Majčinstvo, u teoriji i praksi

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Jebemu nemoj se toliko žderati i stalno se preispitivati da li si loša majka ja sam ih vidjela i kažem ti da nisi sigurno oni su zdravi lijepi veseli dečki a nije im to Bog podario 😀 😀

U tekstu I Became An Academic Expert On Motherhood Without Ever Having A Kid Sarah Sahagian piše o trenutku u kojemu se zainteresirala za studije majčinstva. Njezina priča uključuje poznate motive slučajnog odabira kolegija, karizmatične profesorice, teme koja nas iznenada, neočekivano, zaskoči i zarobi našu imaginaciju i srce. „Nisam imala pojma da mi nešto nedostaje dok to nisam pronašla!”, entuzijastična je Sahagian uspoređujući svoje zaljubljivanje u studije majčinstva s prvim gutljajem jako dobrog Shiraza. Sahagian se, međutim, razlikuje od većine kolegica koje se bave istim područjem – ona još nije majka, što kod mnogo ljudi s kojima se susreće izaziva čuđenje: „Činjenica da su ljudi iznenađeni time da je dvadesetogodišnjoj znanstvenici bez djece poput mene iole stalo do majčinstva pokazuje koliko u našem društvu malo cijenimo taj posao“, piše Sahagian. „Bez obzira na to jesmo li jako blisk⁞e s majkama koje su nas odgojile ili ne, većina nas ih ima. I zato, po mom mišljenju, pravo pitanje glasi: „Zašto se ne bismo bavil⁞e majčinstvom?”

Za razliku od Sahagian, moj je put do zaokupljenosti studijama majčinstva bio znatno konvencionalniji. Majčinstvo u teoriji i kao teorija počelo me zanimati kada je presudni dio moje svakodnevice postala majčinska praksa. Nisam studijama majčinstva pristupila naručito promišljeno; zapravo, u početku rada na Mufu, koji će za mene uvijek biti neodvojivo isprepleten sa začetcima mog teorijskog rada na majčinstvu, kao i uspomenama na vrlo opipljive aspekte mog osobnog majčinstva, nisam se uopće planirala njime baviti. Kada mi je Lana natuknula kako bi bilo zgodno napisati nešto na tu temu, prva je reakcija bila odbijanje – pisati o majčinstvu činilo mi ogromnom odgovornošću, zadatkom koji zahtijeva pažnju, preciznost i kompetenciju za koje nisam smatrala da ih posjedujem. Ne samo što nisam imala gotovo nikakvo teorijsko znanje, već mi se i vlastito iskustvo majčevanja činilo neadekvatnim, nekoherentnim, bolno manjkavim i nedovoljno prorađenim da bi mi pružilo ikakvu legitimnost pisanja iz vlastite majčinske kože. Ključnim mi se, nepremostivim problemom činilo to što sam smatrala kako sam u svojim tekstovima dužna dati zaokružene odgovore, jasne stavove i minuciozno izbrušena mišljenja koja nisam imala.

Dozvolite djeci da kažu, pitaju, konstatiraju i nikad, ali nikad, ih ne kudite jer su svojim malim nestašnim ručicama nešto razbili ili prolili. Novo suđe se može kupiti, prljavština brzo očistiti, ali samopouzdanje i osmijeh vašeg djeteta ne može se lako vratiti. Pazite na riječi koje pred djecom koristite, jer i riječi mogu boljeti, čak i one izgovorene nehotice!

Priznanje da istovremeno voli i mrzi majci nanosi užasnu bol.

Sahagian u svom tekstu ističe kako joj je drago što se proučavanjem majčinstva počela baviti dok još nije majka, navodeći kako se nada da će joj iskustvo koje je stekla u svom akademskom radu pomoći u konkretnim praksama majčinstva jednoga dana kada odluči imati djecu. Voljela bih bezrezervno potkrijepiti Sahagianin optimizam i ustvrditi kako me iščitavanje feminističkih teoretičarki koje se bave majčinstvom učinilo imunijom na krivnju, da me kritička svijest o nemogućim zahtjevima i zamkama ideologije majčinstva učinila otpornijom na beskonačna propitivanja, žaljenja i poražavajući osjećaj potpune shrvanosti koji me zaskoči u najgorim danima, kada se pogreške i propusti i umor i vrijeme nagomilaju. Ali jedino što sam uspjela postići nelagodna je, iščašena koegzistencija različitih razina svijesti zbog koje mogu dijagnosticirati uzroke svojih osjećaja, precizno ih raščiniti i kategorizirati u teorijske obrasce, bešavno ih povezati s određenim odjeljkom ili rečenicom koju sam pročitala, ali ih još uvijek ne mogu spriječiti, neutralizirati, oduprijeti im se, ne osjećati ih.

No ako se roditelje ne doživi kao suosjećajne i pune ljubavi i razumijevanja, kao osnažujuće, iz uskraćene ljubavi i iznevjerene čežnje – na objema stranama – dolazi do duševne katastrofe.

…nevidljivo nasilje institucije majčinstva, krivnja, bespomoćna odgovornost za ljudske živote, prosuđivanje i osuđivanje, strah od vlastite moći, krivnja, krivnja, krivnja.

Teorija, ono što kritički promišljam, ono što (mislim da) znam, iznevjerila me toliko puta1 – toliko puta kada je moja prva, instinktivna reakcija na postupak neke druge majke bila neizrečena ali pomišljena osuda popraćena potajnim zadovoljstvom jer ja to nikada ne bih tako učinila, jer ja znam bolje, jer sam ja bolja, a koja nije ništa drugo nego očajnički pokušaj da porazim onaj vječno prisutni, nagrizajući strah od vlastite nekompetentnosti. Toliko puta kada iskusim ono što Sara Ruddick naziva abdikacijom od majčinskog autoriteta koja se događa pred prosuđujućim pogledom drugih, a koja se može definirati kao

“neautentičnost”, nepriznavanje vlastitih percepcija i vrijednosti. Neautentične majke stvaraju/konstruiraju, pred očima svoje djece, svijet u kojemu majčinske vrijednosti nemaju vrijednost (…) Abdicirajući od svog autoriteta, zamjenjuju ideju savjesti pokornošću, i kod sebe, i kod svoje djece.2

Toliko puta kada dođem do one točke rašivanja kada se čini kako suma mojih pogrešaka daleko nadilazi onu uspjeha, kada imam osjećaj da mi sve konačno i nepovratno klizi iz ruku i jedino što mi preostaje jest suočiti se s činjenicom kako sam apsolutno i bespogovorno najgora majka na svijetu. Upravo je majčinstvo ono što taj trenutak rašivanja čini toliko užasnim jer sada sam odgovorna, najodgovornija za druga ljudska bića, jer se prema stručnom diskursu društvenog nadzora majčinskih praksi „dugoročni efekti lošeg majčinstva protežu se daleko u budućnost, utječući na generacije koje dolaze“.3 S druge strane, majčinstvo je ono i što me u tim trenutcima zgrabi za ramena i protrese jer za dugotrajnu dezintegraciju nikada nema vremena – kratko plakanje, poruka prijateljici, obećanje samoj sebi da ću od sada sve raditi drugačije i bolje, i već treba sjeckati povrće za variva koja će moja djeca odbiti jesti, pročitati priču prije spavanja, iščeprkati baš tu igračku iz nanosa raznobojne amorfne mase koja zatrpava njihovu sobu.

I ne mislim da sam zbog toga loša majka jebe mi se ali ja ni ne spremam samo legnem i buljim u plafon

Alexandra Campbell u pravu je kada piše kako je majčinstvo „cjelotjelesno iskustvo“; svoje majčinstvo često osjećam tjelesno, kao neočekivanu bol udarca nožica pod rebra ili ručica posred lica u snu; kao umor toliko neopisiv da ne ostavlja prostor ni za najjednostavnije misli; kao bolove u vratnim kralješcima dok usputno istežem ili masiram bolna mjesta stojeći uz sudoper, nagnuta nad kadom, uz dasku za peglanje; kao shrvanost o kojoj sam govorila, ljepljivoj i bockavoj, zbog koje želim iskočiti iz svoje kože, iz vlastite glave.

Ali i: nenadani zagrljaj ujutro u polusnu. Iznenađujući miks mekoće i žilavosti tijela koja i poznajem i ne poznajem. Krv i suze u pregibu između mog vrata i ramena. Velikodušno dijeljenje poluprožvakanih zalogaja. Češkanje.

I want to fill it with colours and ducks / The zoo of the new

Teorija je uvijek tu za mene. Funkcionira poput leptirića na napuhavanje za nesigurne plivač⁞ice, kutije prve pomoći za legitimaciju mojih osjećaja, pribadača koje označavaju pohabana mjesta moje bespomoćnosti i frustracije, sulude i nepokolebljive vjere u to kako bi sve, baš sve moglo biti bolje.

Više se ne zavaravam pomisli kako bi se strašna i nježna zvijer koja je majčinstvo ikada mogla ili trebala ukrotiti, raščiniti, rasvijetliti do kraja. Što sam starija, sve manje su mi potrebni konačni odgovori i sve se manje osjećam obveznom pretvarati se kako ih imam. Adrienne Rich ističe kako je majčinstvo repetitivni proces, djelo koje je trajno u nastajanju, vještina koja se ponavlja, zaboravlja, ponovno uči, izgrađuje i razgrađuje svakodnevno, kroz „strpljivost, samožrtvovanje, voljnost da bezbroj puta ponovimo malene, rutinske zadatke socijalizacije drugog ljudskog bića”. Osjećaj vlastite majčinske kompetencije klizak je i nestalan, podjednako sklon naglim bjegovima i dugim nestancima, kao i iznenadnim, urnebesno radosnim ukazanjima.

Za sada, to će morati biti dovoljno dobro, i u teoriji, i u praksi.

 

Naslovna ilustracija: Mother and son, Veronica Grech

  1. Ili bi možda bilo bolje reći da sam ja iznevjerila nju?
  2. Maternal Thinking – Toward a Politics of Peace, Beacon Press, Boston, 1999.
  3. Alexandra Campbell: “The Risky Mother: The Medicalization of Mothering”; u: Bad Mothers, Demeter Press, 2017.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast