kad i drugi. TRAS. Kad i drugi, pomislila je djevojka i brzo prestala misliti. 

Posljednji od većih problema koji se javljaju u Girls Can Kiss Now nemilosrdno je prokazan kao kratkovidnost svih autor⁞ica željnih Velike Smjene. Naime, Gutowitz opetovano o poziciji kvir identiteta piše kao o željenoj, ponekad čak i preferiranoj. Nakon prijelaza iz 2000-ih u 2010-e kvir su identiteti, pogotovo kada se radi o cis gej muškarcima, definitivno prisutniji u svim prostorima (pop-kulturnim, političkim, svakodnevnim), a neke su virtualne i fizičke zajednice uistinu postale sigurna mjesta za (su)život kvir i strejt osoba. No takva su mjesta često ujedno mjehurići, izolirani i otuđeni u svom utopističkom diskursu. Kada Gutowitz okarakterizira lezbijstvo kao chic (da ne bude zabune, lezbijstvo je oduvijek chic), kul ili in, radi to iz razumljive duboke potrebe, ali i pozicije neopisivog privilegija. Jasno je kako se do takvih opisa dolazi, prije spomenuti mjehurići sve su veći i sve češći kako desetljeća novog milenija prolaze, ali stvarna promjena, ona većine ljudi i većine zakona nikada se nije uistinu desila. Svjedok⁞inje smo cikličke prirode „civiliziranih“ društava – za svaki pedalj osvojenog prostora, otkrije se nova zjapeća rupa, a za tri koraka naprijed uskoro ćemo platiti padom niz stepenice. Šira je slika jednaka i gotovo nepromijenjena od kraja 19. stoljeća i pojave masovne kulture, a još je šira slika postojana, čini se, oduvijek. Jedan je zakon izglasan, ali drugi ga već ograničava. Jedna se pop-ikona autala, a prijetnje smrću ušutkale su dvadeset drugih. Jedna je serija predvođena kvir ženom ugledala svjetlo dana, pet je takvih serija ukinuto. 

Dakle, nakon trijumfa progresivnih politika i woke kulture 2010-ih bilo je iluzorno očekivati da će svijet, ili barem onaj dio svijeta koji je Gutowitz relevantan, ići pravocrtno naprijed. Shvatljiva je želja da je nešto trajno promijenjeno, da je prijeđena točka bez povratka, no takva je realnost brzo zaboravljena ulaskom u novo desetljeće. Uz jačanje ekstremne desnice diljem Europe i Sjeverne Amerike, klimatski kolaps, sve vidljiviju patnju i eksploataciju koloniziranih i okupiranih teritorija, virtualnu indoktrinaciju mladića u nove sfere mizoginije, urušavanje tržišta rada i uvođenje umjetne inteligencije navrat-nanos u ionako opustošene sektore, krizu životnog standarda i totalnu devalvaciju umjetnosti i znanosti, teško je zamisliti vrijeme u kojem je optimizam milenijal⁞ki bio toliko nepokolebljiv da kvir osobe nazovu mainstream ikonama. Ta mainstream publika ne može biti suočena s jednim (1) logičnim kvir parom hladnokrvno serviranim u posljednjoj epizodi globalnog Netflixovog hita,⁹ a kamoli prihvatiti kvir osobe kao ravnopravne, obične. U tom je smislu gotovo neprirodno čitati o autoričinoj nemogućnosti pomirenja vlastitih konfliktnih osjećaja autohomofobije i represije sa svijetom koji je odjednom perolako kvir. Gutowitz kao da je neugodno što se autala tek s 23 godine, što joj je da shvati da je lezbijka trebao niz umrtvljujućih vezica s bezimenim muškarcima, što čak i sad legitimitet svoga lezbijstva može ukotviti isključivo u dihotomiji „čudna ja vs. bolji svijet“. Na taj se način stvara ideja o nebrojenim kvir iskustvima koja su bila bezbolna zato što su ih proživjele osobe manje komplicirane, manje prestrašene, manje „pogođene terminalnom jedinstvenošću“. Jedino što su takve kvir osobe trebale bilo je autati se i uslijedio bi aplauz. 

Girls Can Kiss Now najmesnatija je kada nehotice nudi kompleksnosti koje nisu imenovane kao takve, kada autorica ne lamentira o svojoj nepodnošljivoj težini postojanja, već kada identificira svoje probleme u nijansama tobožnjeg vrlog novog svijeta, ali takvim je anegdotama posvećeno najmanje vremena. Potreba da se etablira među gej muškarcima dobro je uočena kao premještanje male gazea iz hetero sfere u kvir zajednicu, a kada bi malo zagrebla ispod površine, sigurno bi i poglavlje o potrebi kvir osoba da svoju žudnju izraze rječnikom nasilja (Step on me!) imalo više intrigantnih slojeva. Pokušavajući ne uvrijediti nikoga Gutowitz je ponudila niz kontradikcija koje ne trebaju čak ni supostojati koliko su pojednostavljene. Mogla je barem uključiti jednu problematično nostalgičnu epizodu o Harryju Potteru.

U voćnjaku sam nečijeg uma. Pratila sam ih kroz tisuće stranica, njihova se priča protegla iz djetinjstva sve do mojih kasnih dvadesetih, preispisivana iznova i iznova. Napokon sam došla ovdje, na ovo nepoznato mjesto koje sam morala izmaštati od temelja i koje nitko nikada neće ekranizirati. Priča ide ovako: padne veo između čarobnjačkog svijeta i svijeta običnih ljudi, dvojica se zakletih neprijatelja u poraću mijenjaju i postaju oprezni prijatelji, izbija novi rat – ovaj put između onih koj⁞e imaju magiju i onih koj⁞e imaju oružje – prijatelji se zaljubljuju jedno u drugo, svatko u svom trenutku, darovana je klementina za vrijeme najveće nestašice hrane (onaj koji se polako zaljubljuje onome koji je oduvijek zaljubljen), prijatelji postaju još bolji prijatelji i zajedno se u novom krhkom poraću bore protiv destabilizirajućih sila i megalomanskih političara. Nekoliko godina i jedan uspješno riješen misterij kasnije, tu sam s njima. Čitaju jedno drugome misli, u jednom se umu podigao zid – sve se zlokobno i gadno odbija od njegove glatke površine. Zid se može preskočiti, ako se skoči jako, jako visoko. Može se srušiti, uz udarac jako, jako snažan. A može i pasti. Da, sada ga više uopće nema. U drugom pak umu nema ničega. Nemam što preskočiti, udariti, ni za što se uhvatiti. Ali postoji pitanje. Za one koj⁞e pitaju ništa se raspline. Vidim srebrnkastu izmaglicu, ovija se oko stabala kojih maločas nije bilo. Približavam se jednom stablu, pa drugom pa trećem. Osjećam sladak miris u zraku i bujanje spoznaje, slatke, najslađe. Svaka je voćka na svakom stablu klementina. Zajedno ulazimo kroz milijune vrata, dok mijenjaju izgled, dob, rod, sposobnosti, okoliš, povijest, imena, uviđam da ću se u dobro napisanu priču zaljubiti svaki put. „Uvijek, kaže Harry.“¹⁰

Svake godine jedno godišnje doba (zimu) žena izdvoji da ponovo pročešlja opus jedn⁞e autor⁞ice (lettered) te da na nekoliko tjedana konzumira isključivo hrpe (~850.000) fanfikcijskih riječi. Stvar je u tome da je žena neprestano i djevojčica i djevojka – osjećaji se samo gomilaju kako godine prolaze. Sposobna je zaljubiti se u sve. Kada čita lettered, ne razmišlja o tome kojeg je autorski glas roda i nikada se neće dati u lov na identitet u maniri onog na Elenu Ferrante. lettered je lettered, bezoblična sjena koja korača po nekoj angloameričkoj sobi misleći da je najpametnija osoba na svijetu. (Moram se ponekad složiti s tim, ipak čitam letteredine priče već gotovo cijelo desetljeće.) Iako zna da se zaljubljuje i u lica, kao i druge dijelove tijela, ne može si pomoći, ne mogu si pomoći, postoji nešto onostrano i neimenjivo što je važnije. Možete zamisliti lettered kao ženu u četrdesetima, neobuzdane kose, glasnog smijeha i pamćenja koje ne oprašta. Ili kao koštunjavog muškarca koji vjerojatno stalno čita Schopenhauera, premalo mu je stalo do ljudi koji ne razumiju filozofiju, ali previše mu je stalo do Draca Malfoyja. Mogu lettered dati lice svake osobe koja mi je privlačna, ali ne znam, mogu voditi ljubav i s idejom. Tko god da lettered jest, provela sam s njima svu svoju dosadašnju zrelost. U panteonu pop-kulturnih¹¹ crusheva žena na prijestolje stavlja osobu satkanu od riječi. 

Što je to utopija? Tamo gdje se nitko ne treba autati? Tamo gdje smo sv⁞e autan⁞e? Tamo gdje ne postoji ništa što bi se moglo autati? Tamo gdje ambigvitet odlazi umrijeti? Mjesto bez homofobije? Mjesto bez riječi „homofobija“? Pročišćeno? Toliko ispravno da zaboravljamo (zaboravljaju) dok opet ne počnemo (počnu) raditi iste greške? Hoćemo li Tamo, kao Gutowitz, poželjeti isprati svoj prošli život, život neistine, život kada „nismo bil⁞e mi“? Kada je taj život prestao? Nije li utopija to što traje? Ne želim da bude dosadna, ne želim da bude neumoljiva i bespoštedna, „ne zanima me nebo u koje ne mogu ponijeti svoj gnjev“. Ne želim čekati na Vrijeme i Mjesto, želim Sad – sve riječi, sve tuge, svaku malu radost i svaku veliku. Biti kvir znači biti ovo ljudsko tijelo u ovom ljudskom času, znati svoju povijest, neotuđivu, nositi je sa sobom u svaku budućnost. Žito i vedrina dokle god nam pogled seže.

1. Moram se ograditi od hijerarhiziranja pop-kulturnih formi. Dobar je tvit poput svakog drugog dobro osmišljenog oblika – prava poslastica. RIP!
2. Na kraju ionako nije važno jer tek sam mnogo, mnogo godina nakon prvih gledanja utvrdila koliko su rani dodiri s dječjom pop-kulturom utjecali na mene i kako ultimativno ništa nisu promijenili. Ili usprkos ili zahvaljujući njima ili oboje (uvijek je oboje) uspjela sam se zaljubiti u najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Ali brzam.
3. Gutowitz o svom prvom gotovo-poljupcu: „Njegov je smeđi bob svjetlucao na mjesečini.“
4. Fun fact: za The L Word prvi sam put čula kao tinejdžerica gledajući četvrtu sezonu Gilmoreica, kada je Rory na neki Parisin postupak (dezinfekcija kvake?) reagirala s: „Oh, how very The L Word of you.“ Iako nisam imala pojma da se radi o seriji te sam referencu shvatila tek na fakultetu, točno sam detektirala da je „riječ na l“ – lezbijka. Dotad Rory nisam doživljavala kao posebno vragolastu, ali nakon toga jesam.
5. Naslov na nebitnom trač portalu nekoliko godina kasnije: „Emma Watson lezba? Pročitajte što se krije iza dramatične nove frizure!“
6. Za dečkom kojeg vidim jednom ispred kvartovskog Konzuma na Sve svete pa tjednima razgovaramo o Konzum Boyju, za Jamesom McAvoyjem, ali samo u Becoming Jane i samo kada malo zaškiljim, za Ewanom McGregorom samo i isključivo kada se u zadnjem činu Moulin Rougea! približava sve brže pozornici s koje Nicole Kidman zaziva „Come what may“, i doslovce ni sekundu prije ni kasnije, Mandy Moore u Princezinim dnevnicima, Edwardom Cullenom – knjiškom verzijom i Lizzy Bennet – verzijom iz BBC-jeve serije, dečkom kojeg srećem dok svakog poslijepodneva trčimo uz rijeku u suprotnim smjerovima i, prisjetimo se, jednom od svojih tada najboljih prijateljica.
7. Zbog toga što je glumila nogometašicu u Sestrama po trapericama? Zbog toga što je nosila odijela u Slatkoj maloj tajni? Zbog toga što se zove Blake? Sve nedostatni razlozi!
8. Viralan, ali zato ništa manje važan citat Oceana Vuonga: „…kvirnes je od mene zahtijevao alternativnu inovaciju. Morao sam iskrčiti alternativne rute; učinio me znatiželjnim; natjerao me da pitam: je li mi ovo dovoljno?”
9. Ovo je jedino mjesto na kojem ću spomenuti Bylergate iako mi je trebalo nekoliko tjedana da se od njega oporavim. Fanovske su montaže uistinu oružje masovnog uvjeravanja! Ok, na temu Stranger Things samo još želim reći sljedeće: ono zbog čega su Mike i Will, pa stoga i čitavo raspadajuće tijelo te serije, trebali biti važni jest općeprihvaćenost. Ono što publika treba jest guja u njedrima, jedan komad univerzalno voljene, omražene i konzumirane televizijske uspješnice koja će u zadnjim trenucima, nakon dobro, ali i lukavo pripremljenog terena, okrenuti jedan centralni odnos u apsolutni kvirfest.
10. Redovita pitanja koja si postavljaju strejt i kvir žene kada zaglave u zečjoj rupi gej fanfikcije i ljubića: Je li ovo gender envy? Jesam li jednostavno toliko strejt da siđem s uma kada umjesto o žudnji jednog muškarca, čitam o žudnji dvojice? Jesam li autohomofobna jer više uživam u gej pričama nego u lezbijskim? Jesam li mizogina – fantaziram li o svijetu bez žena? Fetišiziram li gej ljubav? Jesu li muškarci superiorna bića koja čine baš sve – prirodne znanosti, seks, sport, seks, ljubav, žrtvu, glazbu, seks – boljim i zanimljivijim? Omg, curo, ne, pa ti si napisala ovu fanfikciju! Ako netko čini muškarce zanimljivijima, onda si to ti, napaljena žena sa znanjem nekoliko stranih jezika i razumijevanjem razlike između poredbe i metafore. Najlakše je sve tumačiti drugovalno – jednakost je kraljica. Tako ćemo u patrijarhalnom društvu istinsku jednakost naći samo između dvojice muškaraca pa zato i gutamo prikaze takvih odnosa. U idealnom društvu nećemo znati između koga jednakost postoji jer postojat će između svih. Zanima me što će to značiti za naše žudnje, ali kladim se da će gej fanfikcija i dalje biti rado čitana, a to znači da nije sve tako jednostavno.
11. A fanfikcija i fandom upravo dominiraju popularnom kulturom kao nikada dosad.