4

Popsikon, napokon

Hej, tu sam.

S ljubavlju, Popsikon

Povratničko se izdanje Popsikona gomila u meni još od siječnja pa se uopće neću praviti da imam tematski okvir. Voljela sam žestoko, čak i kada su popkulturni sadržaji tražili umjerenost. Mislim da je to pomoglo snijegu da se otopi (?) i da lakše dočekam svibanj. U pet mjeseci stalo je stvarno mnogo bingeanja, više aktivnog izbjegavanja vijesti o Lorde i Jacku Antonoffu no što sam mogla zamisliti (ugh), par istinski dirljivih filmova, pristojna količina knjiga koje sam pročitala sa zakašnjenjem i, napokon, spoznaja da Drake može izazvati čudnovatu mješavinu nostalgije i sreće u mom povodljivom srcu. Nasreću, zadaća Popsikona nije ponuditi najviše ili izabrati „najbolje“ jer sve je uvijek premalo, najbolje i najgore, već podijeliti ono čemu sam, objašnjivo ili ne, (bila) posebno privržena. Zimski je san gotov – proljeće je, napokon.

Siječanj

CALL. ME. BY. YOUR. NAME.

Veljača

U moru senzacionalističkih tumačenja priče o Morgan Geyser i Anissi Weier, tinejdžericama iz Wisconsina koje su 2014. izbole svoju prijateljicu Payton kako bi se dodvorile Slender Manu, dva su se longreada istaknula u svom pristupu. Out Came the Girls uspoređuje Morganin i Anissin slučaj s novozelandskim parom tinejdžerskih urotnica Pauline Parker i Juliet Hulme. Iako su događaji vremenski i geografski udaljeni (Pauline i Juliet ubile su Paulineinu majku 1954. godine), njihova ih začudna sličnost – dvije djevojke stvaraju svoj magijski, zastrašujući svijet te prinose žrtvu u šumi – čini bliskima i, kako tvrdi tekst, unikatnima. Ipak, ovom je tekstu primarna fascinacija pa ponekad kao da skreće na teritorij Nevinih samoubojstava uokvirujući djevojaštvo mistikom u koju nitko ne može proniknuti.

Zato Living with Slenderman daje sve od sebe da Morgan i Anissu ocrta kao tinejdžerice od krvi i mesa, da njihove postupke stavi u kontekst te da se neoprostivo previđenim aspektima slučaja osigura centralno mjesto. Kathleen Hale ponajviše se fokusira na Morganinu nedijagnosticiranu, a kasnije zanemarivanu i neliječenu shizofreniju, ali i na konstruiranje narativa o opasnostima interneta koji „kvari“ djecu:

Za Morganino i Anissino nasilje najjednostavnije je okriviti naše najnovije paranoje: vrijeme provedeno pred ekranom i posljedice pristupa internetu bez nadzora. […] No tražiti u Slendermanu, toj suvremenoj verziji Svirača iz Hamelina, objašnjenje Morganinog ponašanja dio je iste zastarjele ideje da ono što nas zbunjuje mora biti zlo. Umjesto razgovora o mentalnom zdravlju, skloniji smo demonizaciji tehnologije što ukazuje na mnogo dublju, nekrotičnu ranu koju prvo trebamo pregledati da bismo je sanirali.

Haleino inzistiranje na kriminalnom sljepilu američkog pravosudnog sustava, malograđanštini lokalne zajednice i obiteljskoj tragediji ključno je ne samo za demistificiranje Morganinog i Anissinog djevojaštva, već i za razvijanje empatije tamo gdje nam mediji govore da za nju nema mjesta. Dok se od javnosti traži da iskaže empatiju za silovatelje s kampusa, „dečke s potencijalom“ čija će budućnost biti uništena ako ih se osudi na višegodišnji zatvor, djevojkama poput Morgan takva je blagonaklonost zanijekana, one su čak i uz „olakotne okolnosti“ malodobna čudovišta. Out Came the Girls uvući će vas u slučaj koji se vrti oko internetskog strašila i dviju „čudnih“ tinejdžerica. Living with Slenderman dat će vam prijeko potreban kontekst i slomiti srce.

Ožujak

Od filmova koje sam gledala izvan mjehurića opsesije koju je izazvao Call Me by Your Name prilično me razveselio Patti Cake$. Ova feel-good priča prati Patriciju Dombrowski, talentiranu djevojku čiji je san postati uspješna reperica, a čija se stvarnost svodi na brigu o bakinim bolničkim računima, majku Barb razočaranu u život i prekarni rad. Odmah se nameće pitanje prikaza (još jedne) bjelkinje koja želi uspjeti u afroameričkom žanru čemu film posvećuje vrlo kratku repliku – kada Patti upita svoju majku zašto se ne može ponašati u skladu sa svojim godinama, Barb joj odgovara: „Zašto se ti ne možeš ponašati u skladu sa svojom rasom?“ Je li to dovoljan doprinos razgovoru o problematičnosti bijelih izvođač⁞ica čiji profit dolazi od glazbe zbog koje su crn⁞e izvođač⁞ice često kritiziran⁞e? Vjerojatno nije. Je li ovo film u kojem people of color pomažu Patriciji da ostvari svoju sudbinu? Jest.

Patti Cake$ iskupljenje pronalazi u kolaboraciji i optimizmu. Patti piše pjesme sa svojim najboljim prijateljem, karizmatičnim i optimističnim Jherijem, a odnos u kojem Jheri uvijek bodri i gura Patti naprijed, koji je naposljetku velikim dijelom zaslužan za Pattin uspjeh, od stereotipa spašava upravo dijeljenje zasluga. Patricia na pozornici i u „studiju“ nije sama, Jheri je dio njezine glazbene karijere privatno i javno. Na sličan način funkcionira i njezin (ljubavni) odnos s anarhičnim Basterdom koji pomaže Patti svojim glazbenim znanjem, „životnom mudrošću“ i, naravno, zaljubljivanjem u nju. Najveća je snaga filma svakako dirljiva izvedba Danielle Macdonald za koju ćete navijati čak i kada radi budalu od sebe, čak i kada sve upropasti. Pravo je osvježenje gledati debelu protagonistkinju koja zna koliko vrijedi te čije se samopouzdanje, nakon što ga nakratko izgubi, veličanstveno vraća baš kada joj je najviše potrebno. Bridget Everett također je sjajna u ulozi majke u krizi, a njezin snažan vokal finalnu scenu čini točno onakvom kakva za likove u tom trenutku treba biti – većom od života.

Travanj

Prvi je znak proljeća bio rastući broj novih glazbenih izdanja. U rasponu od nekoliko tjedana svjetlo su dana ugledali izvrstan, nenadmašivo kul Isolation Kali Uchis, udarni Invasion of Privacy popkulturne heroine Cardi B i konceptualni futuristički biser Dirty Computer Janelle Monáe. Iako sam uživala u svakom od njih, Dirty Computer najdulje se zadržao na mojoj playlisti, ne zato što ga prati vizualno krasan emotion picture ili zato što je nabijen važnim političkim porukama, već zato što je zaokružen i lijep. Jasno je da eksplicitnu, gotovo oslobađajuću političnost Americans, Django Jane, Screwed ili, zapravo, bilo koje druge pjesme s albuma treba pozdraviti – ovo je odvažan album, ali ono što me posebno privuklo, mjesta su na kojima si Monáe dopušta biti partikularna ili dati univerzalnom pečat osobnog.

I Like That tako donosi jedan od najiskrenijih stihova: „’Guess I’m factual and fiction“ te inzistiranjem na pojedinačnom iskustvu/ukusu („I don’t really give a fuck if I was just the only one / Who likes that“) na najbolji mogući način artikulira želju za zajednicom u kojoj nikoga ne mora brinuti što je „drugačiji“. Sličan efekt proizvodi zadnji stih na ružičastoj, ali nikako isključujućoj Pynk: „Pink is my favorite part“. Nabrajanje svega što jest pink i što nam je zajedničko završava osobnim priznanjem i svaki me put malo gane. Ne moram ni spominjati plesnu, ljubičastu Make Me Feel koja je svakim prijelazom sve bolja i slojevitija. Što je više potrebno za validaciju od: „That’s just the way that I feel / Good God, I can’t help it“?

Svibanj

Phoebe Waller-Bridge uljepšala mi je svibanj svojom pomaknutom i napetom serijom Killing Eve. Ne samo da je započela najzabavnijim pilotom s kojim sam se susrela u dugo vremena (za razliku od učestalih pilota putokaza koji gledatelj⁞ice naprosto usmjeravaju u pravcu budućeg uzbuđenja), već je ostala zabavna tijekom cijele prve sezone. Iako pohvalan, obrat u klasičnoj špijunskoj igri mačke i miša koju obično igraju dvojica muškaraca sam po sebi ne bi značio uzbudljivu priču. No, ovo jest uzbudljiva, mrvicu luda priča s mračnim, ali komičnim protagonistkinjama, detektivkom Eve Polastri i plaćenom ubojicom Villanelle/Oksanom Astankovom.

U Killing Eve sve se vrti oko ženskih likova koji su upravo to što jesu, koji si ne mogu i, još važnije, ne žele „pomoći“. Eve izgara od želje da uđe u trag utvarnoj Villanelle i zna da je u pravu te da je instinkt ne vara. Spremna je žrtvovati svoj posao, svoj brak i svoj život kako bi radila ono što voli. Oksani je više od svega stalo da igru igra po svojim pravilima pa makar to značilo nezamislivu i nekontroliranu štetu. Ni jedna od njih dvije ne trudi se sakriti tko je, čak i kad o tome ovise (njihovi) životi. Posebno je zadivljujuće takvu dosljednu tvrdoglavost vidjeti kod sporednog lika Irine, Konstantinove maloljetne kćeri, odnosno Oksanine taokinje. Posljednja se epizoda prve sezone otvara upravo svađom između Irine i Oksane – kada joj Oksana kaže da će autostopom otići po hranu i uputi je da izgleda ranjivo kako bi im netko stao, Irina se izdere na nju: „Ja JESAM ranjiva!“ Bez obzira na to što je žrtva otmice kojoj profesionalna ubojica drži pištolj uperen u glavu, ova curka viče da je ranjiva jer je to njezina istina i jer joj je dosta svega.

Također, potvrda koju žene u seriji dobivaju jedne od drugih zato što jesu ono što jesu istovremeno je predivno prirodna i smiješno neočekivana. Kada Eveina buduća šefica Carolyn pohvali Eveinu intuiciju, u prvi mah vjerojatno nitko to ne doživljava kao pohvalu osim Eve koja pomalo zbunjeno, ali potpuno svjesno kaže: „Hvala.“ Prikaz intuicije (bez pridjeva „ženska“) kao kvalitete, čak vještine, tako je rijedak i opterećen stereotipima da kratka razmjena poput ove i čitava epizoda posvećena dokazivanju da je intuitivan lik ujedno oštrouman te da su njegove pretpostavke točne još uvijek znači mnogo. Odobravanje koje Oksana dobiva od Eve još je eksplicitnije: „She is outsmarting the smartest of us, and for that she deserves to do or kill whoever the hell she wants.“ Samo zbog smrtne ozbiljnosti s kojom je Eve izrekla ovu rečenicu preporučila bih seriju svakome tko se želi nasmijati i pritom pitati: „Znači li to da se slažem s njom?“ Ali i: drhtati pred hladnom učinkovitošću žene u romantičnoj, ružičastoj haljini dizajnerice Molly Goddard, sumnjičiti sve, a posebno omiljene likove, svjedočiti jednoj od najbizarnijih potjera po britanskom ladanju i, konačno, istodobno voljeti i mrziti sivu, udobnu odjeću Eve Polastri.

Na pragu lipnja

Priznanje: Sve o čemu sam pisala zvuči mi pomalo šuplje u usporedbi s neprekidnom euforijom koju pruža E•MO•TION. Imala sam tri godine da shvatim genijalnost Carly Rae Jepsen – pretpostavljam da se od singlova nije moglo sakriti, da su svima već odavno postali nesnosni i da je čitav album ipak nešto toplije primljen nego što se meni danas čini – no izvan granica ljubljenog videa za blistavu Boy Problems, Carly sam posvetila sramotno malo vremena. Volim konzistentnost albuma i sve njegove pjesme volim konzistentno: prigušenu Warm Blood, prozračnu Gimmie Love, vrckavu Let’s Get Lost, očajničku Your Type.

Carly dobro razumije što su vrhunci, pa čak i na ovako ujednačenom ostvarenju (ujednačenom u euforiji osjećaja, očito!) postoje bjelodane himne. Ono što se kasnije raslojava u „profinjenije“ emocije i zvukove, na samom je početku usijano i toliko opsjednuto osjećanjem da slušatelj⁞ice nemaju drugog izbora nego staviti prve tri pjesme na repeat. Run Away with Me do pripjeva nabuja toliko da zahtjev: „Baby, take me to the feeling“ zvuči kao odgovor na pitanje koji ste čekal⁞e suspregnuta daha. Emotion je neočekivano trijumfalna pjesma o prekidu – Carly je gospodarica emocije, čak i kada je emocija potencijal ili kada više nije stvarna. Trenutno se gubim u I Really Like You (Koliko ono uživljenih preslušavanja u dva dana? Samo 115.) s kojom su sv⁞e toliko raskrstil⁞e da ne mogu očekivati ni trunku suosjećanja. Nakon agresivno šećernog, crtićkog: „I really, really, really, really, really, really like you“ svaki je: „And I want you / Do you want me / Do you want me too?“ ispunjen idealnom dozom hitnosti. Carly se ne trudi odvajati žudnju od sviđanja jer zna da su često neodvojive, a konačan je učinak takvog ispreplitanja pjesma kristalno jasna djeci predškolske dobi i tinejdžer⁞icama u kasnim dvadesetima (meni).

E•MO•TION je savršen pop-album i već plačem zbog trenutka u kojem mi prvi zvuci singlova više neće ubrzati bilo, a koji neminovno dolazi nakon određenog broja uzastopnih slušanja. Zasad sam sigurna.

Čitamo se svakog mjeseca! Opet. Napokon.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Za umorne
2018
Majčinstvo, u teoriji i praksi
Krupni plan Big Boo, jedne od junakinja serije "Orange Is the New Black". Ispod fotografije piše: "Lesbian content."
Mainstream kultura i lezbijsko postojanje
Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića
“Hajde, dečki, držite korak!”
Ostaviti bebu
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast