U posljednjih se nekoliko godina nešto dogodilo s mainstream kulturom. Promjena se na površini čini prilično ekstremnom: kina vrve reprezentacijama marginaliziranih društvenih grupa, javno se raspravlja o kulturnoj aproprijaciji i osjetljivosti te se retroaktivno sudi ponašanju koje je do prije nekoliko godina bilo posve prihvatljivo (Gwen Stefani, Lady Gaga, Sam Riegel i Madonna samo su neki od ljudi od kojih se tražila isprika za šale, umjetničke odluke ili izjave stare i više od deset godina). Inkluzivnost polako ali sigurno postaje preduvjet za uspjeh filma. Publika je postala woke, a u kapitalizmu ona ima zadnju riječ.
Društvene mreže ovdje igraju važnu ulogu: mogućnost svakog čovjeka da glasno izrazi svoje zahtjeve te da se grupira s drugim istomišljenic⁞ama donijela je mnoge pozitivne promjene. Prošlo je tako tek nekoliko mjeseci otkako je Twitter kampanja u manje od 30 sati uspjela obnoviti Brooklyn 99, popularni policijski sitcom u kojem su zastupljeni različiti (marginalizirani) identiteti. One day at a time, sitcom koji prati priču o kubanskoj obitelji u Americi te se bavi temama homoseksualnosti, imigracije, mentalne bolesti i traume obnovljen je za treću sezonu, a brodvejski mjuzikl Hamilton u kojem glume uglavnom nebijele osobe 2016. osvojio je čak jedanaest nagrada Tony. Black Panther, Moonlight i Get Out uspješni su filmovi o crnačkom iskustvu, a isto vrijedi i za serijal Dear White People koji je nedavno dobio drugu sezonu. Čini se kao da su marginalizirani glasovi napokon došli svoje, no koliko god bih voljela vjerovati da su se masovni mediji jednostavno preobratili, izglednije je da je tržište sebi prilagodilo zahtjeve društveno osvještenije publike.
Za potrebe ovog teksta provela sam dvije anonimne ankete kojima sam ispitala društvene stavove o lezbijkama te ulogu koju mainstream mediji igraju u njihovom formiranju. Ankete su se provodile preko interneta te je u njima sudjelovalo ukupno 125 ispitan⁞ica. U prvoj su anketi sudjelovale samo lezbijke (74 ispitanice) koje sam tražila da opišu vlastitu percepciju prevladavajućih društvenih stavova o lezbijkama te da se osvrnu na određene točke medijske reprezentacije lezbijki. Te sam stavove potom „testirala” drugom anketom u kojoj su sudjelovale osobe svih rodnih opredjeljenja i seksualnih orijentacija (osim, dakle, lezbijki).
Više je od šezdeset posto ispitanica koje su sudjelovale u prvoj anketi izjavilo da se ne osjeća reprezentirano u popularnoj kulturi. Jedanaest posto njih se pak osjeća reprezentirano, dok ostatak ima miješane osjećaje: misle da se reprezentacija znatno popravila, ali da još uvijek nije ravnopravna onoj heteroseksualnih ljudi ili je pak smatraju problematičnom. Glavne frustracije koje su ispitanice navele bile su stalno posezanje za istim, nezgodnim tropima kao što je bury your gays (pokopaj gejeve), produžetak Hayesovog koda iz starog Hollywooda, odnosno inzistiranje na tome da se prikazana homoseksualnost kazni, uglavnom smrću. Smeta ih i prikaz lezbijki kao predatorica koje progone heteroseksualne žene te čest motiv nevjere (uglavnom u fabulama u kojima je žena prvo u vezi s muškarcem, a potom shvati da je privlači druga žena te s njom započne tajnu aferu). Ispitanice su također primijetile da su lezbijke koje su prikazane u mainstream medijima uvijek konvencionalno privlačne, ženstvene te uglavnom bijele.
Navele su i aspekte lezbijskog iskustva za koje smatraju da nisu obuhvaćeni postojećim reprezentacijama, a to su proces pomirenja s vlastitim izgledom i prezentacijom („Trebalo mi je dugo da shvatim da ne moram biti mršava i nježna da bih bila lezbijka, da trebam samo biti ja.” – SR (17)), internalizirana homofobija i stalan strah od toga da uznemiravaju heteroseksualne žene ili da se ponašaju predatorski, kao i općenit osjećaj krivnje zbog toga što su im žene privlačne, dakle, neprestano preispitivanje vlastitog lezbijstva („Ali što ako ustvari uopće nisam gej? Što ako stvarno samo nisam srela onog pravog?”), ali i sasvim obične, svakodnevne, humanizirajuće stvari poput zajedničkog izležavanja.
Izdvojile su i to da lezbijke ponekad shvate da su lezbijke bez zaljubljivanja u specifičnu osobu, samoću koje mnoge osjećaju zbog geografske izoliranosti od drugih lezbijki, općenito sam identitet lezbijke izvan veze. Također su primijetile da se butch lezbijke ne prikazuju u pozitivnom svjetlu te da su samo privlačne lezbijke prikazane kao sretne, a frustrira ih i to što čak i lezbijska reprezentacija mora biti privlačna muškarcima. Lilu (21) tako osjeća da je mainstream reprezentacija lezbijki otežala „njezin proces samootkrića”. Rebekka (17) je priznala da se zbog načina na koji mediji prikazuju lezbijke osjećala kao da su lezbijke odvratne i predatorice: činilo joj se da ih lezbijstvo čini pomalo zlima jer bi često povrijedile svoje muževe ili zbog ljubavi ugrozile nekoga ili nešto.
Devedeset je posto ispitanica bilo upoznato s terminom queerbaiting, praksom privlačenja LGBTIQA+ publike tako što se implicira da će određeni lik ili likovi otkriti da su dio LGBTIQA+ zajednice, ali se to nikada ne dogodi (kako bi se izbjegao bojkot homofobne publike) te likovi na kraju uglavnom završe u heteroseksualnim vezama. Kao primjere navode serije Skam, Supergirl i Riverdale te ističu da se zbog takvog tretmana osjećaju frustrirano, nesretno, kao da ih spisatelj⁞ice (te, posljedično, društvo) ne shvaćaju ozbiljno. Na pitanje osjećaju li se kao da mediji prikazuju etiketu lezbijke kao nešto regresivno ispitanice su opet dale zanimljive odgovore. Blue (17) je zamijetila da se mediji zapravo boje iskoristiti taj termin:
Mediji vole koristiti queer kad bi trebali koristiti „lezbijka” jer se na etiketu queer gleda kao na fluidniju i „relevantniju”, dok je etiketa lezbijke zastarjela, rigidna, ima negativne konotacije. Iako te konotacije postoje zbog straight ljudi! Također, kad koriste queer umjesto „lezbijka”, mediji impliciraju da bi osobu potencijalno mogao privući i muškarac, a ne da ju ekskluzivno privlače žene.
J. D. (19) to je nazvala „postmodernističkom varijacijom izjave ‘samo još nisi našla pravog’”, a D. C. (20) frustrirano je izjavila da osjeća pritisak da se identificira kao queer „jer ‘svašta je moguće’ i ako se nazoveš lezbijkom uskogrudna si i uskraćuješ si prilike”. Malena (21) tvrdi da se zbog medijske reprezentacije bojala nazvati lezbijkom, l (16) misli da mediji prikazuju biseksualnost i panseksualnost kao progresivnije orijentacije, kao i lilu (21) koja komentira da je primijetila da se na lezbijstvo gleda kao na nešto inherentno transfobno. Tessa (21) dodaje da je:
koncept seksualnosti kao spektra trenutno jako popularan. To je super na puno načina (jer seksualnost stvarno jest spektar!), ali se istovremeno ignorira činjenica da neke žene muškarci jednostavno uopće ne privlače.
Queer kao termin ima široku primjenu i koristan je u raspravama na razini zajednice te osobama koje ne mogu ili ne žele opisati svoj identitet nekim čvršćim odrednicama, no queer jednostavno ne podržava specifičnosti iskustva svakog slova u akronimu te se zato ne bi trebao koristiti kada se govori o individual⁞kama koj⁞e su se samoidentificiral⁞e drugačije. E. H. (21) zaključuje: „Puno ljudi ne može prihvatiti da ženu ne zanimaju muškarci.”
Rezultati ankete u kojoj sam ispitivala društveni stav o lezbijkama i u kojoj je sudjelovala 51 ispitani⁞ca, potvrđuju dojmove sudionica prve ankete: preko osamdeset posto ispitani⁞ca smatra da je seksualnost fluidna, a trideset posto da lezbijku mogu privlačiti muškarci. Nadalje, iako su samo četiri heteroseksualna muškarca ispunila anketu, dvojica su izjavila da bi se nastavili nabacivati lezbijki ako bi iz neverbalne komunikacije mogli pročitati da je ipak zainteresirana, što je odgovor koji nisam očekivala u vrijeme #MeToo pokreta. U tom smislu ne iznenađuje to što je petnaest ispitanica u prvoj anketi na pitanje „što ti se najmanje sviđa oko toga što si lezbijka” odgovorilo samo „muškarci“, niti da ih je više od pola navelo fetišizaciju (od strane muškaraca) ili to što im se upucavaju osobe koje nisu žene, dok je manji postotak odgovora bio je vezan za probleme poput internalizirane homofobije, neprihvaćenosti od strane društva te potencijalnog nasilja.
Muška nesposobnost da prihvate „ne“ i ostave žene na miru, dakle, jedan je od glavnih problema koje su ispitanice prijavile. To nije iznenađujuće jer se stvarno ne radi o problemu koji imaju samo lezbijke, no ono što uistinu muči samo lezbijke jest neprihvaćanje činjenice da nas ne zanimaju muškarci (čak i kada im to jasno nacrtamo). Slična se iskustva mogu pročitati na blogu those nasty comp het feels:
Kad ti se dečko sviđa jer je doslovno jedina osoba koja te primjećuje u školi i jer je uvijek dobre volje i sretan i prijateljski nastrojen prema tebi. A onda se uspaničiš i izbjegavaš ga danima jer si načula da se i ti njemu sviđaš.
Kad si u nesretnoj vezi s dečkom, ali još uvijek želiš biti s njim zauvijek jer misliš da je on ljubav tvog života i da ćeš doslovno biti sama zauvijek i da nikad više nećeš osjetiti ljubav ako prekinete. I istovremeno osjećaš tu beskrajnu tugu i gotovo paniku svaki put kad kreneš razmišljati o tome da to zapravo znači da nikad nećeš iskusiti kako je to biti s curom.
Ovaj blog vodi lezbijka koja zaprima i objavljuje anonimna iskustva lezbijki koje su se borile (i često se još uvijek bore) s prisilnom heteroseksualnošću. Citirani primjeri, kao i brojni drugi koji su na blogu objavljeni, dokumentiraju iskustva lezbijki prije nego što su shvatile da su lezbijke te pokazuju koju količinu mentalnih vragolija lezbijke redovito prolaze kako bi same sebe uvjerile da ih privlače muškarci, no ne i da su hetero. Mnoge lezbijke, naime, svoju orijentaciju prvo interpretiraju kao biseksualnost, no to ne govori ništa o pravim biseksualkama – naravno da postoje žene koje vole i žene i muškarce.
Heteropatrijarhalno određenje žene također je doprinijelo tome da se lezbijke osjećaju otuđeno od ženskog identiteta. Suočene s potrebom da definiraju svoje iskustvo neovisno o muškarcima, lezbijke su počele koristiti termine butch i femme. Devedeset i jedan posto ispitani⁞ca bio je upoznat s ovim terminima, no kad sam ih zatražila da opišu butch lezbijku, dobila sam raznolike odgovore. Većina ju je ispitani⁞ca opisala kao „lezbijku koja se prezentira/ponaša maskulino“. Odgovori koji su se odmakli prezentacije definirali su butch ženu kao ženu koja je „stereotipno agresivna (ne u lošem smislu) u pristupu ženama“, „siledžiju“, „curu koja je pomalo agresivna i pokušava izdominirati sve oko sebe“, „ženu snažnog tijela i uma, grubu osobu“, a netko je samo naveo lik Needy iz filma Jennifer’s Body (vjerojatno zbog citata: „Bože, tako si butch!“). Netko je butch lezbijku opisao kao „top u lezbijskoj vezi“, što je uvjerenje koje je prilično popularno, ali ne nužno i točno.
Lezbijski je dio ispitanica butch lezbijke opisivao u mnogo više riječi:
Seksi.
Nevjerojatne.
Dobre.
Snažne.
Imaju urođenu svijest o muškosti izvedenoj radi sebe i radi drugih žena.
Većinom samopouzdane, ustraju u svojim uvjerenjima i luče neku neopisivu auru.
Tek ih se nekoliko referiralo na bogatu povijest ovih identiteta, no nijedna nije spomenula polemiku oko njihovog postojanja. To nije iznenađujuće jer način na koji ti identiteti funkcioniraju nije opisan ni reprezentiran u medijima, a lezbijska feministička teorija nije najdostupnija literatura. Butch identitet, kao što su neki gore navedeni odgovori pokazali, mnogo je kompleksniji od vizualne reprezentacije. Amy Goodloe opisuje butch lezbijke kao žene koje „ne repliciraju heteroseksualnost, već joj pružaju izazov“ te tako utjelovljuju prijetnju heteropatrijarhalnom režimu. Ona odbija vidjeti butch identitet kao imitaciju muškosti, inzistirajući da „butch žene ne samo da izazivaju društveno konstruiranu prirodu heteroseksualnih uloga već i ukazuju na to da je moguće ‘biti’ mužev⁞na na načine koje bi muškarci koje zanima jednakost trebali proučiti“. Butch lezbijka, paradoksalno, afirmira vlastitu ženstvenost odbacujući društveno propisane standarde te gradi seksualni identitet neovisan o muškarcima, tvrdi Goodloe.
Joan Nestle,1 femme lezbijka, tvrdi da je femme identitet jednako revolucionaran stoga što femme lezbijke izvode konvencionalno ženske uloge da bi signalizirale želju za drugim ženama te tako izokreću heteronormativno shvaćanje ženstvenosti. Amber Hollibaugh i Cherrie Moraga2 dodaju da performativna priroda ovih uloga dopušta partnericama izmjenjivanje moći, dakle, prokazuje heteroseksualnu rigidnost rodnih uloga. Butch i femme tako ukazuju na to da muževnost i ženstvenost nemaju veze s biologijom, tj. da su samo društveni konstrukti.
Lezbijke prikazane u mainstream medijima ne zrcale uvijek lezbijke iz svakodnevice. Kao što sam već rekla, butch lezbijke gotovo su nevidljive (ispitanice su kao primjer mogle navesti samo Big Boo iz Netflixove serije Orange Is The New Black). Lezbijke prikazane u medijima izrazito su ženstvene: no-make-up-look i karirana košulja najandroginije je što se mediji usude pokazati. Uvijek su vitke, lijepo sređene, a ako su slučajno agresivne ili naprasite, do kraja epizode netko će ih već naučiti da su bile prestroge ili radikalne (kao što je npr. slučaj s likom Adene u seriji The Bold Type).
Takav je razvodnjeni lezbijski identitet prihvaćen jer zajednica žudi za reprezentacijom. Blue (17) primjećuje: „Većinu lezbijki glume konvencionalno privlačne, mršave, bijele, STRAIGHT žene. Ja nisam nijedna od tih stvari i dugo vremena sam osjećala jaz između sebe i onoga što sam mislila da lezbijke jesu, toga kako izgledaju i što trebaju biti.“ Alice (19) primjećuje kako „ono malo reprezentacije što imamo i još manji postotak DOBRE reprezentacije pati zbog odvratnih ideja straight muškaraca koji samo žele tretirati našu seksualnost kao fetiš (…) mlade djevojke zato ne mogu naći resurse koji bi im pomogli da razumiju svoje osjećaje“. L (17) se slaže da lezbijska reprezentacija prečesto poseže za negativnim stereotipima ili idejama koje heteroseksualni ljudi imaju i „koje su jednostavno čudne“.
Smatraju da bi se situacija mogla popraviti kada bi se kreativni timovi koji stoje iza ovih projekata sastojali od više lezbijki. Sve ispitanice citiraju internetske izvore i/ili lezbijke u obitelji kao izvore informacija koje su im pomogle da otkriju vlastiti identitet. Serije i filmovi pomogli su samo 33% ispitanica da otkriju svoju seksualnost, stripovi i knjige pomogli su tek 15% ispitanica (riječ je također o stripovima koje su morale same tražiti), dok je čak 70% ispitanica navelo da su slavne osobe poput Ellen DeGeneres doprinijele afirmaciji njihovog identiteta. Član⁞ice obitelji i lezbijke koje su vidjele na ulici također su pomogle znatnom postotku (60%), ali su stavovi homofobne rodbine često rezultirali odmicanjem ispitanica od lezbijskih figura.
Reprezentacija lezbijki u mainstreamu ne pokazuje, dakle, pravu sliku lezbijki, no kako mnoge od njih odrastaju u homofobnim sredinama, medijska reprezentacija često je jedino što imaju. Slavne figure koje su „izašle iz ormara” najviše su pripomogle afirmaciji lezbijskog identiteta, što je dobar znak jer u zadnje vrijeme sve više i više slavnih osoba otvoreno govori o svojoj seksualnosti (uz Ellen DeGeneres, ispitanice su navodile i Hayley Kiyoko, Ellen Page, Kate McKinnon, a i druge žene koje privlače žene poput Janelle Monáe, Care Delavigne, Halsey, Lauren Jauregui i tako dalje). Ta praksa, uz raširenost i dostupnost društvenih mreža, tako obećava bolju budućnost za mlade lezbijke.
Otvori komentare
Nema još odgovora