3

Odrasle kćeri

I prefer your love to Jesus

1.

kampanilizam (prema tal. campanile: zvonik), uskogrudna, pretjerana privrženost zavičaju koja slabi, zastire ili onemogućuje razumijevanje i zanimanje za šira nacionalna, internacionalna, kulturna i sl. pitanja; lokalni patriotizam; uskogrudno zastupanje interesa samo jedne sredine u kontekstu koji je za to neprikladan. – Kampanilist, čovjek uskih obzora.

Kada sam se kao brucošica prvi put u jednom davno izgubljenom tekstu susrela s konceptom kampanilizma, osjetila sam prema njemu veliku nježnost. Nesvjesna mnogo očitijih konotacija (Lokalni patriotizam? Uski obzori?), suosjećala sam s adolescent⁞icama čije su se tradicija povratka i ljubav prema roditeljskom gnijezdu nemilosrdno ismijavale.

[Već sam tada znala da ću se bez velike pompe i promišljanja nakon završetka studija sretno vratiti u svoju djevojačku sobu.]

Nisam, naravno, očekivala da će se u svoje sobe vratiti i puno veći broj mojih vršnjak⁞inja, primoranih na suživot s roditeljima ili skrbnicima zbog sve lošijeg ekonomskog stanja diljem Europe i SAD-a. 2011. godine, kada je tekst o kampanilizmu oprezno, ali zlokobno najavio početak „epidemije“, talijanskim se adolescent⁞icama bilo lako rugati – zašto bi itko želio živjeti s roditeljima nakon stečene kvalifikacije za rad?

Posljednjih pak se godina čitavoj milenijskoj generaciji izražava sućut jer više nije u pitanju želja, već (ne)mogućnost. Ono što se još relativno nedavno smatralo hirom pretjerano emocionalne ili razmažene djece, sada je stvar pažljive organizacije života pa se milenijal⁞kama nešto teže „objektivno“ narugati. Ipak, čak i tekstovi u kojima autor⁞ice staju na stranu mladih ljudi koji ostaju u roditeljskim domovima ne ostavljaju mnogo prostora propitivanju njihovog izbora. Kampanilist⁞ice – u spomenutom tekstu: osobe željne topline roditeljskoga gnijezda; ne nužno „ljudi uskih obzora“ – postaju tek čudna podskupina tzv. bumerang-generacije dok se za većinu pretpostavlja da su ih na taj očajnički korak natjerali studentski krediti i prekarno tržište rada. Čini se da kako se god pristupi suživotu s roditelj⁞icom, roditeljima ili skrbnicima, s namjerom da ga se ismije ili „humanizira“, osoba koja ostaje uvijek je pomalo gubitn⁞ica.

Postoji li izbor izvan ekonomske prigodnosti ili prepuštanja tradiciji? Razgovaramo li o tom izboru kao „normalnom“, običnom, validnom?

2.

Prestani pisati volim te, stajalo je u poruci koju je kći napisala preko moje poruke. Dugo je tražila da joj svaki dan ostavim takvu poruku, ali sada, tjedan dana nakon što je navršila šest godina, želi da to prestane.1

[Dvadeset godina starija od kćeri u romanu, nikada ne preispisujem mamine poruke.]

Dok se u neslaganje s roditeljima previše ne zaviruje, bliskost se pokazuje mnogo problematičnijom. Napuštanje roditeljskog doma ili slabljenje komunikacije doživljava se kao prirodan korak u odrastanju, čak i u kulturama koje iseljavanje ne izjednačuju sa samostalnošću kao što to čini američka. Naravno, postoji niz legitimnih razloga zbog kojih djeca (ili roditelji) nestrpljivo iščekuju osamnaestu, završetak studija ili pronalazak posla, no taj je legitimitet ionako zagarantiran većim kulturnim obrascem, onim u kojem roditelji i djeca s vremenom postaju zasebne obitelji. Stoga je izbor ostanka bez očitih ekonomskih razloga i dalje većini teško shvatljiv te mu (popularna) kultura pristupa na vrlo specifične načine.

Lijenim, razmaženim sinovima posvećene su brojne romantične komedije – njihovo je ostajanje u roditeljskom domu oznaka nezrelosti, a glavni je zadatak junakinje takvoga filma da u život svog budućeg romantičnog partnera unese strukturu. Sinovi koji su vidljivo emocionalno vezani uz majke i/ili očeve nerijetko su predmet poruge („mamin sin“) i njihova je jedina funkcija u priči upravo naglašavanje neprihvatljivosti takvog odnosa.2

S druge strane, narativi koji prate suživot majki i odraslih kćeri njihov odnos poistovjećuju s onim najboljih prijateljica ili ulaze u teritorij svakodnevnog horora. Kao najistaknutiji primjer prvog tipa odnosa neizostavne su Lorelai i Rory iz kultnih Gilmoreica čija je bliskost objašnjena malom razlikom u godinama i, posljedično, sličnim popkulturnim ukusom. No budući da su Gilmoreice prije svega priča o odrastanju obiju heroina, Rory mora otići kako bi postala zaokružena osoba, a Lorelai je mora naučiti pustiti.

Knjige i filmovi koji nastavljaju tamo gdje Gilmoreice staju3 često su zastrašujući. Imala sam nesreću u vrlo kratkom razmaku pogledati Aronofskyjev tjeskobni psihološki horor Crni labud i pročitati još tjeskobniju Pijanisticu Elfriede Jelinek koji u suživotu majki i kćeri pronalaze zazornu patologiju – majke postaju kontrolirajuća čudovišta, a kćeri zatvorenice ovisne o majčinom mišljenju i (ne)ljubavi. Nelagoda koja prožima ove priče, a koja je barem u tragovima prisutna na mnogim drugim popkulturnim mjestima, odraz je dominantnog stava da bez radikalnog odvajanja od roditelj⁞ice nema zdravog formiranja vlastite osobnosti.

Vrlo je malo prostora dano iznijansiranom prikazu bliskosti koja nije proizvod osuđenosti na majku, koja nije rezultat podbacivanja u odraslosti.4

3.

Na zavisnost se gleda s neodobravanjem čak i u intimnim vezama, kao da je nekompatibilna sa samostalnošću dok zapravo isključivo ona samostalnost čini mogućom.5

Svejedno, meke afirmacije bliskosti između majki i kćeri uvijek prožimaju popkulturni prostor, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što su žene „osjećajnije“ pa to njihove odnose još uvijek čini prihvatljivijim i „prirodnijim“ od prikaza emocionalno dostupnih očeva ili duboko privrženih sinova. Ipak, one nipošto ne dominiraju diskursom o majkama i kćerima. Primarna zadaća majki još je uvijek odgojiti, osposobiti kćeri i potom ih pustiti u svijet, a glavni je zadatak kćeri osnovati obitelj koja će ponoviti taj ciklus. Stoga je i dalje prilično dirljivo čuti Mindy Kaling kako majku opisuje kao „ljubav svog života“6 ili kako Durga Chew-Bose trenutno više od svega želi nastaniti ulogu odrasle kćeri.

[Jesam li se ikada doživljavala kao odraslu kćer?]

Izabrati ostanak uz majku, privremeno ili na dulje vrijeme, priznati emocionalnu zavisnost o nekome tko je po nepisanim pravilima dominantne američke kulture trebao prestati biti „kul“ u petom razredu osnovne škole i dalje je pomalo tabu. Kao što Maggie Nelson tvrdi, svaka je zavisnost pomalo tabu. Mindy je zasigurno nešto lakše priznati da joj je majka značila sve na svijetu zato što je popularna glumica i autorica te joj se život ni po čijim mjerilima ne može nazvati „neuspješnim“. No pisanje o ljubavi prema majci u godinama kada se tu ljubav trebalo „prerasti“ i zamijeniti je prihvatljivijim ljubavima, onima koje nas „tjeraju naprijed“,7 svakoga čini posebno ranjivim.

Nismo li već trebal⁞e naučiti pobrinuti se sam⁞e za sebe, biti nezavisn⁞e? Je li majčina osnovna funkcija brinuti o djetetu?

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Upravo zbog takvih pitanja posebno sam uživala gledajući dokumentarni film Bright Lights: Starring Carrie Fisher and Debbie Reynolds. Već u najavi Carrie upozorava gledatelj⁞ice: „Znam što moja majka osjeća ili želi više no što bih htjela“, ali film je sve samo ne prikaz iscrpljenosti majčinim osjećajima ili željama. Carrie Fisher i Debbie Reynolds, ikonički glumački mother-daughter duo, žive na zajedničkom imanju – Carrie u pomalo ekscentričnoj vili, a Debbie okružena kostimima i predmetima iz zlatnog doba Hollywooda. Njihova je svakodnevica u jednakoj mjeri blještava (Carrie odlazi u London „pripremati se“ za nove nastavke Ratova zvijezda, Debbie prima nagradu za životno djelu), izblijedjela (Debbie održava nastupe unatoč lošem zdravstvenom stanju prkoseći tako zaboravu koji očekuje sve zvijezde, Carrie pojavljivanje na događajima organiziranim za obožavatelj⁞ice Ratova zvijezda naziva „plesom u krilu“) i, nevjerojatno, sasvim obična.

U svom perolakom showbiz stilu, Debbie se smiješi i govori u kameru: „Sa svojom kćeri dijelim sve… pogotovo račun“, spašavajući tako scenu od pretjerane dirljivosti, poentirajući na duboku istinu kojoj bi se bez dodane šale mnog⁞e mogl⁞e narugati. Naravno, njihove ih godine i postignuća štite od poruge – obje su uspjele održati karijeru i biti majke, supruge i prijateljice – no Carriena autoironična iskrenost ono je što ih štiti više od Debbiene šarmantne šaljivosti.8 Kada izjavljuje da je upravo ona mamina najbolja prijateljica, čini to na rubu mrtve ozbiljnosti i ruganja kako Debbie, tako i samoj sebi.

Carrie je svjesna da majke u očima svijeta nisu najglamuroznije društvo, ali činjenica je da svoju majku voli dovoljno da živi uz nju, da brine za nju i da od nje neumorno traži ljubav. Iako jedna od najsirovijih scena, gotovo nelagodna u svojoj ogoljelosti, prikazuje Carrie kako traži potvrdu ljubavi od svog odsutnog oca Eddieja Fishera, upravo je Debbie figura koja je usidruje i dopušta joj da bude sve što jest. Posebno je dirljivo Debbieno priznanje da se nije znala nositi s Carrienim mentalnim zdravljem, a suze, bile one izrežirane ili autentične (ili jedno i drugo), ukazuju na turbulentna razdoblja u njihovom odnosu koja su očito uspjele prebroditi. Tragovi ranijih zamjeranja i onoga što bi u nekom tmurnijem filmu preraslo u toksično majčinstvo vidljivi su u Debbienim primjedbama na račun Carrienog odbijanja da se bavi pjevanjem („Da barem ja imam takav glas!“), ali ratne su sjekire, ako ih je uopće bilo, davno zakopane. Ono što je divno i, čini mi se, prijeko potrebno, prikaz je zrelog odnosa majke i kćeri, odnosa koji ne koči samoostvarenje niti se trudi komentirati što samoostvarenje za te žene znači.

Epilog, a u slučaju same organizacije filma predgovor, priče tužna je činjenica o njihovim tek dan udaljenim smrtima koju slijedi očekivano medijsko naglašavanje formulacije „Debbie followed“. Mada ne volim takvu simboliku, i to može biti majčinska ljubav.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Možda je pogrešno afirmaciju odnosa majki i odraslih kćeri tražiti u filmu koji miran suživot prikazuje kada nastupa starost i sve su društvene uloge već „trebale“ biti ispunjene. Ili u filmu koji se bavi dvjema izrazito imućnim ženama koje nikada nisu bile primorane razmišljati s kim će i gdje živjeti. Ali Bright Lights krasno ocrtava nesavršene junakinje koje se u suštini nikada ne ispričavaju zato što emocionalno ovise jedna o drugoj. Carrie i Debbie izabrale su živjeti zajedno zato što su se voljele. To bi trebalo biti dovoljno.

 

 

  1. Offill, Jenny. 2015. Dept. of Speculation. London: Granta.
  2. Prošlotjedni SNL-ov skeč u kojemu majke s djecom tinejdžerske dobi sudjeluju u kvizu klasičan je primjer nepotrebnog dovođenja bliskosti između majke i sina do krajnjih, uznemirujućih konzekvenci.
  3. A Year in the Life ne postoji!
  4. Djevica Jane prilično dobro tretira iseljavanje iz i useljavanje natrag u roditeljsku kuću, kao i bliskost između Jane, njezine majke Xiomare i bake Albe. No iako u fokusu serije velikim dijelom jest odnos triju generacija žena, težište je ipak prebačeno na progres koji je nemoguć ako toliko dinamično pisani likovi ostanu zauvijek na jednom mjestu, doslovnom i metaforičkom.
  5. Nelson, Maggie. 2016. The Argonauts. London: Melville House UK.
  6. Gevinson, Tavi. 2014. Rookie Yearbook Two. New York: Razorbill.
  7. Zašto se ljubavi međusobno isključuju?
  8. Zato je protagonistkinje dokumentarca Grey Gardens, majku Big Edie i kćer Little Edie (obje se zovu Edith), naizgled mnogo teže voljeti. Usto što ne zrače očitom toplinom i dubinom koju Bright Lights dopušta Carrie i Debbie, njihov je zajednički život dokaz inercije i formalnog neuspjeha. Žive u kući koja se raspada i koju od propasti spašava njihova rođakinja Jacqueline Kennedy Onassis, prigovaraju si i „ne rade ništa“. Unatoč smjeru u kojem površni sažeci poput ovog idu, suludo su voljive.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Za umorne
2018
Majčinstvo, u teoriji i praksi
Krupni plan Big Boo, jedne od junakinja serije "Orange Is the New Black". Ispod fotografije piše: "Lesbian content."
Mainstream kultura i lezbijsko postojanje
Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića
“Hajde, dečki, držite korak!”
Ostaviti bebu
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast