Za umorne

Vaša je curka postala radnica u klasičnom smislu te riječi i, kada dane nije provodila pripremajući se za posao i gubeći živce zbog nijansi koje ne razumije, provodila ih je spavajući. Da, postala sam osoba koja drijema! To se, naravno, mora odraziti i na Popsikon koji se nakon poduže „ljetne“ stanke vraća taman na vrhuncu jesenjeg školskog ciklusa, kada sv⁞e počinjemo osjećati umor iako je školska / akademska / radna godina zapravo tek počela. S iznimkom filmske preporuke, kategorije su standardne, ali su krojene prema mogućnostima iscrpljene osobe koja želi gledati filmove, no jednostavno više nema raspon koncentracije dulji od 45 minuta. Ako ste umorn⁞e, budimo umorn⁞e zajedno i pronađimo nešto više od umora u sadržajima koji slijede!

Ako ste umorn⁞e i treba vas razveseliti

Hrana je izvor svake radosti. Točnije, radost se skriva u soli, masnoći, kiselini i vrućini ili tako barem tvrdi Samin Nosrat, zvijezda nove Netflixove četverodijelne serije Salt Fat Acid Heat nastale prema istoimenoj, krasno ilustriranoj kuharici. Svaka od četiri četrdesetpetominutne epizode posvećena je jednom sastojku koji jela diljem svijeta čini kompletnima te upotrebom kojeg, prema Samin, jelo možete usavršiti ili uništiti. Prvi se dio fokusira na masnoću, a načine na koje masnoća obroke čini magičnima Samin istražuje putujući Italijom. Ako ste knjizi/filmu Jedi, moli, voli dali šansu samo zato što se protagonistkinja trećinu vremena nalazi u Rimu ili Napulju i jede talijansku hranu, a nakon toga vam je interes za čitanje/gledanje naglo opao, onda ćete u „Fat“ pronaći zaokruženu priču o talijanskoj hrani kakvu zaslužujete. Epizodu otvara savršena montaža u kojoj Samin kuša nekoliko različitih sladoleda u kornetu dok u pozadini svira Primavera.1 Upravo ti kadrovi etabliraju Samin kao simpatičnu, relatable junakinju priče o hrani, onu kojoj možemo vjerovati kada u uvodnom voiceoveru kaže: „Putovala sam diljem svijeta i kušala sve.“ Gotovo kao da se radi o dražesnoj junakinji romantične komedije, Saminino nas čuđenje nad okusom sladoleda povlači na njezinu stranu.2 Samin za nas nije samo vrsna kuharica, privilegirana žena koja je proputovala svijet i imala resurse da se obrazuje i jednog dana potpiše ugovor s Netflixom, stručnjakinja koja nam se obraća svisoka, ona je obožavateljica hrane. Njezino širenje oči u čudu signalizira nam da je ljubav koju osjeća prema hrani „autentična“, to je užitak s kojim se možemo identificirati.

Upravo je fanovska perspektiva jedna od najvećih prednosti svih četiriju dijelova Salt Fat Acid Heat – Saminina radost kušanja i amplificiranje drugih glasova bez obezvređivanja vlastitog kulinarskog umijeća ovom ulaštenom ostvarenju daju potrebnu dozu nepretencioznosti. Iz Italije radnja seli u Japan (sjajna „Salt“ posvećena je dobivanju soli, tradicionalnim japanskim jelima te praktičnim savjetima kod soljenja vode za kuhanje), Meksiko (životna „Acid“ u kojoj se Samin gosti glasovitim meksičkim street foodom i posjećuje medičar⁞ke koj⁞e održavaju stoljetnu tradiciju dobivanja meda i mirnog suživota s pčelama) i SAD (završna „Heat“ u kojoj se Samin vraća američkoj kuhinji, ali i tradicionalnim jelima svoje iranske obitelji te kuha večeru za prijateljice i prijatelje sa svojom no-nonsense majkom). Već su samo postojanje i popularnost ove serije dovoljni da vas razvesele budući da su prilike za žene, pogotovo women of color, na sjecištu kulinarskoga svijeta i showbusinessa tako rijetke. A kako Saminina kulinarska radost često proizlazi iz dijeljenja, takve će vas pozitivne, kolaborativne epizode i recepti koji ih prate sasvim sigurno razveseliti još i više.

Ako ste umorn⁞e i treba vam tekst pun razumijevanja

Od longreadova i eseja koje sam u zadnje vrijeme imala snage pročitati najviše me utješio tekst Sarah Rich prilično suhoparnog (ali, naravno, istinitog) naslova Today’s Masculinity Is Stifling. Rich piše o svom sinu koji voli nositi haljine te o društvu koje ne može smisliti ambigvitete pa tako ni činjenicu da se njezin sin trenutno ne identificira kao transrodna ili queer osoba, tj. da jasno ne odabire jedan od LGBTIQA+ identiteta kada već „očito nije dječak“. Usto što Rich pokazuje svoju punu potporu LGBTIQA+ zajednici te se ne „boji“ da  će se njezin sin u nekom trenutku identificirati s njom, ističe koliko je važan upravo ovaj prostor „između“, ničija zemlja rezervirana za osobe koje ne propituju svoj cis identitet, ali se ne ponašaju „u skladu“ s njim. Dok je za djevojčice granica znatno udaljenija (igranje s autićima ili nošenje hlača čak je i u tradicionalnijim sredinama tek izraz bunta, a ne rodnog nonkonformizma), dječake koji žude za haljinama ili lutkama automatski se stavlja u kategoriju (budućih) trans djevojčica/žena. Stoga mi je citat koji slijedi jedna od najdražih stvari koje sam pročitala cijelo ljeto.3 Govoreći o uznemiravanju i maltretiranju koje joj je sin doživljavao kada je tek počeo nositi haljine u školu, Rich opisuje kako su neke djevojčice stale u obranu njegove ljubavi prema haljinama: „Prigovori koleg⁞ica iz razreda nastavili su se, ali nisu bili toliko česti niti su bili izgovarani s tolikim uvjerenjem. Kada ga je moj muž jednog dana ostavio pred školom, čuo je malu djevojčicu kako se suprotstavlja jednom od nasilnika i viče: ‘I dječaci mogu voljeti lijepe stvari!’ Ali ne mogu. Ne bez da ih netko ne pogleda s neodobravanjem.”

„I dječaci mogu voljeti lijepe stvari!“, viknula je djevojčica, a ja bih rado ovu obranu uokvirila i postavila je na ulazu u svaku školu. Naravno, „lijepo“ je opet subjektivna kategorija, ali jasno je što djevojčica želi reći. Zašto dječaci, cis ili ne, jednostavno ne mogu voljeti sve stvari? Tek smo počeli s rušenjem (pop)kulturnih stereotipa o feminiziranim gej muškarcima, ali što je sa svim ostalim muškarcima? Srž Richinog teksta nije brisanje LGBTIQA+ identiteta (mislim da ne treba isticati, iako se bojim da uvijek treba, kako trans žene nisu muškarci u haljinama!), već propitivanje krutih granica muškosti zbog kojih ispaštaju svi dječaci, s koje god strane spektra ljudskih identiteta bili.

Ako ste umorn⁞e i treba vam soundtrack za nadolazeće magle

Na Jessicu Leu Mayfield naišla sam sasvim slučajno, u marginalnom postu koji je Mitski objavila na Instagramu. Bio je to jedan od onih postova vezanih uz tehnikalije oko Mitskine tekuće turneje, nešto o glazbenici koja zbog zdravstvenih razloga neće moći nastupiti. Ne znam što me zainteresiralo da kliknem na tag, no što god to bilo, dovelo me do mračnog, strašnog svjedočanstva koje je Sorry Is Gone. Jedan od prominentnijih postova na Mayfieldinom profilu onaj je u kojem obavještava obožavatelj⁞ice da se jedno vrijeme neće služiti društvenim mrežama zbog užasnih problema s muškarcem koji je uhodi i uznemirava. Nakon nekoliko klikova mišem saznajem da se najvjerojatnije radi o njezinom bivšem suprugu, čovjeku koji ju je godinama fizički zlostavljao i, kada ga je ostavila, nastavio pokušavati uništiti joj život (između ostalog, trovanjem njezinih voljenih pasa), a čije je nasilje zabilježeno na Mayfieldinom posljednjem već spomenutom albumu.

Od prkosne Wish You Could See Me Now do rezignirane Too Much Terrible, Mayfield ne zazire od opisivanja konfliktnih osjećaja zbog kojih žrtve nasilja vrlo često ostaju u toksičnim vezama. Čitati tekstove pjesama i poznavati kontekst nastanka albuma ledi krv u žilama, ali čak i bez konteksta jasno je da se radi o nasilnom odnosu prepunom gaslightinga i Mayfieldinog konstantnog preispitivanja vlastite procjene. Repetitivnost stihova poput: „Can I trust you now, for sure?“ ili „He’s promising, I don’t have to be afraid of him“ razotkriva izluđujuću vrtnju u krug – okrivljavanje žrtve koje se ponavlja dovoljno dugo da postaje internalizirano, obećanja u koja je tada lakše povjerovati. Zvuk albuma često me neodoljivo podsjećao na Crush Songs Karen O i The Voyager Jenny Lewis, što je samo još jače naglasilo koliko je u suprotnosti s njima mračan. No, možda više od svega, album je hrabar i to ne samo zato što izravno govori o vrlo privatnom paklu, već zato što osoba odgovorna za to i dalje uznemirava Mayfield. Upravo je zato Sorry Is Gone najbolji kada stignu magle, metaforičke i doslovne – uz Jessicu ćete se probiti na drugu stranu.

Ako ste umorn⁞e i treba vam vratiti vjeru u čovječanstvo

Kada sam se prvi put pretplatila na Heavyweight, nisam bila dovoljno mudra za njega. Preslušala sam dvije krasne epizode („Julie“ i „Galit“) izvan konteksta i vjerojatno potpuno promašila bit ovog dražesnog, duboko humanog podcasta. Srećom, vratila sam mu se s početkom treće sezone i nadoknadila sve propušteno. Nije važno kojim redoslijedom idete, nije važno koje vas teme privlače, sve ceste vode k istom zaključku: Jonathan Goldstein jedan je od najzabavnijih, najtoplijih suvremenih pripovjedača. Odakle god krenul⁞e, svaka vam epizoda donosi maestralno prepričanu zgodu iz života poznatih i nepoznatih ljudi, Jonathanovih prijatelja i prijateljica ili potpunih neznanaca i neznankinja. Nakon što događaj prepriča, Jonathan se baca na detektivski rad i pokušava riješiti intimnu zagonetku, zahrđale odnose ili neki drugi (emocionalni) zadatak koji je njegova gošća postavila.

Tako u jednoj od najsmješnijih epizoda nazvanoj „Milt“ pokušava pomiriti pjesnika Milta s njegovim najstarijim prijateljem Sidneyjem koji mu je poslao anotirano pismo kako bi formalno raskinuo njihovo šezdesetogodišnje prijateljstvo. Čitanje pisma urnebesno je, a ocrtavanje Milta kao tipičnog srednjoklasnog, visokoobrazovanog, pomalo nepodnošljivog autora nipošto nije okrutno. U epizodi „Gregor“, Jonathan se bavi Miltovim sinom i još jednim prijateljstvom – onim između sarkastičnog, (samo)kritičnog Gregora i slavnog glazbenika Mobyja za čiji se mainstream uspjeh Gregor smatra donekle zaslužnim. Epizoda nazvana po Rose, djevojci koja je bez objašnjenja izbačena iz sveučilišnog sestrinstva, po zagonetnosti i napetosti može se mjeriti s pravi krimićem u kojem zavjera ide do samog vrha. Slična, ali nešto manje napeta epizoda nazvana „Skye“, oda je tužnim mijenama djevojačkog prijateljstva, a prva epizoda treće sezone na tragu je nikad prežaljenog Mystery Showa (Jonathan pokušava doznati je li glumac Rob Corddry kao dječak slomio ruku ili je tek umislio ruku u gipsu, budući da se nitko iz njegove obitelji ne sjeća tog incidenta).

Iskreno, mogla bih nabrajati u beskraj jer apsolutno je sve u ovom podcastu dražesno, ljudsko i sjajno ispripovijedano. Od uvodne pjesme, preko Jonathanovih blesavih razgovora s prijateljicom Jackie Cohen i šala na račun njegovog šefa Alexa Blumberga, do sitnih autoironičnih komentara, Heavyweight je prava škrinjica s blagom. Slušajte ga umorn⁞e jer ako zaspite, ovo je jedan od rijetkih sadržaja koje ćete htjeti slušati iznova i iznova, bez osjećaja krivnje što ste pri prvom slušanju zaspal⁞e. Znat ćete da vam se to nije dogodilo iz dosade, diskretno ćete se zasmijuljiti još jednoj Jonathanovoj šali, trbuh će vam se podići i spustiti ispod toplih deka, a onda ćete možda opet utonuti u san. Nema veze, ljudi smo. Jonathan će razumjeti.

  1. Pjesma kojoj dosad u svojim letimičnim pregledima nisam ušla u trag, ali koja nepogrešivo spada u vrstu glazbe za dočaravanje tipične „slike o Italiji“.
  2. Pritom se njezin užitak ne infantilizira ili uokviruje kao priča o potrazi za užitkom, odnosno kao čisti food porn bez stručnog komentara.
  3. Uz prozu Sally Rooney. Ako niste preumorn⁞e za romane, čitajte Sally Rooney!

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast