Kako pristati na pelenu i što to uopće znači?

*Hvala Lei na produktivnoj raspravi koja je potaknula nastanak ovog teksta.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Gostujući prije nekoliko mjeseci u vijestima australske televizijske kuće ABC, stručnjakinja za seksualnost Deanne Carson izjavila je kako bi roditelj⁞ice prije mijenjanja prljavih pelena trebal⁞e zatražiti pristanak svojih beba. Izjavu je dala u prilogu o „kulturi pristanka“ koju je, istaknula je Carson, u krugu obitelji potrebno njegovati već od malih nogu te bi stoga pitanje „Sada ću ti promijeniti pelenu, je li to u redu?“ trebalo biti sastavnim dijelom interakcije između roditelj⁞ica ili skrbn⁞ica i njihovog djeteta.

Pljusak kritika koji je uslijedio uglavnom se kretao u rasponu od zgroženog ismijavanja ljevičarske političke korektnosti i permisivnog odgoja dovedenih do krajnjih granica (uz obaveznu napomenu o dolarima poreznih obvezn⁞ica utrošenih na ovakvu vrstu sumanutosti) do komentara roditelj⁞ica koj⁞e su istical⁞e činjenicu kako se od novorođenčadi jednostavno ne može očekivati davanje pristanka te ukazival⁞e na kontradiktornost ovakvog poimanja i primjene kulture pristanka sa skrbnim praksama usmjerenima k očuvanju fizičke dobrobiti djece.

U svome je odgovoru Carson kritike iščitala kroz prizmu prvoloptaških napada na vlastiti identitet, točnije pojavnost i profesionalno usmjerenje („Ružičasta kosa! Mora da je lezbijka!“) te „zdravorazumskog“ poimanja odnosa roditelj⁞ica i djece, upozoravajući na porazne statistike o žrtvama seksualnog nasilja te ističući važnost promjene društvene percepcije o pravu djece na tjelesni integritet. Međutim, dio kritika upućenih Carson bio je popraćen ozbiljnijom argumentacijom koja je propitivala pojam pristanka, njegova ograničenja i mogućnosti manipuliranja njime te se stoga kontroverza oko nappy consenta pokazala plodnim materijalom za detaljnije propitivanje ideje o tjelesnoj autonomiji djece, načinima na koju se u nju (ne) zadire te potencijalnoj (nužnoj) intruzivnosti roditeljskih skrbnih praksi.

Prvi sloj kritika upućenih ideji nappy consenta može se iščitati kao otpor sveprožimajućoj sistematizaciji i kategorizaciji svih aspekata roditeljstva prema naputcima stručnih autoriteta u svrhu što boljeg ishoda „projekta dijete“, pri čemu se čini kako se svaka natruha spontanosti u interakciji s djetetom gubi nauštrb minuciozno isplaniranih poteza usklađenih s trenutno dominantnom ideologijom roditeljstva. Reakcija roditelj⁞ica, neprestano bombardiranih stručnim savjetima, napomenama i upozorenjima o tome što bi se sve trebalo činiti kako bi dijete bilo fizički i mentalno zdravo, uspješno, ispunjeno, produktivno, zaštićeno i sretno, na ideju nappy consenta mogla bi se podvesti pod iscrpljenu konstataciju u stilu zar još i ovo.

Osim toga, značajan broj roditelj⁞ica istaknuo je i kako su prilikom skrbnih praksi poput presvlačenja, kupanja i hranjenja ionako u stalnoj verbalnoj interakciji s djetetom, opisujući svoje postupke, nutkajući i nagovarajući, tepajući i gugućući, istovremeno potkrepljujući ono verbalizirano neverbalnim gestama i dodirima. Neprijateljstvo spram Carsonine ideje u ovom kontekstu djeluje kao izraz zasićenosti stručnim intervencijama kojima se svakodnevne, neplanske roditeljske prakse nastoje sistematizirati i valorizirati u skladu sa smjernicama stručnog diskursa odgoja i skrbi o djeci, unutar kojega se čini kako ništa ne može postojati „samo po sebi“, već sve nužno mora imati pripisanu vrijednost, značenje i odnos prema određenom (ne)željenom ishodu po završetku visokoteoretiziranog i pomno navođenog procesa dječjeg odrastanja i razvoja.1

K tome, ne treba zanemariti ni stalno prisutnu i korozivnu roditeljsku krivnju i tjeskobu zbog potencijalne štete koju bi njihovo nedovoljno kompetentno roditeljstvo moglo imati po dijete. Pomisao na mogućnost da naše dijete postane žrtva seksualnog nasilja dovoljno je zastrašujuća sama po sebi; ideja kako je roditelj⁞ica barem djelomično odgovorna za takvu vrstu traume ili da ju je mogla prevenirati praksom poput nappy consenta može, kako su ukazival⁞e i pojedin⁞e komentator⁞ice, u kombinaciji s manipulativnim potencijalom deklarativnog traženja pristanka rezultirati dodatnim okrivljavanjem žrtve.

Stvari ostaju podjednako komplicirane i kada se fokus sa sfere praktičnih skrbnih praksi i ideoloških zahtjeva kompetentnog roditeljstva prebaci na analizu same ideje traženja dječjeg pristanka i njegovog (ne)dobivanja. Nesigurnost počinje već od načina na koji doživljavamo pitanje o pristanku koje upućujemo djetetu. I sama Carson ističe kako ne možemo očekivati djetetovu verbalnu potvrdu pristanka („Naravno da beba neće odgovoriti Da, mamice, svakako bih željela da mi promijeniš pelenu“), već navodi kako umjesto toga treba malenom djetetu dati prostora da pristanak izrazi govorom tijela i uspostavljanjem kontakta pogledom. Ovakav pristup, kao što samo napola se šaleći ističe Zoe Williams, pitanje o pristanku automatski kategorizira kao retoričko. Čak i ako od djeteta dobijemo neverbalnu reakciju, kako možemo biti sigurn⁞e da ćemo je znati pročitati ispravno?

Nije izlišno podsjetiti se na učestalo ponavljanje konstatacije stručnjak⁞inja kako roditelji (a prvenstveno majke) imaju „ugrađen“ svojevrsni prirođeni čitač za reakcije predverbalnog djeteta te da instinktivno mogu razumjeti djetetovu poruku i reagirati u skladu s njom. Odnosno, kako se može implicitno iščitati, to moraju moći, ukoliko žele adekvatno ispuniti zahtjeve kompetentnog roditeljstva. Primjer ovakvog rezoniranja koji me izbezumljivao od prvih dana majčinstva ideja je o tome kako majke mogu nepogrešivo raspoznati uzrok djetetovog plača iz njegove posebne kvalitete, odnosno specifičnog zvuka, a koja se ponavljala u gotovo svakom priručniku koji bih otvorila. Osjećajući se pomalo krivom što se ta supermoć u meni nije automatski aktivirala odmah u rađaonici, strpljivo sam čekala da je steknem s praktičnim iskustvom, ali to se nikada nije dogodilo. Otkrivanje uzroka plača moje djece uglavnom je počivalo na metodi pokušaja i pogreške, odnosno procjene vanjskih uvjeta poput količine vremena protekle od posljednjeg hranjenja ili presvlačenja. Međutim, sam zvuk njihovog plača, izuzev histeričnog večernjeg vrištanja u kraćem periodu grčeva, uvijek mi je zvučao jednako. Kada sam nekoliko godina kasnije u (još) jednom priručniku za roditelje naišla na mišljenje autora kako je navedena sposobnost puki mit, osjećala sam samo umornu rezignaciju nad činjenicom kako se muljevito polje roditeljstva nikada neće moći potpuno i do kraja stabilizirati i fiksirati savjetodavnim diskursom.

Primijeni li se ova višeznačnost mogućih djetetovih reakcija na pitanje pristanka mijenjanja pelene, teoretski je moguće ili čekati na jasan znak pristanka zauvijek ili se pokušati pomiriti s vlastitom nesigurnošću oko pravilnog čitanja djetetovih signala i zamijeniti pelenu uvjeravajući se kako je pristanak dobiven.

Treća je mogućnost, koju kao osobito problematičnu ističe i Williams, pripisujući nappy consentu značajke autoritarne obmane, ta da ćemo pelenu promijeniti bez obzira na djetetovu reakciju, što pitanje o pristanku čini isključivo praznom verbalnom gestom, jednostranom interakcijom koja šalje poruku kako je ponuđena moć odlučivanja tek puki privid, stvar konvencije uvedene kako bi se, u najboljem slučaju, osjećali kao da smo adekvatno odradil⁞e još jednu stavku koja će osigurati sretnu budućnost našeg djeteta, a u najgorem, kao što su istaknule neke komentatorice, kako bismo manipuliral⁞e idejom šupljeg pristanka na štetu djeteta, kao u primjerice već spomenutim slučajevima potencijalnog seksualnog zlostavljanja.

Autoritarno naličje ideje o traženju pristanka nadvija se i nad njezinom praktičnom primjenom kod veće djece koja su sposobna nedvosmisleno verbalizirati svoje odgovore na postavljena pitanja koja se tiču njihove (i ne samo tjelesne) autonomije u širem smislu. Ako dijete odbija presvući prljavu pelenu, hoćemo li ga na to svejedno prisiliti (najčešće verbalnim pritiscima, uvjeravanjem i/li manipulacijama) ili ćemo se prikloniti njegovim željama i čekati sve dok se dijete samo ne odluči presvući, pa makar to rezultiralo i bolnim osipom, crvenilom i iritacijom kože, odnosno negativnim posljedicama po djetetovu fizičku dobrobit za koju smo dužn⁞e skrbiti se kao roditelj⁞ice? Na sličan raskorak između teorije i prakse utječu i uvjeti poput onih u prosječnom dječjem vrtiću u kojima je mali broj odraslih zadužen za skrb o velikom broju djece i u kojima aktivnosti poput presvlačenja funkcioniraju kao na pokretnoj traci i predstavljaju samo kap u moru svega što se oko djece i s djecom treba napraviti.

Praktični problemi poput pelenskog osipa i crvenih guza možda zvuče banalno, ali u ozbiljnijim kontekstima poput, primjerice, nužnih medicinskih i stomatoloških zahvata u kojima neminovno dolazi do podvrgavanja dječje autonomije odlukama odraslih skrbn⁞ica, pitanje pristanka i osobne autonomije pokazuje se u svoj svojoj nelagodnosti i skliskosti. A izađe li se iz užeg okvira skrbnih praksi, s navedenom idejom zanimljivo je povezati i pitanje sudjelovanja djece na politički/aktivistički intoniranim skupovima, na kojima njihova prisutnost gotovo uvijek ima snažan simbolički potencijal i kao takva se često svjesno koristi.2 Je li dječja prisutnost na takvim događanjima manipuliranje subjektima koji još nisu svjesni složenosti i svih implikacija ideja za koje marširaju?3

S druge strane, ako zauzimamo stav kako djeci na takvim skupovima nije mjesto, lišavamo li ih prava na djelovanje kao autonomnog svjesnog i političkog subjekta, odnosno podcjenjujemo li njihovu sposobnost odlučivanja i formiranja legitimnih stavova? Koja je dobna granica koju možemo odrediti kao onu nakon koje su djeca sposobna za takva promišljanja? Tko o tome odlučuje, osobito s obzirom na to kako djeca na navedene aktivnosti uglavnom dolaze sa svojim roditelj⁞icama/skrbn⁞icama čiji stavovi i vrijednosti uvelike utječu na oblikovanje njihovih? S druge strane, mijenja li se simbolička kvaliteta dječje prisutnosti na prosvjedima koji se vode oko tema koje se izravno tiču dječjih i/li roditeljskih prava i na kojima je moguće djecu i roditelj⁞ice promatrati kao jedinstveno, zajedničko političko tijelo (izvrstan primjer ovoga su prosvjedne akcije koje se tiču problematike dojenja ili dostupnosti i kvalitete vrtića i škola)?

Teško je procijeniti koliko prakse poput nappy consenta mogu pomoći u zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja. Naposljetku, kao što su istical⁞e pojedin⁞e komentator⁞ice, oni zlih namjera izostanak pristanka ionako će zaobići raznovrsnim strategijama, od emocionalne i psihološke manipulacije i zastrašivanja do fizičke prisile. Svejedno, takve inicijative moguće je iskoristiti za razmatranje društvene percepcije dječje autonomije u raznovrsnim kontekstima koji nisu nužno usko povezani s pitanjima tjelesnosti.

Na kraju se ipak želim vratiti u sferu svakodnevne intimnosti. Dosljedno provođeno, traženje pristanka kakvo propagira nappy consent trebalo bi primijeniti na svaki fizički kontakt roditelj⁞ice s djetetom, uključujući i zagrljaje i poljupce. Međutim, iz računice se ne može isključiti ambivalentnost emocionalnog odnosa prema određenim vrstama dodira koje kao dijete možemo iskusiti od svojih roditelja, poput srama koji sam na pragu adolescencije počela osjećati kada bi me mama poljubila u javnosti, iziritiranog otresanja njezine ruke koja bi me nagonski zgrabila svaki put kada bismo prelazile cestu, instantne ukočenosti čitavog mog tinejdžerskog tijela kada bi me zagrlila. Paradoksalno, sva neželjenost koju sam osjećala prema njezinim fizičkim iskazima ljubavi i skrbi mogla je postojati samo zato jer su bili dio moje svakodnevice, jer sam na njih mogla računati, jer ih nikada nije manjkalo. I naposljetku, dobar dio užitka fizičke interakcije s bliskim i voljenim osobama često proizlazi i iz njihove spontanosti – neočekivanog zagrljaja, nenadanog poljupca, napola svjesnog dodira koji funkcionira kao usputna, polusvjesna, ali istovremeno i utješna i ohrabrujuća poruka: ovdje sam, ovdje si, volim te.

 

Naslovna ilustracija: Jayde Perkin

  1. U tom je smislu i vrlo indikativna opaska jedne komentatorice kako do ovakvih i sličnih ideja dolazi kada netko želi stvoriti određenu teoriju i natjerati ljude da za nju plate.
  2. A da se ne spominje objavljivanje dječjih fotografija na društvenim mrežama.
  3. U ovakvim se vrstama rasprava opravdanost dječje prisutnosti uglavnom svodi na pitanje čije su vrijednosti one „prave“, što je u kontekstu ovakvog propitivanja zapravo irelevantno.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Za umorne
2018
Majčinstvo, u teoriji i praksi
Krupni plan Big Boo, jedne od junakinja serije "Orange Is the New Black". Ispod fotografije piše: "Lesbian content."
Mainstream kultura i lezbijsko postojanje
Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića
“Hajde, dečki, držite korak!”
Ostaviti bebu
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast