2

Kardašijanke i dušobrižnici

Nakon pola života iščekivanja, ukazanje se odvilo za vrijeme gostovanja Patti Smith u švedskom talk showu Skavlan. Patti se pojavila u muškom odijelu i čizmama, duge, raščupane sijede kose spletene u nekoliko sitnih pletenica, bez traga šminke na ostarjelom licu. Po gornjoj usni prostirale su joj se rijetke crne dlake, a kad se smiješila, ukazali bi se zubi požutjeli od desetljeća korištenja. Nalikovala je nikome onoliko koliko Bobu Dylanu, muškom kreativnom geniju koji živi po svom i slabo mari za imidž i javne istupe. Odmah sam je prepoznala; napokon je stigla, ta žena na koju su me upozoraval⁞e još od djetinjstva, brkata babuskara koja vrbuje mlade žene da se prihvate feminizma. Čekam tu mitsku figuru već tri desetljeća; trebala sam znati da će je utjeloviti ona ista bogohulnica koja je svojevremeno izjavila kako je Isus umro za nečije tuđe grijehe, ali ne i njezine vlastite, čime je pokrenula lavinu molitvenog mrmorenja koja joj je imala zapušiti svetogrdna usta. Ovog je puta njezina pojava odaslala jednako provokativnu poruku, čisti feministički punk: nije mi posebno stalo do izgleda, još mi je manje stalo do vašeg mišljenja o mom izgledu, a ponajmanje planiram tratiti dragocjeno vrijeme, energiju i novac na uljepšavanje kako biste me smatrali poželjnom i zato vrijednom; moja vrijednost, valjda je jasno, ne ovisi o izgledu. “To je, dakle, taj feminizam”, prostrijelila me pomisao kao svetu Terezu zlatna strelica mističnog zanosa. Debeljuškasti TV polemičar iz mog djetinjstva ipak je bio u pravu: ova je baba opasna.

Sad kad više ne marim za to što će drug⁞e misliti o mojim TV preferencama, rado gledam reality show o Kardašijankama. Oduševljava me što se u njemu gotovo ništa ne događa. U okvirima reality žanra najviše je nalik Slow TV-u: baka plete čarape, baka cijepa drva, baka vozi lokomotivu kroz norveški krajolik. Tako se dogodilo da sam nedugo nakon radosne vijesti Patti Smith promatrala potpuno drugačiji model ženstvenosti koji je utjelovila Khloé Kardashian. Khloé se išla fotografirati za vozačku u ustanovu koja izdaje vozačke dozvole; sa sobom je povela snimateljsku ekipu. Kad je stala pred fotoaparat, šef rasvjete njezinom je brižno našminkanom licu prinio svjetlosni kolut sitnih lampica dok je osobna šminkerica još jednom užurbano izbrisala svaki trag nesavršenosti s njezinog lica. Činilo se kako ovaj prizor odašilje upravo suprotnu poruku: stalo mi je do mog izgleda, još mi je više stalo do vašeg mišljenja o mom izgledu, stoga ću se spremno podvrgnuti kirurškim zahvatima, šminkanju, friziranju, depiliranju i manikuri, redovitom vježbanju i povremenoj dijeti, ne bih li zaradila vaše odobravanje, a s njim i osjećaj vlastite vrijednosti. U tom su mi se trenutku ove dvije žene učinile krajnjim polovima na spektru ženskog iskustva razapetog između individualizma i konformizma. Caka je, međutim, u tome što su si obje figure slobodno mogle postaviti legendarno pitanje: Zašto sam ja uvijek ta jebena stranka?

Mislim, nemoj biti opsjednuta izgledom kao Kardašijanka. Nemoj biti tašta, površna, isprazna, zaljubljena u svoj odraz, zadubljena u kameru fotoaparata. Ali, ono, nemoj sad da ti rastu dlake po licu, za boga miloga, ili po nogama, ispod pazuha, po vulvi. Drži malo do sebe, drži do svoje higijene, budi lijepa – ako to želiš, a ako ne, uvijek ti preostaje alternativa, da budeš ružna. Nemoj biti sva umjetna, ljepota ti je prirodna, ne trebaš se stalno trackati i provjeravati je li ti šminka na mjestu. Ali, ono, nije lijepo vidjeti te kako hodaš uokolo s podočnjacima i prištevima. Obrati pažnju na prave vrijednosti, ali nemoj kupovati odjeću na muškom odjelu samo zato što je udobnija, za ljepotu treba trpjeti. Evo ti gaće s preklopom za trbuh koje će te pretvoriti u kobasicu u crijevu, nemoj se sad žaliti da te stišću, opusti se, pogledaj si ovu odličnu reklamu za pivo – nisi valjda nabrijana feministica pa da ti nije smiješna! Ne treba biti ekspert iz područja rodnih studija, pardon, ideologije, da se dođe do zaključka kako zapravo ne postoji ispravan način da se bude ženom ni model ženstvenosti koji neće biti dočekan na nož bespoštedne kritike. Secirati ženu, njezin izgled, ponašanje, odluke ili način života toliko je ukorijenjena navika, toliko rasprostranjen običaj, da se malo tko libi zavitlati kritičarskom oštricom i brzopotezno rasporiti aktualnu metu.

U sestrinskoj seriji o Kylie Jenner, Life of Kylie, zaprepašćuje kontinuirana prisutnost šminker⁞ica i frizer⁞ki koj⁞e neprestano prtljaju po licu i kosi mlađahne Khloéine polusestre. Ta iritantna intruzija u osobni prostor koja za cilj ima kreirati privid postojanog tjelesnog savršenstva, svojevrsni real life Photoshop, neizostavna je u životu mnogih slavnih žena čiji imidž ovisi o našoj trajnoj fascinaciji njihovom ljepotom. No, kod Kardašijanki (i Jennerica) ovakvi se prizori koriste kao krunski dokaz njihove ispraznosti i povod da se uvijek iznova postavi pitanje: Zašto su te žene slavne? Odgovor je, naravno, i više nego očit pa mi se čini kako postaviti ovo pitanje zapravo znači napraviti se blesavim. Slavne su, jasno je, zato što su kreiranje privida tjelesnog savršenstva pretvorile u milijunsku industriju koja zarađuje na ženama – točnije, na patrijarhalnom imperativu fizičke ljepote kao mjerila ženske vrijednosti. Ako su pritom temeljito očišćene od talenata koje vrednuje industrija zabave, nisu zato lišene i osjećaja za biznis. Problem je što u odsustvu nekih opipljivih postignuća – nezaboravnih glumačkih izvedbi, nagrađivanih albuma, otkrića novog kemijskog elementa – svraćaju pozornost na presudnu ulogu koju u ženskoj popularnosti igra ljepota kao njezin temeljni preduvjet. Kardašijanke su živući dokaz da je već sam taj preduvjet dovoljan za slavu, bogatstvo i uspjeh, što nije neka velika novost, ali je očito spoznaja koja nas žulja i pred kojom bismo radije zatvoril⁞e oči.

Kada bi, povrh toga što su lijepe, ove žene bile nekako, bilo kako, nadarene, slobodno bismo se mogl⁞e pretvarati da ih cijenimo prvenstveno zbog onoga što umiju i znaju. Njihova vanjština tretirala bi se tada kao preslika unutarnje ljepote i vrlina, a mi bismo se mogl⁞e potapšati po plećima zbog svog dobrog ukusa. Tvrdil⁞e bismo da im se divimo zbog dirljivog nastupa u hvaljenom indie filmu o nepokolebljivoj snazi majčine ljubavi, a ne zbog toga što kombiniraju ogromno dupe i ravan trbuh, pune usnice i svijetlu kožu, kao kakva ljudska slagalica seksualnih fetiša. Ovako smo se zatekl⁞e razotkriven⁞e u svojoj kulturnoj i osobnoj fiksaciji na tjelesni izgled žena, i to zahvaljujući njihovoj medijskoj eksponiranosti, nepogrešivom indikatoru naših opsesija i fantazija. Sanacija štete koja je time učinjena slici o sebi i kulturi odvija se na dva usporedna kolosijeka: odricanjem od samih Kardašijanki i osudom onih (drugih) koj⁞e su ih učinil⁞e slavnima. Retoričko pitanje “Zašto su te žene slavne?” u tom je kontekstu signal kojim govorni⁞ca želi naznačiti kako odgovornost za tu, njoj posve nepojmljivu, slavu leži negdje drugdje, na nekom mitskom, pastirskom mjestu u kulturi napučenom krkanima i seljanima, ali i vrijednosni sud po kojem takve žene uopće ne bi smjele biti slavne, i to ne samo zato što je njihova javna uloga prvenstveno dekorativna, već i zato što je naelektrizirana otvorenim erotskim nabojem. Njihova vidljivost unutar popularne kulture doživljava se zato kao otvorena provokacija svakog tko njeguje tzv. prave vrijednosti, a same Kardašijanke kodirane su kao legitimna meta otrovnih napada i mrziteljskih komentara jer svojom javnom pojavom tobože srozavaju društvene standarde.

Još jedan potencijalan razlog zbog kojeg su Kardašijanke izložene kritici moderna je praksa samobrendiranja. Sarah Banet-Weiser kao glavnu odliku suvremene korporativne kulture vidi brendiranje kao metodu kojom se robu obogaćuje društvenim ili kulturnim značenjem i tako čini bliskijom potrošač⁞ici.1 U neoliberalnoj Americi brendiranje je iz marketinškog modela preraslo u dominantni model samoprezentacije, tvrdi Banet-Weiser, koji prožima ne samo industriju zabave, već i političku i vjersku domenu. Brendiranje je usto, zahvaljujući internetu, danas dostupno svakome; Banet-Weiser ističe kako mlad⁞e Amerikan⁞ke po završetku školovanja dobivaju upute da na društvenima mrežama kreiraju svoj osobni brend i tako unaprijede šanse zapošljavanja. Kardašijanke su vješto ovladale tim modelom samoprezentacije pa ih se kritizira i kao ambasadorice kulture samobrendiranja koja podrazumijeva svojevrsnu komodifikaciju pojedin⁞ke – ako je izvorno brendiranje postupak bogaćenja proizvoda značenjem, samobrendiranje je nužno redukcija složenosti pojedin⁞ke na brend. I u tom su smislu Kardašijanke, međutim, tek ogledalo moderne američke kulture u koje je lako uprijeti prstom i proglasiti odraz krivcem.

Ravnateljica jedne privatne londonske srednje škole prošle je školske godine zabrinuto objavila kako njezine učenice među svoje uzore ubrajaju Taylor Swift i Kim Kardashian bar onoliko često koliko i Malalu i Michelle Obamu – ako ne i češće! – i još ih usput gorljivo brane kao sposobne poslovne žene, gotovo kao da su sposobne formirati svoje vlastite sudove. S tim se saznanjem ravnateljica uhvatila u koštac lansiranjem programa koji djevojke ima podučiti da se radije ugledaju na fiktivne junakinje Williama Shakespearea negoli na moderne žene od krvi i mesa. Feministički internet odmah je uzvratio udarac prepričavanjem zapleta najistaknutijih drama legendarnog britanskog autora; 13-godišnja Julija ludo se zaljubi u mladića kojeg je tek upoznala, a ožene se već idućeg dana. Nakon što ga spletom nesretnih okolnosti zatekne mrtvog, probode se bodežom i okonča si život. Ofelija je vezana za okrutnog, mizoginog i mentalno nestabilnog muškarca. Kad ovaj ubije njezinoga oca, ona poludi i utopi se. Lady Macbeth beskrupulozno je ambiciozna žena koja svojeg supruga nagovori da ubije kralja, a potom se, sluđena krivnjom, i sama ubije. Kleopatra je moćna, ali i prevrtljiva heroina koja se nakon pretrpljenog vojnog poraza ubije izlaganjem zmijskom ugrizu. Naravno, bilo bi krivo tvrditi da su sve Shakespeareove junakinje počinile samoubojstvo; odanu Dezdemonu, na primjer, ubije ljubomorni muž.

S izuzetkom Kleopatre ravnateljica u medijima strateški zaobilazi spomenute junakinje, nedvojbeno svjesna kako bi isticanjem neke od njih kao zdravog primjera mladim djevojkama prizvala porugu. Znakovito ističe samo heroine bardovih komedija za koje priča sretno završava brakom ili njegovom naznakom. Usput posebno ističe žilavost ovih selektivno odabranih junakinja i njihovu snalažljivost pred životnim izazovima, a da pritom ne uviđa kako i moderne popkulturne heroine modeliraju vještinu preživljavanja u seksističkom društvu, i to na način koji je mladim djevojkama aktualan i blizak jer su, za razliku od elizabetinskih junakinja, zvijezde današnjice njihove suvremenice, a ujedno i stvarne žene, ne tek proizvod muške imaginacije. Korisno se prisjetiti kako je medijski proboj Kim Kardashian bila snimka seksa koju je, po svemu sudeći, objavio njezin dečko. O toj je snimci nemoguće govoriti, a da se netko ne usprotivi tvrdnjom da ju je baš ona sama plasirala u javnost, a isto se tvrdi i za Paris Hilton, Severinu i druge poznate žene koje su se zatekle u srcu sličnog seks skandala. Kako napominje Sady Doyle u knjizi Trainwreck: The Women We Love to Hate, Mock, and Fear… and Why, ta optužba zapravo služi kao opravdanje za posramljivanje i porugu kojima ih potom izlažemo po principu “same su to tražile”.2 Kod Kardašijanke dodatno gnušanje izaziva činjenica da je spomenuti skandal odlučila iskoristiti, radije nego (doslovno) propasti u zemlju od srama; kada je revenge porn u pitanju, ako uslijed opetovanog ponižavanja ne počini samoubojstvo, žena praktički ne može dokazati da nije namjerno inscenirala svoje javno sramoćenje pa ispada da je jedino mrtva žena pouzdano žrtva.3

No Kim Kardashian nije počinila samoubojstvo; umjesto toga, izgradila je poslovno carstvo. Danas je i supruga, i majka, i seks simbol, i uspješna poslovna žena. Možda igra igru mnogo stariju od sebe same, s pravilima na koje ne može utjecati, ali je u njoj svakako velika i pametna igračica. Kao i Taylor Swift, koja je prošle godine na sudu pobijedila muškarca koji ju je seksualno uznemiravao, demonstrira kako biti dovoljno žilava, odlučna i snalažljiva za preživljavanje u areni industrije zabave – i šire. Londonske srednjoškolke to zapravo prepoznaju, no ravnateljica i drugi slični odrasli u takvim uzorima detektiraju opasno pomanjkanje respektabilnosti koja je kod žena usko vezana uz seksualnost. Ženska seksualnost, podsjeća Doyle, nosiva je greda društvenog poretka zadužena za reprodukciju heteroseksualnosti, rasne homogenije i klasne hijerarhije kao okosnica društvenog života. Dok patrijarhat muškarcima osigurava znatnu seksualnu slobodu (unutar heteronormativnog okvira), žene upreže u ulogu čuvarica ćudoređa koje svojom suzdržanošću štite društvo od razvrata. Slavna žena koja ne slijedi zadane norme, zaključuje Doyle, nije stoga shvaćena kao svoja osoba koja donosi odluke koje nas se zapravo ne tiču, već netko tko svojim utjecajem ugrožava cijeli poredak utemeljen na modelu čedne ženstvenosti. Zgražanje i osuda koji joj se upućuju ne proizlaze zato iz nekakvih neoprostivih prijestupa, već su reakcija na prijetnju koju takva figura predstavlja tom konzervativnom modelu.

Ovakav tip ženskog celebrityja moguće je, naravno, podvrgnuti legitimnoj feminističkoj kritici koja nije investirana u očuvanje tradicionalnog modela ženstvenosti ni postojećih hijerarhija, već aktivno preispituje patrijarhalnu praksu seksualne objektifikacije žena. Doyle afirmira važnost kompleksne i duboke analize industrije ljepote, klasnih povlastica slavnih žena i bjelačke eksploatacije crnačke kulture, ali podsjeća na trenutke neugodnog zrcaljenja između čistunske i (pseudo)progresivne kritike. Najokrutniji komentari upereni protiv slavnih žena, napominje, upućeni su pod krinkom zagovora ženskih interesa – kad, primjerice, zloglasni britanski Daily Mail optužuje Rihannu kako uči djevojčice da prodaju svoja tijela. Da je Doyle bog obdario srećom rođenja u ovim krajevima, svakako bi spomenula i identičnu kritiku koju je domaći dušobrižnik Bruno Šimleša uputio Nives Celzijus i Lidiji Bačić, o čemu je ljetos izvrsno pisala Barbara Pleić Tomić. Doyle pronicljivo primjećuje kako društveni mainstream s lakoćom prisvaja i oponaša feminističku kritiku kada želi opravdati napad na seksualno nepodobne žene. Pod prividom zagovora ženskih interesa nastoji se osporiti ženinu seksualnu autonomiju. Za nju su takvi napadi tek suvremena verzija prastare navade kažnjavanja grešnice. I zaista, preobilje sličnih demoralizirajućih primjera iživljavanja na poznatim ženama koje Doyle reda u svojoj knjizi uistinu asocira na kamenovanje modernog doba kao zabavu za globalnu zajednicu.

Hinjena zabrinutost nad pogubnim utjecajem modernih medija i njihovih aktera na mlade žene zapravo je bitka za oblikovanje ženskog subjekta sutrašnjice, bitka kojom se nastoji osigurati reprodukcija nacije u skladu s tradicionalnim vrijednostima.4 Umjetna razdioba na dobre i loše, podobne i nepodobne, pristojne i razularene, za svrhu ima nametnuti granice dozvoljenog ponašanja za žene. Krajnji cilj ove metode uvijek je kontrola. Stupanj uvažavanja i suosjećanja kojim Doyle adresira žene čak i kad ih izlaže opravdanoj kritici nameće se zato kao jedini istinski radikalan feministički potez. Jer, ni Khloé i Patti s početka teksta nisu uistinu antipodi kojima bismo mogli udariti etiketu feministički podobne ili pak nepodobne. Khloé, recimo, zagovara ženino pravo na abortus, dok Patti u intervjuu pojašnjava kako je zbog majčinstva slobodu spontanog kreativnog izričaja zamijenila strogim rasporedom koji je jasno odražavao njezine nove prioritete, obitelj i pisanje. Kao i mi ostale, i jedna i druga svaka na svoj način navigaju mutnim vodama ženskog iskustva u društvu kojim dominiraju muškarci. “Iz principa odbijam ružno govoriti o drugoj ženi, čak i ako me nepodnošljivo uvrijedila”, piše Elena Ferrante:

Ne postoji žena koja ne ulaže golem, razdražujući trud da bi preživjela dan. Bile mi siromašne ili imućne, neuke ili obrazovane, lijepe ili ružne, slavne ili nepoznate, udane ili neudane, zaposlene ili nezaposlene, s djecom ili bez njih, buntovne ili poslušne, sve smo duboko obilježene načinom postojanja u ovom svijetu koji je, čak i kada ga svojatamo, u korijenu zatrovan tisućljećima muške dominacije. (…) Stoga su mi sve žene bliske i, iz ovog ili onog razloga, prepoznajem se u onim najboljima kao i u najgorima. Zar je moguće, nekad me pitaju, da ne poznaješ baš nijednu kučku? Znam neke, naravno: književnost ih je puna, a i svakodnevica. No, kad se sve zbroji, na njihovoj sam strani.

 

  1. Sarah Banet-Weiser, Authentic TM: The Politics of Ambivalence in a Brand Culture, New York University Press, New York & London, 2012.
  2. Sady Doyle, Trainwreck: The Women We Love to Hate, Mock, and Fear… and Why, Melville House, New York & London, 2016. Poglavlje “Sex”.
  3. Suosjećanje joj, doduše, nije zajamčeno čak ni tada.
  4. Kao štićenice jedne elitističke, privatne škole, londonske srednjoškolke opterećene su dodatnim teretom klasne respektabilnosti. Društvene mreže i pop zvijezde možda su dovoljno dobra zabava za običan puk, ali od istaknutih članica društva očekuje se simbolička reprodukcija kulturnog naslijeđa nacije inkubacijom književnog kanona carstva u umu njegovih mladih podanica.

Otvori komentare

2 komentara

  1. Luka 06.06.2018.
    • Iva Radat Iva Radat 10.06.2018.

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Za umorne
2018
Majčinstvo, u teoriji i praksi
Krupni plan Big Boo, jedne od junakinja serije "Orange Is the New Black". Ispod fotografije piše: "Lesbian content."
Mainstream kultura i lezbijsko postojanje
Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića
“Hajde, dečki, držite korak!”
Ostaviti bebu
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast